Prljavština duše

BogoslovPosted by

Postoji prljavština duše. Užasava nas kad čujemo da netko psuje, zadršće nam duša kad čujemo da netko ogovara, kleveće i viče na svog suputnika. Boli nas u duši kad vidimo da netko viče na svoje dijete. Žao nam je kad vidimo da netko maltretira životinju. Osjetimo smilovanje kad vidimo pijanog čovjeka, žalost nas uhvati kad vidimo mladog ovisnika. Potrčimo prema djetetu kad se uprlja, odmah ga presvlačimo i čistimo, ne možemo trpjeti da bude prljavo.

Svi želimo biti čisti, želimo pokazati svoje pravo lice, želimo da naša duša bude slobodna, želimo da nas Bog prepozna da nas primi na svoja vrata. Kad je duša uprljana, kad su na njoj slojevi zločinstva, nepravde ogovaranja, ljubomore i lijenosti, kada je duša polumrtva od psovki, uvreda, masakriranja drugih ljudi i klevetanja, tada nas zapravo nitko ne može prepoznati, nitko ne vjeruje da možemo biti takvi. Tada nam se i ne mogu otvoriti vrata neba, jer nas stanovnici neba ne mogu prepoznati, njima se čini da nosimo masku i da to nismo mi. Čovjek koji ima uprljane oči ne vidi dobro, vidi suprotno od onoga što jest, živi u umjetnom svijetu. Zločinac ne živi u realnom svijetu, grešnik je opterećen i ne vidi ispred sebe ljude i žívot i ne zna što je ljubav.

Čovjek koji ogovara i kleveće, slijep je i ne vidi čovjeka kojemu zadaje udarce i boli, ali ne vidi da i svoju dušu ranjava i ubija. Svaka prljavština, bila ona prljavština savjesti, tijela ili psihe, uvijek je iskrivljavanje vlastitog bića, to je sljepoća čovjeka, to je promašaj života.

Tomislav Ivančić