Predanje Bogu i sloboda

Posted by

Svaki čovjek se na koncu preda nekomu ili nečemu. Nemoguće je ostati sasvim prazan, imati neki vakuum u srcu, u mislima, neki prazan hod u životu. Uvijek nešto biramo, opredjeljujemo se, za nešto se borimo, bili toga svjesni ili ne, govorili o tomu ili šutjeli. Čovjeku vjerniku, podrazumijeva se, ne pada teško predati se Bogu, imati potpuno pouzdanje u njega i svoj život staviti u njegove ruke. Da, bilo je tako sve do „jučer“ a danas se više ništa ne podrazumijeva. Uslijed brzih društveno-kulturnih promjena sve se mora svjesno birati. I često ići protiv struje u izboru zašto se traži i određena hrabrost i ustrajnost. Pa ipak, pravi vjernik zna da ako se ne preda Bogu, jer to kao ograničava njegovu slobodu, predat će se mišljenjima i očekivanjima drugih ljudi, novcu, ogorčenju, strahu, ponosu ili strastima.

Ukratko, ne preda li se Bogu, ne prihvati li njegove zapovijedi i vjeru koja unosi red, smisao i u konačnici ljepotu u njegov život predat će se kaosu koji donosi sve suprotno od navedenog.

Drugim riječima, ako se ne budemo klanjali Bogu klanjat ćemo se nekom ili nečem drugom, nekom idolu, surogatu kojem ćemo posvetiti život. Pritom valja uvijek podsjećati kako smo slobodni birati čemu ćemo se predati, ali nismo oslobođeni i posljedica toga izbora! Mnogi toga ne žele biti svjesni pa godinama, nekad čak i desetljećima, „eksperimentiraju“ skupljajući kojekakva iskustva kao da ona neće obilježiti njihove živote. A obilježe ga. Nepovratno ga obilježe. Ne mora se eksperimentirati sa svim da bi se znalo kako je to iskustvo negativno. Moguće je učiti i iz iskustva drugih. Uostalom, tome poučavanje i služi: da iz učinjenih pogrešaka učimo, rastemo ne ponavljajući ih.

Predanje Bogu stoga nije samo najbolji, već i jedini ispravan način života. Ono nije naivna emocionalna reakcija nezrelih ljudi već razborit čin mudra čovjeka; to je zapravo nešto najodgovornije i najrazboritije što možemo učiniti sa svojim životom, ističe Peter Kreeft, poznati kršćanski filozof.

Biti originalan

Moderno vrijeme jako cijeni originalnost, autentičnost samo je, čini se, izgubilo kriterije originalnosti pa koješta kroz tu želju za različitošću prolazi kao nešto dobro, poželjno i izgrađujuće a to zapravo nije. S jedne strane čovjek se pita koliko smisla ima čeznuti za tim da bude netko drugi, a ne sam on sa svim svojim vlastitostima, kad i taj drugi želi biti - netko drugi? Zar svijet već nije pun glumaca i kopija? I dobra kopija je opet - kopija. Je li to sad znači da čovjek može raditi kojekakve budalaštine, samo da pritom bude u njima originalan? Nipošto. I takvih je previše, osobito posljednjih godina. I redovito su naporni. Ugušiše narcisoidnošću i „originalnošću“ radi nje same a ne nečeg višeg od nje. To što nitko nije kao oni nipošto nekim automatizmom ne znači da je ta njihova originalnost uistinu nešto genijalno, dobro. Zaboravlja se da su i najnegativnije osobe bile originalne i da to, samo po sebi, nije nešto što je najvažnije. Dapače, može biti i najveća ludost ali - moja. Da težnja za takvom originalnošću nije samo ideja govore mnogi egzibicionisti i avanturisti koju su spremni i život najozbiljnije ugroziti samo da budu originalni u svojim avanturama.

Kriterij prosuđivanje

I sad dolazimo do onog modernom čovjeku sve neprihvatljivijeg momenta u kojem se kao može ali je sve manje poželjno i za karijeru (zbog medijskih higijeničara i političke korektnosti) sve opasnije reći za nešto da nije dobro. Izgleda da se ne smije prekršiti onu milion puta utvrđenu mantru koja je, čini se, zasjela na mjesto Božjih zapovijedi i njegove jasne kriterije relativizirala odricanjem od Mudrosti a pristajanjem uz sofističke mudrijaše.

Drugim riječima, jedino mjerodavno kao da je postalo - odricanje od mjerodavnosti, od mudrosti (tko sam ja da sudim) pa se vrhuncem našeg napretka i znanja smatra to odricanje od njega i pad u životinjski svijet nagona lišenog moralne prosudbe.

O tempora, o mores! Corruptio mutant mores! Tom zaglupljivanju se treba oduprijeti a to se najbolje čini kako jasnim naukom tako, i još više, autentičnim kršćanskim životom. U suprotnom postaje izglednim da je jedini ispravan kriterij življenja - odustajanje od kriterija. Umjesto ugađanja sebi kršćanin uvijek treba težiti tomu da ugodi Bogu i da bude podrška drugima u izgrađivanju karaktera i posljedično boljeg društva za sve njegove članove.

fra Ivica Jurić

List Marija