Blagdan prikazanja Gospodinova vrlo je bogat teološkim sadržajem. Naime, Mojsijev zakon propisivao je da roditelji, četrdeset dana nakon rođenja prvog sina, pođu u Jeruzalem i prikažu svog prvorođenca Gospodinu u hramu. Tom zakonu podvrgnuli su se i Isusovi roditelji te su četrdeseti dan nakon rođenja prikazali svoje dijete Isusa u hramu. Tom prilikom svećenici su u hramu blagoslovili majku i tako je obredno očistili od poroda. Roditelji djeteta, kako je bio običaj u toj prigodi, bili su dužni žrtvovati Bogu janje, ako su bili bogatija obitelj, ili dvije grlice ili dva golubića ako su bili siromašniji. Kako su Josip i Marija bili siromašni tako su za prikazanje prinijeli skromniju žrtvu. U počecima kršćanstva, osobito na kršćanskom istoku, blagdan je bio usmjeren na Blaženu Djevicu Mariju te se slavilo Marijino očišćenje, a kasnijim razvojem naglasak je stavljen na Krista te se danas slavi Prikazanje Gospodinovo. Od 7. stoljeća blagdan se počeo slaviti u Rimu i to svečanom procesijom sa zapaljenim svijećama kao izrazom vjere u Krista kao svjetlo svijeta. Upravo zbog blagoslova svijeća i procesije, taj je blagdan kod nas nazvan Svijećnica. Doduše, u Dalmaciji i drugdje na Jadranu koristi se i drugi naziv Kandelora (od latinskog candella-svijeća), a u Slavoniji Svitlomarinje (Isus – svjetlo Marijino).
Ovaj blagdan zapravo povezuje božićno otajstvo s vazmenim: novorođeni Isus, sin Božji i sin Marijin, postao je čovjekom da za naše spasenje bude prikazan i žrtvovan kao vazmeno janje. On je ona Svjetlost istinita koja je došla na svijet da prosvijetli svakog čovjeka.
Starac Šimun i starica Ana
Posebnu draž današnjem blagdanu daju dvoje staraca: Šimun i Ana. Potaknuti Duhom Svetim bili su u hramu upravo u trenutku kad su Marija i Josip donijeli Isusa na prikazanje. Ovo dvoje staraca očima vjere prepoznali su u djetetu Onoga kojega su generacije iščekivale – Mesiju, Spasitelja. U hramu je zasigurno bilo i drugih vjernika ali samo su njih dvoje u Isusu prepoznali Boga. Zašto baš njih dvoje? Evanđelje nam daje odgovor. Starac Šimun, čiji ostaci – kako se vjeruje – počivaju u poznatoj škrinji svetoga Šime u Zadru, bijaše pravedan, bogobojazan, ukratko, čovjek pun duha Božjega. Evanđelist svjedoči kako je Šimun budno iščekivao Utjehu Izraelovu a starica Ana je postila i molila u hramu gotovo danonoćno služeći Gospodinu. To hoće reći da njih dvoje nisu samo vjerovali već i čeznuli za Bogom. Željeli su osjetiti Božju blizinu, iskusiti njegovu prisutnost i blagoslov.
Velika je razlika između onoga tko samo vjeruje i onoga tko cijelim bićem čezne za Bogom, želi da Bog postoji i da se njegova volja vrši. Upravo zbog te vjere Duh Sveti im je otvorio oči da vide ono što je drugima bilo nevidljivo.
