Posted by Od početka, od kada znam za sebe, želio sam biti čovjek, svećenik koji će na neki način brisati suze narodu, koji će tješiti, hrabriti, koji će pokazivati
da se isplati biti čovjek, da se može pobijediti. U tome sam uživao.
U vrijeme komunizma puno sam patio, otac mi je bio u logoru, bio sam u vojsci dvije godine. Tamo sam morao raditi kao oni najgori vojnici, toliko su me kažnjavali, optuživali da sam agent Vatikana. Prošao sam sve to, ali sam istovremeno volio ljude koji su u partiji, ljude koji su komunisti ili koji su na vlasti jer sam u njima gledao najprije ljude. I oni bi željeli biti sretni, i oni bi željeli nakon smrti živjeti, a ne nestati i oni bi željeli biti bolji, a ne mogu.
Mene je to motiviralo do te mjere da sam mogao ateistima, s raznim drugim neprijateljima moga naroda i moje vjere i moje Crkve i mene osobno razgovarati sasvim mirno kao s prijateljima, jednako kao s dobrim Hrvatima, dobrim katolicima, dobrim vjernicima.
Zapravo me strahovito zanimao čovjek, a među ljudima najviše me zanimao Isus iz Nazareta. On me do danas fascinira i s njim sam najbolji prijatelj. Kad vidim kako je on činio, onda vidim i kako ja trebam činiti, znam da je došao spasiti svakog čovjeka.
Vidio sam što čini revolucija, i fašistička i nacistička i komunistička i neoliberalna, ubijala je milijune ljude da bi neki drugi došli na vlast. Vidio sam što čovjek čini protiv čovjeka. Ma kakav to predznak nosilo, ideološi ili bilo kakav drugi, čim su oni jedni protiv drugih, mi ne možemo izgraditi bolji svijet. Uvidio sam da bolji svijet nastaje kad u čovjeku vidim i dobro i zlo i njegov vapaj da budem na strani njegova dobra. Vidio sam da ima vjere, iako je možda komunist, iako progoni Crkvu, iako je bio zločinac, iako je bio ne znam kakav neprijatelj naroda i čovjeka.
Kad u njemu vidim dobro, onda vidim da se on mijenja i da sa mnom može razgovarati.
Tomislav Ivančić