Posted by Časopis bogoslova Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja u Splitu vratio me u dane moga Filozofsko-teološkog studija u Makarskoj. Davne su to godine i teško ih se sada detaljno prisjetiti. Najprije se predstavljam. Zovem se fra Stjepan (Ante) Čovo. Rodio sam se u malom selu Karakašici, Župa Čudotvorne Gospe Sinjske, 11. srpnja 1937. u brojnoj kršćanskoj obitelji. U rodnom sam selu završio osnovnu školu, a Franjevačku klasičnu gimnaziju pohađao sam na Visovcu, Makarskoj i Sinju. Završio sam je maturom u lipnju 1964. u Makarskoj.
Kad sam se prijavio za sjemenište, bilo je mnogo kandidata, a Provincija ih nije mogla sve primiti jer je komunistička vlast oduzela zgradu Gimnazije i sjemeništa u Sinju, a samostan u Sinju je velikim dijelom okupirala. U Makarskoj je bio oduzet Klerikat i dio samostana, a na Visovcu isto je bio oduzet jedan kat samostana u kojem je djelovala ribarska zadruga. Iako su imali ograničene mogućnosti, fratri su mislili o svojoj školi i budućnosti pa su zbog toga razmjestili đake po spomenutim samostanima. Čim sam položio veliku maturu, u lipnju 1957. godine, odmah sam dignut na odsluženje vojnoga roka od dvije godine. Vojni rok završio sam u lipnju 1959., a na jesen iste godine upisao sam Filozofsko-teološki studij u Makarskoj na Franjevačkoj visokoj bogosloviji.
Vojni je rok ostavio na kolegama i na meni velike posljedice. Dok smo mi završili svoju vojnu obvezu, drugi su kolege očekivali odlazak na odsluženje roka i silno su se zanimali za vojnički život jer su se htjeli spremiti za njega. Nije ništa čudno da je naš razgovor često bio „razglabanje“ zgoda i nezgoda vojničkoga života. Prepričavali su se razni doživljaji, a najviše kritike i neugodnosti koje je netko doživljavao kao svećenički kandidat, polaznik crne i zaostale škole i sredine, kako ju je ondašnja politička vlast nazivala.
Posebno se upozoravalo buduće vojnike na satove političke nastave koja se nazivala „moralno-političko vaspitanje“, a ona je u svom programu naglašavala mržnju prema religiji, Crkvi i njezinim školama. Na njoj smo slušali mnoge laži i krive sadržaje, ali im se nitko nije smio, a ni mogao suprotstaviti i kritizirati ih bez većih negativnih posljedica. Da je to netko i učinio odmah bi bio proglašen narodnim neprijateljem koji potkopava tekovine teško izvojevane slobode. Takav bi završio na vojnom sudu, a to se dogodilo s više svećeničkih kandidata. Njih je čekala teška dugogodišnja robija.
Tako je stradao jedan moj pravi kolega i jedan kolega stariji godinu dana, a razlog je bio što su obojica branili kardinala Stepinca i nisu priznavali krivnje koje mu je pripisivala komunistička vlast. Nemilosrdno su osuđeni na višegodišnju robiju, psihički su uništeni u komunističkim zatvorima i nisu se vratili u redovničku zajednicu.
Zbog toga je bilo potrebno da studenti koji još nisu odslužili vojni rok čuju što ih može zadesiti u vojsci i kako se trebaju vladati da ne nastradaju, ali da ostanu vjerni svome dostojanstvu i pozivu.
Prijeći iz ozračja vojničkoga života u život reda, rada, studija i molitve nije bilo lako, trebalo je napora i vremena. Život u odgojno-obrazovnom zavodu u Makarskoj ne može se ni u kojem slučaju uspoređivati sa sadašnjim vremenom i teško ga je predočiti, shvatiti i razumjeti današnjem očima.
Dnevni raspored je bio detaljno određen. Rano smo se ustajali i rano lijegali. Sv. misu s molitvom Časoslova na latinskom i razmatranjem smo slavili u 6 sati u jutro. Predavanja su počinjala u 8 sati svakoga dana, završavala u 12 sati, a satovi su trajali 40 minuta. Na počinak smo polazili poslije zajedničke molitve Povečerja u 21 sat.
Dok su u Klerikatu bili naglašeni red, rad i molitva, vanjski izazovi su stizali i do nas. Napetost se osjećala posebno kad su se igrale nogometne utakmice Hajduka i Dinama i kad su pobjeđivali klubove s istoka ondašnje države. Svjesni smo bili da nas komunistička vlast neprijateljski gleda i da smo im neprijatelji kao crkveni predstavnici.
U javnom životu uvijek smo se pojavljivali u habitu, kako na šetnji, tako i na putovanju.
