Posted by Život bez preispitivanja nije dostojan življenja. Tako je mislio Sokrat. l tako je živio. Propitivao je neprestano i svoje i tuđe životne stavove. Sokrat je znao da život koji ne dolazi pod svjetlo pitanja lako zapadne u mrak i lako okameni. Preispitivanje sebe i drugih, stavova i mišljenja, predrasuda, rečenog i ne-rečenog, kazanog i prešućenog, ne-mišljenog i zaboravljenog. Nema ničega što izmiče pitanju. No, čemu? Po čemu je život pod pitanjima drukčiji od onog koji ne dopušta pitanja? Zašto se isplati pustiti pitanja i sučeliti se s njima? Odgovor je jednostavan. Gdje nema pitanja, sve zastane. Gdje nema propitivanja, nastupi opravdavanje već zauzetih stavova, Bez pitanja stavovi postanu predrasude, predrasude ideologija, ideologija se pretvori u mržnju drugog i različitog, a mržnja uvijek vodi smrti. Na ovaj ili onaj način.
No, Sokrat, koji je postavljanje pitanja po trgovima i ulicama Atene pravdao svojim neznanjem, živio je davno. Nakon što je osuđen i pogubljen otrovom potreba za pitanjima nije nestala. Oblikovala se u svijesti zapadnog čovjeka postavljanjem pitanja samome sebi, kao ispitivanje savjesti. Seneka, primjerice, koji je rođen početkom kršćanske ere, živio u srcu javnog rimskog života, izgnan osam godina iz Rima, potom ponovo u Rimu da bi ga Neron dvadesetak godina kasnije osudio na samoubojstvo, piše na jednom mjestu o svakodnevnom ispitivanju savjesti.
Duša treba svakodnevno, veli Seneka, polagati račun o tome da li je tijekom dana ozdravila od kakvog zla, da li se borila protiv kakve mane i u čemu je nastojala popraviti se. Na ovaj će način snaga mana, čak ako ih i ne uspijemo do kraja iskorijeniti, postati barem umjerena. Uvečer propitujem svoje riječi i djela. Kažem sebi gledaj da ovo više ne činiš, ovaj put ti opraštam. U ovoj si raspravi bio odveć polemičan; nauči ne raspravljati više s nekompetentnima koji ne žele učiti jer nikada nisu ni učili. Onoga si upozorio s pretjeranom iskrenošću i nisi ga popravio nego uvrijedio; od sada ne gledaj samo je li istinito ono što govoriš, nego gledaj i je li osoba kojoj govoriš u stanju prihvatiti istinu. Dobar čovjek prihvaća opomenu, ali zli ljudi su krajnje otporni na pouke.
Ovako je Seneka pisao o svom svakodnevnom susretanju sa samim sobom pred svojom savješću. O čemu je riječ? O trudu oko suglasnosti života s vlastitim uvjerenjima. Seneka s cijelim nizom imena koji su se trudili oko razumskog organiziranja vlastitog života zna kako lako se dogodi razlika života i uvjerenja, stavova i djela, riječi i čina. Rezultat tako podijeljenoga života je opasan do te mjere da je Sokrat mislio kako nije vrijedan življenja.
Podijeljeni život
Što se dogodi kada više ne preispitujem svoje stavove i život teče bez svakodnevnoga ispitivanja savjesti? Prvi se učinak dogodi gotovo neprimjetno. U trenutku kada moj život, djela i odluke više nisu u skladu s onim što vjerujem i govorim, počnem gubiti dostojanstvo. Ne mogu cijeniti samoga sebe, jer se ono što vjerujem i govorim razlikuje od onog što činim. Potom, opet gotovo neprimjetno, moje odluke postaju sve manje dosljedne. Zatim u duši počne izmjena požude i kajanja i te promjene nikako da nađu svoj mir. Potom potpadnem pod sud drugih ljudi. Njihovo mišljenje sve više dobiva na težini, a moje sve više nestaje, sve dok se jednog dana potpuno ne izgubi i postanem potpuno ovisan o tuđem mišljenju, njihovim riječima i sudovima.
Potom izgubim sposobnost suda o tom koji je put u sebi dobar, a koji je zao i počnem se ravnati samo prema tome koliko tragova nalazim na ovom ili onom putu. Na koncu u duši nestane uporišta i postanem kao trska koju vjetar ljulja kako mu se prohtije. Konačno, umjesto propitkivanja samog sebe, svojih djela i riječi opravdavam sve što činim i ne dopuštam da se išta postavi u pitanje. Umjesto života koji se propituje i hoće neprestano biti bolji, imam život koji je svakoga dana sve gori i uz to još opravdava samoga sebe. takav život nije dostojan življenja, misli Sokrat.
Isus i ispit savjesti
Isus je jednom ispričao priču o dvojici ljudi koji su došli u hram moliti. Jedan je vidio samo svoja dobra djela, l nabrajao ih pred Bogom. l bio slijep za sebe. l otišao neopravdan. Došao slijep i otišao slijep. Došao ispunjen sobom i otišao ispunjen sobom. I bio uvjeren kako je ispunjenje sobom ispunjenje Bogom. l varao se. l bio slijep za varku.
Drugi je vidio svoje mane. I iznio ih pred Bogom. I kada ih je iznio, znao je da ih može mijenjati. Teško, ali može. Naporno, ali realno. Ne sam, ali s pomoću Božjom. I otišao je opravdan. Otišao je ispunjen Bogom. Vidio svoje mane, ali je doživio da ga Bog opravdava. Razlika je velika. Prvi je ostao samo sa sobom, drugi se susreo s Bogom. Prvi je ostao slijep sobom samim, drugi otvorenih očiju sa sviješću da treba mijenjati svoj život.
Tko ne ispituje samog sebe brzo i lako zapadne u samoobmanu. Tko redovito ispituje samog sebe zna kako može biti u krivu i kao mu se valja mijenjati. No, tko ostane samo sam sa svojom savješću može u jednom trenutku doći do točke da sve vidi jasno, ali samom sebi više ne može oprostiti, samog sebe ne može odriješiti. Na toj granici se sluti razlika propitivanja samog sebe i ispita savjesti pred Bogom. Ima ljudskih promašaja koje sami sebi ne možemo oprostiti. Ima zala u koja smo uvučeni bez snage da ih se sami oslobodimo. U tome se trenutku otvara obzor beskonačnoga Božjega milosrđa i najavljuje razumijevanje Isusove riječi: Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu Iv 3,17. Da ne okamenimo pomaže ispit savjesti, ali da nam naše srce ne izrekne smrtnu osudu, pomaže jedino darovano spasenje odozgor.
Fra Ante Vučković
Dah sile Božje, Teovizija 2005, str. 78-82.
Foto: www.genius.com