Ti bi da ne vjerujem svojim očima
koje od noći i oluje
rišu utvaru,
nego da povjerujem Tebi
i Tvojoj riječi:
Hrabro samo!
Ti bi da se
oslonim na Tebe,
na to da Ti jesi,
a ne na svoje sigurnosti
izgrađene desetljećima
od znanja,
priznanja,
iskustva
i životni mreža.
Ti bi da se ne bojim
i da svoje oči izvježbam
da ne rišu utvaru,
nego vide što jest:
da Ti jesi
i da si tu
na rubu lađe
i oluje.
Odavna znam što bi Ti,
al' još ne znam što bih ja.
Ja bih Ti povjerovao,
al' u trenu posrnem i padnem.
Ja bih se oslonio na Te,
al' vazda se nađem
na nekom osloncu
svoje sigurnosti.
Ja ne vjerujem svojim očima
kada rišu utvaru,
al' nikako da ugledam Tebe.
Malovjerni!
Još jedan malovjerni među Tvojima!
Malovjerni!
U koju lađu da se popnem
pa da konačno
ostavim svoje malovjerje
i po vodi
krenem prema Tebi?
Mt 14, 22-36
fra Ante Vučković