Posted by Bog je po Rudolfu Ottu, njemačkom teologu i filozofu, mysterium tremendum et fascinans – misterij zastrašujućeg i očaravajućeg. On je posve Drugi (ganz Ander) i drugačiji od onoga kako ga redovito zamišljamo. Bog nadilazi ljudske kategorije vremena, prostora i shvaćanja. Njegova drugačijost pritom nije prepreka, već sasvim suprotno - ona predstavlja dar koji ne dopušta da ga svedemo na projekciju naših želja. Ona također omogućuje očaranost, čežnju i zahvalnost te nas inspirira na poslušnost Božjoj volji. Ukratko, ta drugačijost nije distanca koja plaši, već ljubav koja oslobađa (Karl Barth). Ne znam kako vama, ali meni se baš sviđa ova drugačijost Boga, Isusa Krista. Uvijek iznova me oduševljava njegov stav i ponašanje, koje je ispravno, premda izlazi iz okvira uhodanih načina ponašanja onog vremena. Isus prelazi granice, razbija predrasude, ruši zidove koje ljudi između sebe postavljaju.
Dok se divimo/čudimo njegovoj drugačijosti, on se vjerojatno čudi našoj istosti; sklonosti da druge učinimo po svojoj mjeri: da isto rade, misle, oblače, pjevaju… ukratko da budu što sličniji nama.
Što to Isus čini drugačije od drugih? Evanđelje koje govori o susretu Isusa sa Samarijankom na Jakovljevom zdencu donosi nam nekoliko primjera (usp. Iv 4, 5-42). Prvo, on Židov započinje razgovor s pripadnicom odbačenih, nečistih Samarijanaca koji su se pod utjecajem različitih okolnosti pomiješali s drugim narodima. Drugo, što je također za ono vrijeme bilo neprihvatljivo, on muškarac razgovara na javnom mjestu sa ženom, koja nije u pratnji ni muža ni brata. Naravno, nama danas to čudno zvuči, ali još i danas, u nekim kulturama, žena ne smije na samo razgovarati s neznancem. Treće, Isus zna sve loše stvari o Samarijanki (čega se najviše grozimo u odnosu prema drugima) i ne odbacuje je; razlikuje osobu od njezinih djela. Susret Isusa sa Samarijankom ne predstavlja samo povijesnu anegdotu, već pruža duboki uvid u Božji odnos prema ljudima; susret je zapravo lekcija o Božjoj ljubavi, žeđi duše i univerzalnom spasenju.
Susret koji mijenja život
Susret sa Samarijankom na zdencu, osobito na početku, obiluje nesporazumima. Naime, dok Isus govori o živoj vodi, tj. pravom životu i spasenju koje po njemu dolazi, Samarijanka se zaustavlja samo na govoru o običnoj vodi i svakodnevnoj muci donošenja vode kući. Ipak, nesporazum nestaje kad joj Isus otkrije njezin prošli život i ono što je muči puno više od svakodnevnog nošenja vode. Naime, Samarijanka dolazi po vodu u podne kad nema drugih žena. Ide kad nema nikoga jer se stidi. To je zato jer je javna grešnica; imala je pet muževa, i sad ima muža koji joj zapravo i nije muž. Ukratko, osjeća se odbačeno, iskorišteno i prezreno od ljudi. Krist joj daje do znanja da je poznaje, ali je ne osuđuje. Dapače, prihvaća je i njegova ljubav otvara put novom životu. Vraća joj dostojanstvo i samopouzdanje. Susret Isusa sa Samarijankom ruši duboke etničke, vjerske i društvene razlike između Židova i Samarijanaca, otvarajući put evanđeoskom poslanju svim narodima.
Susret je to koji nadilazi etničke (Židov-Samarijanac), spolne (muškarac-žena u javnosti) i vjerske barijere (Gerizim vs. Jeruzalem), jasno naglašavajući da istinsko štovanje Boga nije vezano uz mjesto već se događa "u duhu i istini"; u otvorenosti Božjem duhu i svjedočanstvu života koje nadahnjuje.
Drugim riječima, osobni odnos s Bogom je važan. U tom odnosu Bog ima inicijativu. I ovaj susret naglašava Božju žeđ za čovjekom, gdje Isus ulazi u svakodnevicu ljudskog života kako bi je preobrazio, darovao "vodu živu" – samoga sebe kao vječni izvor utjehe i života.
Nadalje, taj susret sa Samarijankom, koja je, ljudski rečeno, "izgubljen slučaj", poučava nas kako Krist može promijeniti i preobraziti i naš život. Život ove žene dobiva novi smisao. Sunčana zraka prodire u ruševine njezina života. Otvara se novi svijet, donosi novo poslanje: grešnica sada postaje navjestiteljica Evanđelja. Od odbačene grešnice tako postaje vjesnica Radosne vijesti. I drugi po njoj povjerovaše u Krista. Može li se to i nama dogoditi?
Postati navjestitelji
Mnogo je „Jakovljevih zdenaca“ na kojima možemo susresti Gospodina. I mi vjerojatno dolazimo na misu, kao i svake nedjelje, ništa posebno ne očekujući. Tako je i Samarijanka došla samo po vodu na zdenac, kao i svaki drugi dan. No, susrela je Krista i taj susret joj je promijenio život. I mi možemo susresti Krista u njegovoj riječi, u euharistiji, u svakom čovjeku. On nam se neprestano daje. Želi nas obogatiti, ispuniti naš život smislom, dati nam „žive vode“, tj. odgovore na pitanja koja nas tište i dati nam snage za svakodnevni život, osobito onda kad odgovora nema.
Isus se očituje kao prijatelj, štoviše, kao Spasitelj koga zanima samo čovjek i njegovo dobro. Svaki čovjek. Ne osvrće se pritom previše na obzire i mišljenja ljudi o tom što je prikladno, a što nije. On nadilazi naša mjerila i ne robuje našim obzirima i zgražanjima.
Njemu ne predstavlja nikakvu poteškoću da i među apostole pozove progonitelja Pavla ili da za prvaka apostola izabere kolebljivog Petra. Bogu je sasvim razumljivo da veliki grešnik postane svećenik/biskup ili da mladi ljudi s burnom prošlošću postanu divni roditelji i marljivi Božji suradnici. Bog se ne zgraža nad grijehom čovjeka, već uvijek iznova otvara mogućnosti da čovjek raste i razvija se, da pobijedi grijeh. Bog koji je savršena Ljubav prihvaća nas kao što roditelj prihvaća svoje dijete, u svakom slučaju i bezuvjetno. O, kad bismo slijedili njegov primjer! Kad bismo dali ljudima šansu da se mijenjaju, da rastu. Kad bismo ih prihvaćali kad se promijene. Nažalost, često je sasvim drugačije: i kad ljudi prestanu nešto loše činiti, mi nismo sposobni promatrati ih iz nove perspektive. Uvijek ostanu za nas ono što su nekad bili/činili. Kod Isusa svatko ima novu šansu. I svetac ima svoju prošlost i grešnik svoju budućnost. Sve je to radi njegove ljubavi koja poput magneta privlači i mijenja ljude. Ta ljubav će i nas promijeniti ako joj se otvorimo.
fra Ivica Jurić
Živo vrelo