Franjo Asiški istupio iz Crkve

BogoslovPosted by

Nema čemu sve lik svetoga Franje Asiškoga nije tijekom povijesti već morao pozirati! Taj simpatični svetac iz umbrijske doline morao je „glumiti” mnoge uloge, osobito u novome vijeku: šumski sanjar, solitarni putujući propovjednik, anarhijski i antiautoritarni revolucionar, panteistički preteča new agea, laik zaljubljen u svoju prijateljicu Klaru, vitez nadahnut templarskim idealima, preteča Greenpeacea, ekološkoga pokreta i reformacije, skriveni sufija itd.

Guido Vignelli je uvjeren kako smo svjedoci najveće povijesne falsifikacije njegova života i poruke. Najnoviji pokušaj ide čak u smjeru povezivanja svetoga Franje Asiškoga s katarima i albigenzima. Franjin otac Pietro Bernardone dei Moriconi bio je trgovac finim tkaninama iz Francuske. Majka mu je bila plemkinja Jeanne De Bourlemont, zvana Monna Pica, rodom iz Tarascona u francuskoj pokrajini Languedoc. Upravo je Languedoc bio zemlja katara i albigenza zbog čega neki dolaze do zaključka kako je i ona bila katarka. Neki autori tvrde kako je Franju majka dala krstiti imenom Ivan, po Ivanu Evanđelistu, za vrijeme poslovnoga putovanja svoga muža u Francusku. Apostolu Ivanu crkvena tradicija pripisuje četvrto evanđelje, a to je jedino evanđelje koje su katari i albigenzi smatrali kanonskim. Po povratku iz Francuske u cijelu se stvar umiješao Franjin otac i dao svoga sina naknadno preimenovati u atipično ime za ono vrijeme – po Francuskoj koja mu je donijela financijsko blagostanje, kako ne bi došao pod udar crkvene inkvizicije. Giuseppe Spadaro u svojoj knjizi Stablo dobra. Sveti Franjo katarski teolog na temelju takvih nebuloza zaključuje kako je Franjo Asiški bio neka vrsta kripto-katara ili kripto-albigenza.

Neki drugi sveti Franjo?

Autori Peter Kammerer, Ekkehart Krippendorf i Wolf-Dieter Narr u članku Franjo Asiški: suvremenik za drugu politiku, preispitujući predanu sliku o svetome Franji, dolaze do zaključka kako je povijest i postpovijest Franje Asiškoga razdoblje sustavnoga potiskivanja, poricanja, tlačenja, cenzure i krivotvorenja revolucionarne razorne snage njegova životnoga svjedočenja. Proglašenje svetim i gradnja velikih crkava u Asizu, uvjereni su spomenuti autori, vidljivi su spomenici otupljivanja i izvrtanja njegove poruke koje započinje već za vrijeme njegova života. A ipak nam on još govori kroz krivotvorenja. Stoga ti autori tragaju za nekim „drugim Franjom” i ističu kako su toga „drugoga” Franju ponovno otkrili teolozi i povjesničari umjetnosti i tek nakon njih povjesničari 19. stoljeća. Činjenica je kako je Franjin pokret ostao unutarcrkvenim pokretom, ali se pitaju: Pod koju cijenu? Koje je kompromise morao Franjo prihvatiti, (…), kako su velike institucije, Crkva i Red, stavile pod svoj utjecaj i oblikovale sliku svecem proglašenoga i njezinu predaju? Na koncu zaključuju kako je Generalni kapitul u Narboni iz 1263. godine, koji je dao spaliti sve neautorizirane (duhovnjačke) životopise Franje Asiškoga i autorizirao sv. Bonaventuru da napiše novi životopis Asižanina, počinio memoricid. Time je, po njihovu mišljenju, izgubljeno izvorno znanje o Franji, a kanonski Bonaventurin životopis, koji je navodno fiksirao način čitanja Franjina života i slikovni prikaz sveca u Giottovu ciklusu freski u „papinskoj crkvi”, zacementirao život i nauk Franje Asiškoga za dolazeće generacije u dvama prevladavajućim medijima: riječi i slici, pod kontrolom Reda, odnosno Crkve. Drugi Franjo nije nikada našao svoga Giotta. Zbog toga autori pokušavaju pronaći „drugoga Franju” u spisima onih koji su u Redu bili osuđeni kao heretici – duhovnjaci (spirituali) – kod onih koji su se sjećali staroga bratstva i pitaju se: Gdje su i u kojemu obliku ostavili znakove? Može li se iz njih što zaključiti o „drugome Franji”? Ovi autori, želeći pronaći nekoga „drugog Franju”, pronalaze neku vrstu dekatoliciziranoga Franje Asiškoga (fra Pietro Messa).

