Posted by Manjak novih duhovnih zvanja u našim krajevima doveo je i do, prije nekoliko desetljeća, nezamislive brige - do ozbiljne brige o materijalnim dobrima koja posjeduju redovničke i druge crkvene ustanove, a koja više ne služe svojoj prvotnoj svrsi. Ova briga pokazuje da je duhovna pustoš gora od materijalne i da je ova potonja posljedica prve. Izgleda da su svi svjesni novonastale situacije, ali je pitanje se odnose prema njoj. Gotovo su svi tjeskobno zabrinuti za budućnost podređujući joj i zanemarujući sadašnjost. Skoro se svi tjeskobno brinu za materijalna dobra svojih ustanova nadajući se da će tako privući i izmoliti nova duhovna zvanja - jer, što će nam zgrade i samostani ako ne mislimo da ćemo ih moći oživjeti novim duhovnim zvanjima. Dojma smo da je danas u velikoj mjeri briga za duhovna zvanja postala podređena brizi za materijalna dobra. Siguran sam da to nisu Božji prioriteti.
Čini se da bi onima koji brigu za duhovna zvanja podređuju brizi za materijalna dobra svojih provincija i biskupija ovdje vrijedila opomena psalmista: ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji; ako Gospodin grada ne čuva uzalud stražar bdi (Ps 27,1). U bitnome se želi reći: nemojte se oslanjati samo na vlastite snage, nego više računajte s Gospodinom. Možda je propast i neupotrebljivost vaših materijalnih dobara posljedica nebrige za duhovna dobra? Dok se vi svim snagama brinete za vaša materijalna dobra - jer, razumljivo je, ne možete ih gledati kako propadaju, ali zar je lakše gledati kako propada zajedništvo vaše zajednice? — neprijatelj se iznutra uvlači i sije zlo sjeme te vam tako odnosi ono jedino bitno. Odnosi iz vaše zajednice Riječ i Tijelo, a vi s mnoštvom svojih riječi i poslova oko materijalnih dobara stvarate privid uspjeha i zadovoljstva. Već vam je sada jasno da s obnovom i prenamjenom vaših nekretnina ne dolaze nova duhovna zvanja niti ona postojeća postaju Bogu posvećenija. Često se događa upravo suprotno. Gospodinu je više stalo do vaših sređenih duša i uređenih odnosa s njim i drugima, a ne do sređenih nekretnina. Ovo potonje se ne smije zanemariti, a ono prvo se mora trajno njegovati.
Neoženjen se brine za Gospodnje, kako da ugodi Gospodinu. A oženjen se brine za svjetovno, kako da ugodi ženi (1 Kor 7,32-33). Možda se mnogi od vas, u smislu brige o kojoj govori Pavao, ponašaju kao oženjeni. Brinete se kako da ugodite zahtjevima koje pred vas stavlja duh ovoga svijeta. On vas tjera da se manje brinete za Gospodnje, a više za svjetovno. Kao da ste se zaručili sa svijetom, a ne s Gospodinom. Nemojte se brinuti više za svjetovno, a manje za duhovno. Briga za uspjeh i vidljivo nije vaša bitka, niti vaš rat. Vratite se na pravo bojno polje. Poslušajte sv. Pavla koji govori oženjenima: odsada i koji imaju žene, neka budu kao da ih nemaju, čak i oni koji uživaju ovaj svijet, neka budu kao da ga ne uživaju, jer -prolazi obličje ovoga svijeta (1 Kor 7,29-31).
Drage Bogu posvećene osobe, ne suobličujte se ovome svijetu, nego ga preobražavajte snagom svoje vjere. Ne dopustite da svijet vas preobrazi! Vi ste znak budućega svijeta. Ako Pavao ovakve zahtjeve stavlja oženjenima, pozivajući ih da budu privrženiji Gospodinu, koliko li više tu privrženost Gospodinu trebate očitovati vi koji se nikada niste ni trebali brinuti za „oženjeno”. Siguran sam da je početak kraja jedne zajednice upravo u, demonski uzrokovanoj zamjeni briga: kad se umjesto za Gospodnje počnemo brinuti za oženjeno/svjetovno.
Tražite najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite zabrinuti za sutra (Mt 6,33). Ako Gospodinu vjerujete, nema razloga za brigu. Ako ste njega istinski zagledani, onda ste spremni na sve. Spremni ste sve predati u Božje ruke, dakako, ne pasivno i bježeći od svoga doprinosa. Jeste li ikada pomislili da je možda u Božjoj volji da vaša zajednica prestane postojati — ne zato što bi Bog to htio (ali ako je to za neko veće dobro, onda i zbog toga), nego zato što možda surađujete više s nekim drugim graditeljima, nego s Gospodinom koji jedini gradi vašu zajednicu i zajedništvo? Možda vaše zajednice kopne zbog toga što niste naučili da Božji puti nisu vaši puti, da Božje misli nisu vaše misli i da Božji planovi nisu vaši planovi? Možda svoju volju proglašavate Božjom voljom i tako skrivate svoje poduzetničke i upraviteljske promašaje koje od vas nitko i ne traži? Možda ste u moru ovozemaljskih briga zaboravili na obnovu svoje karizme pa se ona pretvorila u prah i pepeo?
Dragi redovnici i redovnice i sve Bogu posvećene osobe, dok pišem vama isto govorim i sebi jer se radujem i plačem s vama. Možda je krajnje vrijeme da ozbiljno shvatimo proroka Izaiju koji nam kaže da ako se ne oslonimo na Boga održať se nećemo! (Iz 7,9). Drage Bogu posvećene osobe, a posebno redovnici i redovnice, pišem vam ovo jer nam je svima stalo do vas. Mi vas trebamo. Želimo vašu prisutnost. U vama vidimo znak nade boljega svijeta za kojim svi čeznemo. Naša je molitva za vas da uvijek budete svjetlo Svjetla, put Puta, istina Istine i odsjaj nade budućega života.
Hrvoje Kalem
Izvor: Svjetlo riječi