Živimo u vremenima kad nam nikad nije bila potrebnija jasnoća. Jasnoća misli i prosudbe, jasnoća srca i uma. Puno toga je zamućeno i nejasno što ne bi smjelo biti po svojoj naravi. Relativizacija svega došla je do svoje krajnosti. Kad nešto odgovara nečijoj samovolji, onda je relativiziranje najomiljenija metoda kojom se neka vrijednost dovodi u pitanje. Prikrivanje ili izobličenje istinitog najlakše se provodi metodom relativnosti. Sve može biti ovako ili onako. Sve je dopušteno. Sve je dobro ako se nekomu tako sviđa a naizgled nikomu ne škodi. Sve prolazi, pa tako i u ime ljubavi i dobra – iako u svijetu vidimo sve manje ljubavi i dobra.
Najveća zloporaba Božanskog Milosrđa je pozivati se na njega u stilu: sve će ionako pokriti milost. Isus stoji između onih koji kamenuju i onih koji bi otpuštali bez istinskog pokajanja i obraćenja. „Idi i ne griješi više“ – to je aksiom Božanskog Milosrđa. Nema kamenovanja ali ni suživota s grijehom u ime milosrđa koje ga otpušta. To je pokušaj izigravanja onoga koga se ne može izigrati. Najveći duhovni problem našega doba, pa tako i u Crkvi, nedostatak je dara razlučivanja duhova. PR filozofija popila je pamet mnoštvu ljudi. Oni vide ono što drugi žele da vide. A ne vide ono što stoji iza kulisa. I ne čitaju lica, geste, govor, glas, ono što zrači iza svega toga... Nemaju sposobnost dubljeg razlučivanja stvari, ljudi i događaja.
Pogledajmo samo politiku: koliko opsjena i prijevara, koliko lica praznih, pokvarenih, bezličnih koja se nude na velikom tržištu otrcanih ideja i ideologija i na grobištu ideala. Nije lako u današnjem svijetu inteligentnim ljudima održati se u psihičkoj ravnoteži, zadržati stanoviti nutarnji balans između površnosti masa i cinizma elita, ostati negdje u sredini i biti normalan, pribran, zdravog razuma, hodajući uvijek po tankoj, prozirnoj granici koja nas dijeli od ludila svijeta. I nitko ne zna gdje je, zapravo, ta granica, čim se uspustimo u njezino preispitivanje. Korak preko crte uvijek je rizičan za pojedinca. A linije su povučene, zadane narodima i pojedincima, sve onkraj njih je zona sumraka u kojoj mudar postaje luda, a luda heroj javnoga mnijenja.
Kad civilizacija izgubi svoje dublje, drevno uporište ili svoje središte, ono nevidljivo, esencijalno, što joj je davalo smisao i snagu, kad se zamute čisti izvori iskona, onda sveopći poremećaj postaje normalno stanje stvari. Svatko tko upućuje na diskontinuitet koji mijenja čovjeka u njegovoj čovječnosti, koji ga transformira u stvorenje kaosa, postaje sumnjiv, obilježen kao antiprogresivni element. Onaj tko misli i vjeruje taj i vidi, a tko vidi, prozire i sve mu je teže bivati u masi koja se povodi za banalnim. Trijumf gluposti koja je zasjela na prijestolje svijeta, vidljiv je na svakom koraku. Laž je uzrokovala veliku pomutnju koja će nas skupo stajati. Više nećemo znati što jest a što nije, što je gore, a što dolje, što je muško, a što žensko, što je ljudsko a što neljudsko, što je stvarno, a što nestvarno, što je punina, a što ništavilo... prebivat ćemo u sferi beskorisnoga znanja a suštinskoga neznanja.
Zoran Vukman