Posted by Ako čovjek ima veliku dušu onda će biti zahvalan kad ga drugi čovjek ispravi u nečemu. Nije pritom taj drugi čovjek bolji od ovog prvoga nego samo zna neke stvari bolje od njega. Nije to ništa novo jer svaki čovjek zna neke stvari bolje od drugoga. Dakle, kad nas neki čovjek dobronamjerno ispravi mi možemo naučiti nešto novo i napredujemo jer se damo podučiti. A i njemu je drago da ga se uvažava i da može pomoći. Ako, pak, umjesto velike duše čovjek ima veliki ego stvar će biti kompliciranija. Jako puno. Svaki prigovor ili ispravljanje tad čovjek ne povezuje uz konkretnu stvar u kojoj griješi (npr. kako krivo upotrebljava neki termin ili kako krivo kuha, priprema ribu, igra nogomet...) nego prigovor veže uz sebe kao osobu, i to na najgori mogući način. Uvrijedi se, osjeća se napadnut i da ga dotična osoba ne voli, ne cijeni. I tad umjesto zahvalnosti i prihvaćanja nastane ona poznata prepirka tko je bolji, tko mudruje ili one prečeste a sasvim nepotrebne generalizacije - tko sve zna, tko ne zna ništa itd.
Tko ne zna slušati ne zna ni govoriti
I sad će netko reći da poniznost nije majka znanja i dobrih odnosa! Maleni, ponizni ljudi su veliki upravo zato jer su - maleni; jer se daju poučiti. Pametan čovjek i od budale nešto nauči a budala od pametnog ništa. Uglavnom zato jer budala misli da već zna bolje od pametnog. Sokratova mudrost bila je u znanju neznanja: Scio me nihil scire (znam da ništa ne znam). Znati da ništa odnosno tako malo znamo i da nemamo pravo nadmeno se odnositi prema drugim ljudima, velika je mudrost. Kao i Sokratovom majeutikom poučavati druge: praviti se neznalica i nenametljivo druge poučavati, dovoditi ih do rješenja (indukcijom) koja su naša ali su ih učenici/studenti/ljudi postigli vlastitim trudom pa ih s pravom smatraju svojima i ponosni su na njih. Nadalje, biti ljubazan puno je važnije nego biti u pravu. Mnogi to kasno shvate kao i to da je važnije šutjeti nego govoriti. Doista, čovjek koji samo govori ne može ništa novo naučiti. On samo ponavlja (reproducira) ono što već zna. Naučiti tek može slušajući drugoga, čitajući druge, razmjenjujući iskustva.
Poniznost je Božji potpis, način djelovanja
Isus se nakon uskrsnuća nije ukazivao svojim neprijateljima već prijateljima. Nije se ukazivao neprijateljima da bi trijumfirao pokazujući im svoju moć nad smrću već prijateljima pokazujući im rane. Da je i cijeli grad nakon uskrsnuća stvorio ljudi bi vjerojatno samo to pamtili i istovremeno zaboravili da je stvorio - cijeli svemir. Stvoritelj svih voda, koji ih kad zatreba smiri ili razdvoji, traži čašu vode od Samarijanke. Njegova skromnost način je da se susretne s čovjekom, da mu se približi i bude prijatelj. Veliki ljudi to prepoznaju i u malenim stvarima i ljudima ga časte, a mali ljudi malene i stvari i ljude preziru i traže ga samo u 'velikima' i ne nalaze. Budući da ne prepoznaju njegov modus operandi (skromnost i poniznost), a još su ga manje spremni slijediti u istome, onda redovito niječu njegovo postojanje i mjesto duhovne očekuju samo materijalnu preobrazbu.
Poniznost put do Boga
U evanđelju čitamo Isusovu svevremensku opomenu: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen“. Lk 14,11. Sv. Augustin ističe: „Gdje je poniznost, tu je ljubav“. Poniznost je, dakle, majka svih drugih krjeposti a njezina suprotnost (oholost) majka svih grijeha. U govoru o Bogu koristimo jednu drugu Augustinovu misao/sintagmu - docta ignorantia - koja upućuje na naša intelektualna ograničenja, unatoč svom trudu. Ukratko, o Bogu znamo ono što nam je on sam otkrio, objavio. S poniznošću to prihvatiti i s poučljivošću biti otvoren Duhu Svetom koji vodi i nadahnjuje znači dobro izabrati. Navedeno i papa Benedikt XVI. potvrđuje ističući primat Boga i neophodnost suradnje s njim u izgrađivanju boljeg svijeta: Teološki rad zahtijeva očito znanstvenu kompetentnost, ali ništa manje i duh vjere i poniznost onoga koji zna da živi i istiniti Bog, o kojemu razmišlja, beskrajno nadmašuje ljudske sposobnosti. Samo molitvom i kontemplacijom može se dokučiti smisao Boga i steći poučljivost djelovanju Duha Svetoga.
Uglavnom, kad nema te svijesti o vlastitim ograničenjima onda ima onog što je na prvom mjestu kod razvrstavanja (sedam) glavnih grijeha - oholosti. A s ohološću se teško živi, poučava, i onda kad se prikriva kroz pobožnost a nije uopće duhovna. Sveti Augustin je zapisao kako je oholost/ponos mnoge anđele učinio demonima, dok je poniznost mnoge ljude učinila sličnim anđelima. Koliko li je samo istine u navedenoj tvrdnji! Svakako, malenost, poniznost nije u tomu da loše mislimo o sebi, to nikako, nego da manje mislimo na sebe a više na druge. Drugim riječima, poniznost nije suprotnost samopouzdanju već egoizmu. Veliki ljudi su veliki baš zato što su mali, lagani, ugodni; što znaju slušati i veseliti se drugima; što se uz njih svaki čovjek ćuti boljim, većim, vedrijim jer ga njihova veličina nimalo ne unizuje već oplemenjuje.
Savjeti Majke Tereze kako postići poniznost:
– Govoriti što manje o sebi
– Ne miješati se u tuđe poslove
– Paziti da ne budemo znatiželjni
– Prihvaćati radosno protivljenje i ispravke
– Prelaziti preko tuđih pogrješaka
– Prihvaćati zanemarenost, zaborav i mržnju
– Ne tražiti da budemo posebno ljubljeni i prihvaćeni
– Odgovarati uljudno i kad smo izazvani
– Ne gaziti nikada ničije dostojanstvo
– Ne raspravljati ni onda kad imamo pravo
– Birati uvijek ono što je teže, (kako bi drugima bilo lakše)
fra Ivica Jurić