Ostvariti svoje snove ili živjeti po očekivanjima drugih?

BogoslovPosted by

Toliko dugo smo djelovali pod utjecajem vanjskih autoriteta da smo gotovo zaboravili, ili uopće ne znamo, djelovati vođeni unutarnjim autoritetom. Drugim riječima, mnogi ljudi nisu vođeni iznutra, vlastitim ritmom, realnim potrebama i osluškivanjem Gospodara života i povijesti, nego samo čekaju naredbe iz vanjskog svijeta – da im netko od elite kaže što bi trebali učiniti, što nositi, koga slušati, što jesti, na koji način razmišljati… i u konačnici kako bi trebali živjeti.

Nemali broj ljudi samo ‘sanja’ svoje snove i ne trudi se “probuditi se’ i ostvariti ih. Umjesto vlastita programa žive po očekivanjima drugih ljudi, bližnjih ili tzv. javnosti koja je kao objektivni arbitar a ne dirigirani instrument. Posljedica navedenog razmišljanja je stil života u kojem ljudi, nekad i nesvjesno, od drugih očekuju da im ‘srede’ život, nađu posao, podignu standard, uljepšaju svakodnevicu…

Uglavnom, ne prihvaćaju vlastitu odgovornost za život, nužnost postupnog samousavršavanja te uvijek iznova pronalaze nove krivce za svoje nezadovoljstvo jer – oni su mali, nemoćni, beznačajni… a u biti uživaju u statusu žrtve. Ukratko, oni smatraju kako ne mogu promijeniti ništa. I onda se čude kako se ništa (kod njih) ni ne mijenja. Je li lakše obući cipele ili očekivati da svugdje kuda idemo bude tapet? 

Kad se navedena pesimistična filozofija proširi, npr. preko pjesama nekih nostalgičnih, agresivnih i pesimističnih hip-hopera onda dobijemo tisuće ili čak desetine i stotine tisuća mladi ljudi koji misle da ne mogu učiniti ništa (jer ih je kao premalo?) i samo bespomoćno vegetiraju idealizirajući neku mitsku prošlost koja, uostalom, nikad nije ni postojala u takvom obliku kako je oni zamišljaju.  Bijeg od sebe i odgovornosti za druge, buduće generacije, zemlju, prekrasan okoliš… očituje se i u maštanju o ‘spasonosnom’  bijegu na okolne planete jer kao Zemlja nije dobro mjesto za njih. Kao da čovjek ne nosi sam sebe, svoju sreću i nesreću, zadovoljstvo i gorčinu gdje god on išao? Kao da samo okoliš čini čovjeka sretnim a ne rad oko održavanja i uljepšavanja okoliša?

Uhvaćeni u klupko apatije od snova im ostane zabava, kojoj sve podređuju. Umjesto neprestane izgradnje samih sebe i vlastite države takvi onda najradije bježe vani gdje je netko već sve sredio a oni će se kao samo uklopiti. A tko će našu državu srediti? Zar se ne isplati ulagati trud oko izgradnje društva, poboljšanja standarda kod nas? Zato su mi heroji oni koji ostaju i strpljivo se bore za bolje sutra, na svim razinama.

Sređene države nema bez sređenih ljudi. A svaki čovjek može učiniti puno ne očekujući uvijek, zbog naslijeđenog mentaliteta, da mu premijer, župan, gradonačelnik, načelnik…. sredi sve. Tko sve očekuje od drugoga unaprijed se odriče moći, koju sasvim neopravdano i nedoraslo poklanja drugima i nepogrešivo se sam osuđuje na neuspjeh.

Pametni ljudi već odavno su detektirali u čemu je zapravo naš najveći problem. Mi jednostavno ne poštujemo vlastite zakone i ovisno o tomu koliko nam pozicija dopušta – mi ih i kršimo. Velika većina i ne vidi, nažalost, nikakav problem u tom “kreativnom snalaženju” (kršenju zakona) pa ne bi ni mijenjala ponašanje (mentalitet kreativnog snalaženja mimo zakona) već samo uloge: da i oni malo uzmu sebi i svojima i to je, u suštini, sva filozofija i razlog zašto nam je tako kako nam je.

Rijetki se žele mijenjati, a promijenjeni zakoni bez promjene ljudi, od male su koristi. Svako četiri godine neka svaka elita namiri sebe i – kao svi mirni!? Naravno, svi osim onih koji ne spadaju u prehrambeni lanac dotičnih elita.

Njima je ovakvim odbijanjem promjena namijenjena uloga gastarbajtera tj. da rade vani a novac šalju obitelji koja novac troši i puni proračun a i džepove ovih elita, kočničara promjena (blokiranje referenduma, onemogućavanje elektroničkog glasovanja, odbijanje smanjenja državne javne uprave…) i tako, uz turizam, održava nakaradni sustav – ortački kapitalizam (klijentizam). Kad se napomene da nema sumnje da je naša kriza zapravo duhovna: kriza duha, poštenja, rada, zauzimanja za druge, borbe protiv korupcije… onda se “popi” nepotrebno bave politikom na koju su već odavno neki i uzeli koncesiju pa brane svoj feud, na štetu mnogih. A ključ promjena je u odgoju. Kroz odgoj i to prvenstveno obiteljski gradi se osjećaj za opće dobro. Tu se od malena nadilazi plemenski i klanovski (partijski) mentalitet koji u različitim varijacijama negativnom solidarnošću s “s našima” razara duštvo korupcijom, nepotizmom, sluganstvom vođi…

Svaki čovjek treba se boriti za bolje sutra, a onda, dakako, i ostale na to ‘prisiljavati’  legalnim sredstvima (npr. referendumom o stvarima koji se svih tiču i koje određena elita, radi zaštite vlastitih partikularnih interesa ne želi provesti) a ne tek čekati direktive odozgo i neko poklonjeno bolje sutra. Nema poklonjenog života. Za njega se treba izboriti. Prvi preduvjet promjene društva je promjena razmišljanja, iz žrtve u aktivnog sudionika.

fra Ivica Jurić

Foto: L. Đogaš, vrt na Svilaji