Koliku je radost osjetio starac Šimun govori i njegovo iskreno priznanje nakon prikazanja Isusa u hramu u kojem izriče da sada može mirno i umrijeti jer je vidio „Svjetlost na prosvjetljenje naroda“. Vidio je Mesiju i bio presretan slično kao i Ivan Krstitelj koji je vidjevši Krista uskliknuo: „Evo Jaganjca Božjega, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta„ (Iv 1, 29) Kako je Ivan sasvim mirno gledao kako njegovi učenici odlaze za Isusom jer je znao da Isus treba da raste, a on da se umanjuje (Iv, 3, 30) tako je i starac Šimun znao da je svoju misiju izvršio i da može u miru umrijeti. Obojica su proročki navijestili dolazak onoga koji je Svjetlo svijeta (Ivan 8,12). Njihovu svjedočanstvu mnogi su povjerovali zbog toga što su i oni 'svjetlili'.
Isus Krist svjetlo svijeta
Krist je pravo svjetlo koje nas vodi kroz život, prosvjetljuje našu pamet, naša srca i uvodi nas u vječni život. Kad bi se ugasilo sunce, osam minuta poslije toga – ističu znanstvenici - na zemlji bi počelo veliko umiranje. Isto tako, na duhovnom području, čim se u našim srcima ugasi duhovno svjetlo, čim se udaljimo od Krista - ostajemo u mraku; naša duša postaje prazna, nezadovoljna, hladna.
Mi živimo jedino iz odnosa s Kristom, odnosa koji oblikuje sve druge naše odnose. Bog je izvor naše radosti i predanje njemu jamstvo je kako ispunjenog života na zemlji tako i života u vječnosti. U tom smislu ako tražimo poruku ovog blagdana za nas, onda trebamo krenuti od čina prikazanja.
Naš život ima smisla samo onda ako ga prikažemo Bogu, ako se stavimo njemu na raspolaganje. Sve ono što želimo zadržati samo za sebe, izgubljeno je za vječnost. To najbolje znaju redovnici i redovnice koji na današnji dan slave Dan posvećenog života. Slijedeći Krista kroz zavjete poslušnosti, siromaštva i čistoće oni nastoje biti Božji svjetionici, osobito onima koje je tama nevjere odvela u besmisao života. Njihova predanost, skromnost i spremnost na žrtve za druge odražavaju Kristovu ljubav i jačaju pouzdanje u Božju providnost. Oni su znak i svjedočanstvo uskrsnog života i kao takvi neprestano nas podsjećaju na cilj i svrhu našeg života.
Biti svjetionici Istine
Osim svećenika i redovnika i vjernici laici su pozvani biti svjedoci Božje ljubavi i prisutnosti u svijetu. Naša zajednička zadaća danas, u vremenu brzih društveno-kulturnih promjena, puno je zahtjevnija nego prije. Naime, živimo u vremenu kad moramo sve do jučer samorazumljive vrednote tumačiti i dokazivati. Prije više od sto godina Chesterton je proročki nagovijestio ovu borbu za očuvanje normalnosti ističući kako će vatre planuti kako bi se svjedočilo da su dva i dva četiri i mačevi isukati kako bi se dokazalo da je ljeti lišće zeleno. Nagli razvoj tehnologije čini se da je 'bacio' čovjeka pod svoje 'točkove' i izazvao radikalni antropološki lom koji sve više dolazi do izražaja.
Premda je zadaća Crkve ponajprije svjedočanstvom života 'braniti' Boga, ona je sve više prisiljena braniti čovjeka. Iako je nositeljica natprirodnoga, ona je sve češće dužna zaštititi prirodno; iako je prisutnost Vječnoga, ona sve više služi kao jamac vremenitoga.
Nadalje, premda je hram Duha, sve se više pokazuje kao Čuvarica tijela, spola, čak i materije, ističe Fabrice Hadjadj, poznati francuski filozof i kršćanski pisac. Da, čini se da će Crkva poginuti braneći ne toliko Boga koliko čovjeka, njegovu narav, razum, spolnost i tijelo. To i jest njezina zadaća jer nevjerodostojno je cijeniti Umjetnika a ne poznavati i ne čuvati i njegova djela. Čovjeka sve više treba spasiti od njega samoga.
fra Ivica Jurić
Živo vrelo