Posted by «Molitva je bitno dijalog.» Tako molitvu definira psiholog religije G. van der Leeuw. Molitva je razgovor čovjeka s Bogom. Ovaj pojam je sigurno važan i nuždan. Ali lako dovodi i do nesporazuma i poteškoća. Jer razgovor s Bogom izgleda posve drukčije od razgovora s prijateljem. Ja Boga ne slušam onako kako slušam prijatelja. I Bog mi ne daje tako jasna odgovora kakav očekujem od prijatelja. Mnogi svoju molitvu ne iskusuju kao dijalog, nego više kao monolog. I pitaju, ne govore li u prazan zid. Drugima je teško pronaći riječi da zapodjenu razgovor. Molitva je za njih naporna. I oni često prestaju jer ne znaju kako i što reći Bogu. Da bih bio pravedan prema problemima koje mnogi imaju s molitvom, želim u ovom malome sveščiću uvesti jedan drugi pojam koji mi se čini korisnijim: molitva kao susret.
O tajni susreta nanovo je razmišljala moderna filozofija, prije svega Martin Buber koji u svome spisu «Ja i Ti» čini Ti u susretu polazištem za pronalaženje sebe: «Ja postajem uz Ti; postajući Ja govorim Ti. Svaki istinski život jest susret.» Slijedeći Bubera i drugi su filozofi susreta pisali o događaju susreta, kao npr. Steinbüchel, Bollnow i Ebner. Ovako opisuje Steinbüchel tajnu susreta:
«Ti mi postaje milost koja se dariva mojemu Ja, blagoslovom koji mi se daje. Ti ograničava moju samovolju, ali Ti budi i moju najdublju intimu: sve ono što u meni drijema i sve ono što sada spremam tomu Ti. Ja kao Ja živim od milosti toga Ti… Čitavo moje Ja ima svoju stvarnost samo u ovomu odnosu prema Ti, ovaj odnos prema Ti je moja stvarnost. Susret s Ti je transcendiranje, nadilaženje moga, u sebi ograničena Ja, iznad samoga sebe prema drugome.» .
Ali za Steinbüchela postoji ne samo susret čovjeka s čovjekom, nego i susret čovjeka s Bogom. Sa Schelerom označuje Steinbüchel čovjeka kao „biće koje nadilazi svaki život a u njemu i sama sebe“. Čovjek je upravo «intencija i gesta same transcendencije, biće koje moli i traži Boga». Čovjek moli ne samo sam po sebi, nego je on u čitavu svome biću «molitva života koja nadilazi sebe». (Steinbüchel 75) „U susretu mi daleki Bog postaje bliz. On ostaje Drugi, 'sasvim' Drugi, meni i svemu, ostaje Bog, a ja ostajem čovjek. Ali on postaje moj Ti, moj Bog i sve moje, kako se u svome strahopoštovanju pred uzvišenim Bogom mogao moliti Augustin, ipak bliskomu Bogu, onomu koji je postao Bog njegova srca. Bog je Drugi, ali ipak Prisutni, koji mi je bliži nego što sam ja samomu sebi. On mi je u svoj svojoj udaljenosti posljednji i najvjerniji pratitelj u životu, komu se u svakome razočaranju u čovjeka mogu uvijek obratiti kao svomu pravom Ti.» (Steinbüchel 79 i dalje)
Čovjek dolazi k samomu sebi tek u susretu s jednim Ti, s Ti čovjeka, ali i s Božjim Ti. Susret je događaj koji preobrazuje one koji se susreću. Ja iz susreta izlazim drukčiji nego što u njega ulazim. Ali događaj samoga susreta nije lako pojmovno shvatiti. To je tajna. U pravome susretu ja uvijek dodirujem tajnu svoga vlastitog života, tajnu drugoga i tajnu Boga. U susretu se događa preobrazba u ono pravo. Upravo u susretu s Bogom dolazi čovjek u dodir sa svojim pravim bićem, sa svojom najunutarnjijom jezgrom. Susret je pritom uvijek slobodan dar, nije ga moguće načiniti. Upravo jer je susret tajna i slobodni dar, možemo njime bolje opisati fenomen molitve nego pojmom dijaloga koji se previše vrti oko riječi. Molitva kao susret čovjeka s Bogom uvijek je dar Božje milosti nama, nikada naša zasluga. Sam Bog nam dolazi ususret slobodnom milošću. Mi ga možemo susresti jedino jer on nas hoće susresti, jer je on prisutan i čeka na to da i mi budemo tu, pripravni susresti ga.
Biblija nam govori u mnogim pripovijestima o susretu što se u čovjeku preobrazuje kad susretne Boga ili kad susretne Isusa Krista. U susretu s Bogom nalaze proroci svoj put i nastupaju s novom sviješću. U susretu s Isusom Kristom ljudi postaju zdravi, uspravljaju se, nalaze odvažnosti reći Da sebi i otkrivaju svoje nepovrjedivo dostojanstvo. U susretu s Isusom osjećaju se grješnici od Boga prihvaćeni i sada mogu prihvatiti sami sebe. Oni su odjednom slobodni predati sebe Bogu i podijeliti svoj imetak sa siromasima (usp. Lk 19,1-9).
Kako se ljudi u susretu preobrazuju, govori nam Luka u susretu Marije s Elizabetom. Marija mora najprije izaći iz svoje kuće, mora sve ostaviti, sve što ju štiti, sve iza čega bi se mogla skriti. Mora izaći iz sebe i mora prijeći preko gorja, preko brda svojih prepreka i svojih strahova, preko brda predrasuda i zidova između nje i Elizabete. Ona sa sobom može uzeti jedino sebe. Mora biti potpuno i sasvim ona sama, bez zaštitnoga zaleđa da bi potpuno prispjela drugomu i mogla ga susresti. I kad zatim susreće Elizabetu i pozdravlja ju, dijete u Elizabetinu krilu zaigra, Elizabeta tada dolazi k sebi, ona dolazi tada u dodir sa svojom neiskvarenom jezgrom, sa svojim pravim Ja, s onom slikom koju je Bog o njoj načinio. I Elizabeta ujedno spoznaje Marijinu tajnu. Ona oslovljava Mariju. Tumači joj kako vidi njezin život. A Marija odgovara Magnificatom u kojemu izražava tajnu svoga života oslanjajući se na Boga. Njezina molitva svršava u hvalospjevu Bogu, u slavljenju punu divljenja Bogu milosrđa i stvaranja. Ovo pokretanje susreta koje Luka tako divno ocrtava, želimo uzeti za pozadinu ovih četiriju koraka, karakterističnih za susret u molitvi.
Anselm Grün