Evanđelje dana i kratko razmišljanje (Iv 14, 21-269
(Ponedjeljak petoga vazmenog tjedna)
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi; a tko mene ljubi, njega će ljubiti Otac moj i ja ću ljubiti njega i njemu se očitovati.«
Kaže mu Juda, ne Iškariotski: »Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?« Odgovori mu Isus: »Ako me tko ljubi čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Tko mene ne ljubi, riječi mojih ne čuva. A riječ koju slušate nije moja, nego Oca koji me posla. To sam vam govorio dok sam boravio s vama. Branitelj — Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh.«
Riječ Gospodnja
***
Kad volimo neku osobu ne istražujemo razloge njezinih želja, nego nošeni ljubavlju tražimo načine da ih ispunimo. Ljubav se jednostavno očituje u dragovoljnom vršenju zapovijedi ljubljene osobe. To vrijedi i za naš odnos s Bogom, pa zato Isus na posljednjoj večeri sa svojim učenicima kaže: „Tko ima moje zapovijedi i čuva ih, taj me ljubi.“.
Pitanje „Gospodine, kako to da ćeš se očitovati nama, a ne svijetu?“ koje Isusu postavlja Juda, ne Iškariotski, nego Tadej, zvuči u ovom odlomku malo izvan konteksta. Zato se treba prisjetiti da je Isus svojim učenicima prethodno rekao: „Još malo i svijet me više neće vidjeti, no vi ćete me vidjeti” (Iv 14,19). Te riječi odnose se na Isusove susrete s učenicima poslije njegova uskrsnuća. Ali ne radi se samo o Jedanaestorici (Juda Iškariotski već se digao od stola i izišao) nego na širi krug učenika koji vjeruju u uskrsloga Isusa. Taj krug učenika stalno je otvoren i u nj ulazi svatko tko povjeruje u Isusa. A pojam svijet u ovom slučaju odnosi se na onaj dio čovječanstva koji ne vjeruje i ne prima Isusa Krista.
Poznavajući tu pozadinu Judina pitanja, možemo lakše razumjeti i Isusov odgovor. On je sličan jednoj rečenici iz knjige Otkrivenja: „Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.“ (Otk 3,20). Isus, dakle, nikoga ne isključuje iz svoje ljubavi, ali isto tako on ni u čiji život ne ulazi nasilno. Dolazi onomu tko ga s ljubavlju prima, a kako je Isus nerazdvojiv od Oca, onda kaže u množini „k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“.
Božje prebivanje u ljudskoj sredini nije nepoznata tema Isusovim učenicima. I Šator sastanka, koji je Boga naredio da se sagradi kad su Izraelci oslobođeni egipatskoga ropstva, i kasniji Jeruzalemski zidani hram bili su mjesta Božjega prebivališta među narodom. No u Isusovu odgovoru Judi Tadeju tema Božjega prebivanja s ljudima do kraja je personalizirana. Svaki čovjek koji ljubi Isusa i čuva njegovu riječ postaje jedan od mnogih Božjih stanova (usp. Iv 14,2).
Da bismo razumjeli i nastavak Isusovih riječi u kojima govori o Duhu Svetomu – Branitelju, (grčki: Parakletos) opet se moramo prisjetiti nečega što je Isus prethodno rekao svojim učenicima. Rekao im je da će moliti Oca i i on će im dati drugoga Branitelja – Duha Istine koji će zauvijek ostati s njima (usp. Iv 14,16-17). A sada im otkriva što će Duh Sveti u njima činiti. Poučavat će ih u svemu i dozivati im u pamet sve što je on govorio, a sve što je Isus govorio, čuo je od Oca. To znači da Duh Sveti neće donijeti nikakvu dodatnu objavu, nego će Isusove učenike dovoditi do razumijevanja njegovih riječi.
To je lijepo izrazio papa emeritus Benedikt XVI. u svojoj postsinodalnoj apostolskoj pobudnici „Verbum Domini“ iz 2010. godine, gdje govoreći o povijesnoj rasporedbi Božje objave kaže: „Objava Bog Oca kulminira u Sinovu daru Parkaleta (usp. Iv 14,16), Duha Očeva i Sinova, koji nas 'upućuje u svu istinu' (usp. Iv 16,13). Tako sva Božja obećanja postaju 'da' u Isusu Kristu (usp. 2 Kor 1,20). Na taj način otvara se čovjeku mogućnost da krene putem koji ga dovodi do Oca (usp. Iv 15,6), da bi na kraju 'Bog bio sve u svima' (1 Kor 15,28). (Verbum Domini br. 20).
Možemo primjetiti kako navedene riječi pape Benedikta XVI. vrve od različitih biblijskih citata, a ovaj posljednji iz Prve poslanice Korinćanima (15,28) možda najjasnije govori kako se Bog hoće nastaniti u svemu svome stvorenju i ne želi nikoga isključiti iz svoje ponude spasenja. Ali pristojan je, kuca na vrata i ulazi samo onomu tko mu otvori.
fra Domagoj Runje