Ljubav i briga za drugoga, od ove su jednostavne splitske obitelji Dabro, napravile heroje. Dobro je biti povezan. Rekli bi - imati vezu. Razliku ne čini ono što znaš, nego koga znaš. Nažalost.
Mlađi ljudi na pitanje o povezanosti, odmah misle o društvenim mrežama. Facebook, Twitter, Tik Tok. Danas su to mladima pojam veze i povezivanja. Danas ne biti povezan čudima moderne tehnologije znači živjeti u krivom stoljeću. Znači biti zaostao. Ne koristiti internet ili mobilnu telefoniju znači biti nepismen na suvremen način, ali nepismen.
Biti povezan s obitelji i s prijateljima jest, ipak, ono što životu daje smisao.
Da, imamo puno više prijatelja nego prije zahvaljujući društvenim mrežama, ali prijateljstvo je to koje granice poznaje. Prijateljstvo kod kojeg nemamo onoga tko je u stanju priskočiti u pomoć kada je najteže.
Umjesto da stvori globalno selo, u kojem ćemo biti jedni drugima bliži, i više jedni drugima na pomoć, internet je udaljio i razdvojio.
Naravno da ne možemo sve svoje probleme oko samoće i osamljenosti svaliti na internet, ali postajemo sve više „nepovezano društvo“. Društvo „pokidanih veza“.
Veza je ključan motiv i slova u nastavku. Mnogi od nas imali su sreću odrastati u obiteljima koje su im mogle priuštiti sve ono što mi je bilo potrebno. No postoje i oni koji nemaju ni topli obrok, čist krevet, školski pribor, novu odjeću. I nikada nisu bili na izletu ili na moru. Ili pak nikada nisu osjetili majčinsku ljubav, ono potrebno, neophodno za svakodnevicu. Ta nit da baš postoje takva djeca vodila je i Ivanku Dabro...
- Htjela sam biti učiteljica, predala sam papire za razrednu nastavu, ali nisam završila to. Nekako je od početka čučala u meni potreba za rad s djecom i nekako me to vuklo. Pa čak bi i na zabavama uvijek nekako meni gurali djecu da ih čuvam. I tako počela sam volontirati u udrugama, a htjela sam i u Domu Maestral, ali su mi tada rekli da to i nije baš poželjno jer se djeca previše vežu za ljude oko njih. Govorila sam i mužu da me stalno kopka taj osjećaj da krenemo u smjeru udomiteljstva i on me je na prvu gledao u čudu, pitao me što to govorim jer imamo svoju vlastitu djecu, ali sam mu odmah odgovorila da mu to ne mogu opisati, da je to nešto duboko u meni.
Ona i suprug Željko imali su troje svoje djece...
- Nazvali smo Centar, izrazili želju, napisali molbu i otišli na edukaciju, prošli psihotestove, imali potvrdu o nekažnjavanju, uredne zdravstvene kartone, ljudi iz Centra su došli i kod nas doma i razgovarali s našom biološkom djecom... Naposljetku smo dobili dozvolu za jedno dijete. Nakon mjesec dana su "imali dijete za nas", ali postojao je taj - ali. Troje ih je, kolegica s edukacije će uzeti dvoje, a mi treće. No, nakon nekoliko sati se promijenilo. Prvo je ta druga žena mene nazvala i molila da uzmem dvoje, a ona jedno da bi na kraju odustalo od udomljenja. Nije se usudila jednostavno. I tako smo udomili troje djece... - priča Ivanka.
"Muž me je zvao s posla..."
A nije sve išlo glatko...
- Radila sam, ali sam imala odbojnost prema tome. Osjećala sam da moram krenuti u taj proces udomljavanja. Sve mi je bilo nekako nejasno, a mužu i pogotovo. On je inače temeljit čovjek, ja sam ta koja malo leti s cvijeta na cvijet, i normalno mu je bilo da i ako udomimo djecu, da jednostavno to moramo živjeti maksimalno i da više nema povratka.
Ali brzo se dogodio preokret...
- Otišla sam tako dan, dva iza kod jednog svećenika razgovarati, a on mi je jasno rekao da ako je to volja Božja, da će tako i biti, bez obzira na prepreke. I stvarno, sutra navečer, to uvijek svjedočim, muž me je čak s posla zvao i rekao da se slaže da postanemo udomitelji.
I prije desetak su godina udomili troje djece, i to dječake od 4 i 6 i curicu od 8 godina.
- Bili su živahni, da ne kažem divlji, i u nekoliko sam navrata sumnjala da ću to moći izdržati - uz svoje troje još troje udomljene djece. I tako sam mužu jednom prilikom rekla da ću vratiti jedno dijete, ali on je tada presudio i onako mirno rekao da smo prihvatili to i izdržat ćemo.
Djeca su bili kronično neuhranjena, ne iz Doma, nego od vremena kad su oduzeta majci. Po majci su oni braća i sestre, a otac je upitan. Nakon troje, udomili su još dvoje njihove braće pa je sad kuća puna djece.
- Družili smo se na Božić, i tako je ostao sam sa mnom, nešto mi je pričao onako slatko i tako, u priči, rekao mi je da on nije simpatičan nego da je tužan. Odmah me je stisnulo u srcu, rekla sam da ga ne mogu vratiti u Dom. Spontano je ispalo...
"Treba jednostavno imati poziv..."
Dvojica Ivankinih i Željkovih bioloških sinova su zasnovali svoje obitelji, a na Badnji ručak skoro da je i zafalilo sjedećih pozicija u obiteljskom domu na Kacunaru.
- Na terasi koja ima kamin je veliki stol, neki će morati za šankom, ali svi stanemo.
Baš kako i svi imaju neke svoje poglede na svijet i potrebe...
- Najstariji ima simpatiju, redovito je tako na kavama, a ovaj mlađi voli utakmice, prati Hajduk. Treba i džeparca za sve te razne stvari, a izlazi i naš sin koji je treći razred srednje škole tako da moramo vagati i paziti na sve. Sve u svemu, djeca se dobro slažu.
A i Ivanka i Željko se grade uz njih. Postoje trenutci, normalno je to, kad se izgube živci, bude i naporno, ali to je život...
- Čovjek više dobiva nego što gubi, ali ne može se temeljiti to na samoj odluci, za udomljavanje treba jednostavno imati taj poziv. Ne treba zakopavati taj talent i poticaj, pogotovo kad ima ljudi koji mogu materijalno i emocionalno to popratiti. Prisutan je strah, nepoznavanje procesa, idealizacija... Treba imati realan pristup prema tome.
Jer Ivanka i Željko vlastitim trudom i radom svoj život pretvorili su u ljepšu priču. I ne samo svoj već i sve one djece kojima su pružili topli dom. Ljubav i briga za drugoga, od ove su jednostavne splitske obitelji, napravile heroje.
Josip Grčić
Izvor: https://www.dalmacijanews.hr/