Deeklezijalizacija Asižanina

Pape su znali za ovakve pokušaje prikaza svetoga Franje pa su zbog toga nerijetko i podizali svoj glas protiv „dekatoliciziranih” slika sveca. Benedikt XVI. je u svojoj katehezi na općoj audijenciji 27. siječnja 2010. godine predstavio lik sv. Franje Asiškoga, diva svetosti. Upravo tu je govorio o spomenutim iskrivljavanjima njegova lika: Doista su u 19., kao i u prošlome stoljeću neki povjesničari pokušali onkraj „Franje predaje” konstruirati takozvanoga „povijesnog Franju”, kao što se pokušava onkraj „Isusa Evanđelja”konstruirati takozvanoga „povijesnoga Isusa”. Takav povijesni Franjo ne bi tobože bio čovjek Crkve. Dalje Papa kaže kako je pravi povijesni Franjo uvijek Franjo Crkve i kako upravo na taj način govori također nevjernicima i vjernicima drugih vjeroispovijesti i religija. Neki drugi Franjo, dekatolicizirani i necrkveni, naprosto ne postoji.
Tvrdnje poput one Helmuta Helda po kojoj je papa Grgur IX., koji je Franju kanonizirao, Franjin grobar i grobar njegove duhovne oporuke, danas više nisu povijesno održive. Lijepo je Benedikt XVI., povodom obilježavanja 800 godina od potvrde Regule Manje braće, 18. travnja 2009. godine, u dvorištu apostolske palače u Castel Gandolfu, takve konstrukte doveo u pitanje: Ovdje nam i spontano pada na pamet kako je Franjo imao mogućnost i ne doći pred Papu. Mnoge religiozne skupine i pokreti nastali u ono vrijeme suprotstavili su se Crkvi kao instituciji ili se barem nisu trudili zadobiti njezino priznanje. Zasigurno bi polemično držanje prema hijerarhiji Franji osiguralo mnogo pristaša. Međutim, on je odmah razmišljao o tome da svoj i put svojih sudrugova položi u ruke rimskoga biskupa, nasljednika Petrova. Ova činjenica razotkriva njegov istinski crkveni duh. Isto tako je i Papa sa svoje strane imao mogućnost ne potvrditi Franjino Pravilo života. Da, čak se dade i lako zamisliti kako mu je ovaj ili onaj njegov suradnik to savjetovao, možda upravo iz straha da i ta skupina braće neće postati slična nekim krivovjernim skupinama toga vremena koje su propovijedale ideal siromaštva.

Franjo da, Crkva ne!

Franjo je ostao čovjek Crkve, ali Franjo zbog svoje crkvenosti ni u čemu nije izgubio na originalnosti. Naprotiv, u tome je i bila njegova originalnost u vrijeme kada se, slično kao i u naše, dualistički shizofreno počelo živjeti po načelu Krist da, Crkva ne! Možda bi se posjetitelji Lateranske bazilike – crkva majka i glava svih crkava u Rimu i u cijelome svijetu – trebali zapitati zašto je baš na mozaiku prezbiterija te bazilike prikazan sveti Franjo Asiški i zašto se trg pred njom zove njegovim imenom. Svetoga Franju Asiškoga se bez Inocenta III. i IV. lateranskoga sabora, pape Grgura IX. i kardinala protektora ne može ni zamisliti, jednako tako kao što ga se ne može zamisliti bez živih jaslica u Grecciju, bez propovijedi pticama, bez grljenja gubavca, bez gubijskoga vuka, bez Pjesme brata Sunca, bez njegova bratstva, bez svete Klare, bez ljubavi prema Porcijunkuli i Mariji, bez Raspetoga u Sv. Damjanu, bez ljubavi prema euharistiji. Nažalost, mnoge crte Franjine duhovnosti i religioznosti nisu još uvijek zaživjele u našoj svijesti. Crkvenost ili, jezikom svetoga Franje, posluh i strahopoštovanje prema Crkvi svakako je jedna od tih dimenzija i kao takva ima svoju nevjerojatnu aktualnost i danas, u vrijeme kada je „antirimski efekt” (Hans Urs von Balthasar) ponovno eskalirao, kao i u Franjino vrijeme. U životu Asižanina sve je nekako bilo duboko znakovito. Tako je znakovit bio i čin njegova odlaganja očevih (svjetovnih) haljina i obnaženja pred biskupskom palačom u Asizu i njegova zaodijevanja crkvenom haljinom od asiškoga biskupa. Franjo zaodjenut crkvenom haljinom! No, neki ga danas neprestance pokušavaju lišiti crkvenoga ruha i strpati u neko „carevo novo ruho”. Za neke je sveti Franjo davno istupio iz Crkve. Međutim, prije će biti da su to, barem na nutarnjoj razini, učinili oni koji takvo što tvrde.

Pavo Filipović/Svjetlo riječi

Foto: John Christer/Svjetlo riječi