Mora li molitva biti korisna?

BogoslovPosted by

Francuski je sociolog Alain Touraine, slijedeći misao i drugih modernih mislilaca, u svojoj knjizi o našem vremenu ustvrdio da bi se moglo reći da se čovjek današnjice kreće zapravo na duplom kolosijeku: s jedne strane sve veća subjektivnost, a s druge strane sve veće shvaćanje uma kao instrumentalnog, tj. kao onoga koji se koristi da bi se postigli određeni ciljevi, uma koji je oslobođen od temeljnih pretpostavki koje bi u svako vrijeme vrijedile u različitim područjima ljudskoga života. Takvo je shvaćanje ljudskoga promišljanja i ponašanja dovelo do toga da se svi oblici ljudskog postojanja (emotivnost, odnosi, intelektualna sposobnost) razvijaju polazeći od njihove iskoristivosti i upotrebljivosti, funkcionalnosti u vidu postizanja ciljeva koje si je sam čovjek zadao ili mu ga je društvo zadalo.

Sve je to dovelo, nakon sve primjetnije slabosti i nemogućnosti čovjeka da upravlja društvom na temeljima subjektivnosti koja je zatvorena u sebe do buđenja različitih oblika duhovnosti, koje danas nazivamo New age, ali koji su plod vlastitih interesa jer su u funkciji ponovnog uspostavljanja psiho-fizičke ravnoteže koja bi trebala omogućiti zadržavanje jednog određenog nivoa djelovanja i postizanja određenih ciljeva.

I kršćanska molitva postaje kao i Bog sam, funkcionalna. Kao svećenik sve i više imam priliku uvjeriti se da ljudi, ako mole, mole u situacijama u kojima žele nešto postići i nastoje »uvesti u napast« Boga da sluša i usliša njihove molitve. Zapravo to postaje princip kojim se i dokazuje opstojnost samoga Boga. O tome je problemu razmišljao i švicarski teolog Hans Schaller. On smatra da je, kada se razmišlja o molitvi, važno otkriti važnost nefunkcionalnosti molitve, njenu »nekorisnost«. Kršćanska molitva na prvome mjestu nije funkcionalna, nije u službi ničega i nikoga.

Ovako razmišljajući, možda se nešto i oduzima onom zajedničkom shvaćanju molitve po kojem se molitvom prvenstveno nešto želi postići i dobiti, s druge se pak strane otkrivaju novi važni vidici kako bi mogla u potpunosti postati djelom života onih koji se smatraju vjernicima. Motivi za to su, smatra Schaller, sljedeći: Bog je uvijek, kako je napisao sv. Anselmo, id quod maius cogitare nequit, dakle uvijek je veći od svake funkcije koju vrši. Stoga smo i mi kao kršćani pozvani shvatiti da bit naše molitve nije u traženju nečega od Gospodina, premda je to dio naše »prosjačke« naravi.

Imati ispruženu ruku nešto je što je upisano u naše ponašanje, ali to ipak ne znači da molitva u kojoj se traži nešto treba ostati jedinim vidom molitve. Bog ne služi samo za to da se od njega nešto isprosi i kako bi nam pomogao u ostvarivanju naših planova. On je više od jedne funkcije u službi naših potreba. Stoga i u prošnji i u jadikovanju nad našim stanjem u molitvi uvijek trebamo biti svjesni da se nalazimo pred Bogom kojim mi ne možemo i ne trebamo raspolagati kako se nama svidi. Koliko je više molitva oslobođena od stalnog traženja i zahtijevanja, od funkcionalnosti, toliko je više prožeta ljubavlju i postaje ono što ona zapravo i jest: »Aktivnost koja nije funkcionalna pred Bogom koji nije u funkciji mojih želja« (F. Urlich).

Ta činjenica, tj. shvaćanje da se u molitvi ne radi prvenstveno o tome da bi se nešto postiglo, čini molitvu istodobno još lakšom i još težom. Mi se danas bunimo pred mišlju da postoji nešto u našem životu što ne podliježe zakonima efikasnosti i funkcionalnosti. Stalno želimo ostvarivati rezultate i mislimo da ako oni nedostaju da nismo dobri. Upravo taj pritisak koji nas prati cijeli život i dotiče u dubini i naše religiozne osjećaje čini teškim shvatiti da je dobro biti pred Bogom, »izgubiti« ispred njega svoje vrijeme, staviti se pred njega s praznim rukama, i to bez toga da vidimo određene rezultate. Ako se tako čini, onda odmah vidimo da nam se duh buni pred takvim stavom koji se ne čini efikasnim i koji je u službi jednog preciznog cilja.

S druge strane, upravo u takvoj vrsti molitve nalazi se mogućnost, utjeha i nova perspektiva. Jača i raste slobodu činjenica da u našoj molitvi nije važno ostvaruje li se time nešto i nosimo li kući neki rezultat. Nemamo potrebu za vidljivim rezultatima i promjenama koje se moraju pod svaku cijenu odmah vidjeti, a koje bi morale pokazati da je naša molitva smislena i prava. Svakako da nije svejedno postajemo li kroz molitvu bolji vjernici i ljudi, napredujemo li u životu. Ako molimo na pravi način, rastemo u našoj ljudskosti i plodovi će sigurno biti vidljivi. Ali ostaje nužnim osloboditi našu molitvu od svakog pritiska rezultata i efikasnosti. I ovdje vrijedi pravilo: tamo gdje je čovjek pod pritiskom, tamo raste strah, pa je sve veći strah od molitve isto tako prisutan.

Molitva se može promatrati kao sterilna i aktivnost bez posljedica za moj život, uostalom kao i svaka djelatnost duha koja se ne mjeri efikasnošću (poezija i filozofija), može se smatrati djelatnošću drugoga reda, koja nam u današnjem svijetu ni u čemu ne pomaže. Ali molitva dotiče granice našega društva koje sve temelji upravo na efikasnosti i s njim se i sukobljava, bilo na pozitivan bilo na negativan način, posebice tamo gdje takav tip društva postaje sve prisutnijim. Životno iskustvo nam otkriva da nije sve što je važno za život moguće mjeriti i jednostavno napraviti, čak i s dobrom voljom i upotrebom svojih vlastitih snaga. Ne može se sve imati i kupiti, ne čin povjerenja, jakost prijateljstva, ljepota prirode u proljeće i jesen, i posebice ničim se ne može kupiti bezuvjetna Božja ljubav. Možda se čini pretjeranim, ali je važno, smatra Schaller, ono što je jednom napisala velika kršćanska filozofkinja Simone Weil: »Dragocjene darove ne treba uvijek tražiti, nego iščekivati, zato što ih čovjek ne može naći vlastitim snagama i ako misli da će ih on sam naći, na njihovu mjestu nalazi lažne darove, ali čiju je ‘lažljivost’ ponekad teško otkriti.«

don Željko Tanjić

Foto: https://www.pexels.com