Gimnazije, škole za spremanje svećenika, kako ih je vlast nazivala, a ni Visoke teološke škole, iako nisu imale pravo javnosti, posebno su promatrane kao neprijateljsko leglo u kojem se odgajaju, prema njihovoj prosudbi, neprijatelji naroda koji će kasnije voditi i odgajati neprijatelje društva.
U bogosloviju u Makarskoj su zbog toga dolazile razne državne inspekcije da vide rad škole, njezino ustrojstvo, a još više da vide ideološka usmjerenja u školsko-odgojnom zavodu kao i kod pojedinaca. U pojedinim prigodama držali su predavanja s kojima studenti nisu bili zadovoljni, pače su i negodovali struganjem nogu o pod. Jednom je jedan student poslije predavanja postavio pitanje: „Zašto su stradali mnogi nevini svećenici poslije rata?“ To je razbjesnilo članove komisije, a njihov je odgovor glasio: „Da se sačuva zdrav organizam, treba odstraniti ne samo pokvareni dio, nego treba posegnuti i za zdravim“. Članovi komisije bili su nezadovoljni, odsjeli su u hotelu i sutra su sazvali samo profesore bez studenata. Rekli su da je škola izolirana, da mladi studenti nemaju kontakta sa svojim vršnjacima i da nisu upućeni u tekovine narodno oslobodilačke borbe. Te je prigovore trebalo osporavati, a često članovi delegacije nisu bili zadovoljni dobivenim odgovorima.
Na crkvenom planu doživjeli smo najavu Drugoga vatikanskog sabora i njegovo odvijanje, a to je u nama budilo nadu i znatiželju u novo usmjerenje Crkve u promijenjenim socijalnim i političkim prilikama. U tom ozračju uvijek nas je hrabrilo to da Crkva i u današnje vrijeme ima što kazati i poručiti svijetu. Najprije želi sebe osmisliti i pokrenuti kako bi osvježila poruku evanđelja i nju uputila svijetu. Crkva se budi i pokazuje da ima snage da se suoči sa životnim problemima i pokaže novo lice evanđelja.
Željeli smo biti informirani o koncilskom radu, ali na tom području nismo imali velikih pomagala. Nedostajala su sredstva informiranja: televizija, radio, kontakti sa stranim svijetom, revije i općenito tisak. Društvena sredstva informiranja bila su puna neprijateljskog stava prema religiji, a naročito prema Katoličkoj Crkvi. Iako se u tim tiskovinama pojavio poneki članak o Koncilu, on je više služio kritici i napadu na Crkvu, nego informiranju o važnosti koncilskih poruka.Teško se dolazilo do izvješća koja su spremala koncilski odbori sa svojim porukama i sadržajima. Prva revija koja se u to vrijeme pojavila bila je Služba Božja od prosinca 1960. čije su uredništvo i izdavač bili u Makarskoj.
U trećoj godini studija, u listopadu 1962. godine, pojavio se Glas Koncila, a kasnije su se pojavili Bogoslovska smotra 1963. i druga pisana pomagala. To nam je pomagalo da pratimo rad, poruku i važnost Koncila. Jasno je da su nas, u svojim mogućnostima, o koncilskim temama upućivali pojedini profesori koji su jednako oskudijevali u sredstvima informiranja. U borbi s oskudnim informacijama pomagali su nam Radio Vatikan i Radio London da kako-tako budemo upućeni u sadržaje i rad koncilskih sjednica ili već objavljenih koncilskih dokumenata. Ta dva radijska programa pratili smo na starom radiju uz puno opreza i straha, jer je slušanje Radio Londona, bilo zabranjeno od ondašnje komunističke vlasti, a ni poglavari nisu preporučivali te emisije, ali su ih trpjeli.
Život u Bogosloviji stvarao je novu povijest u bogatom crkvenom usmjerenju koja je bila isprepletena događajima Drugoga vatikanskog sabora, s euforijama i razočaranjem, s vremenima rasta i sazrijevanja, čekanja i iščekivanja. Riječ koja se u to vrijeme slušala i upotrebljavala bila je „aggiornamento“ (posadašnjenje) – nositi vjeru danas, razumjeti znakove vremena i tumačiti ih u svjetlu Evanđelja, biti kritičan u smislu razlikovanja duhova, što više vodi životu u slobodi. A zanos „aggiornamenta“ koji je započeo na Koncilu, s punim je jedrima malo-pomalo zahvaćala čitav život Crkve. Poneseni koncilskim optimizmom, bili smo oduševljeni napretkom, demokracijom, socijalnim tekovinama i ostalim dostignućima suvremenog svijeta. Za vrijeme našega studija Koncil nije završio.
Poslije prvog objavljenog koncilskog dokumenta Sacrosanctum Conciliumo svetoj liturgiji objavljivani su drugi za čijim smo sadržajem čeznuli, a kad smo do pojedinoga došli, umnažali smo ga i širili dalje.
Studij filozofije i teologije tražio je potpuno zalaganje. Predavanja su bila svakoga dana od ponedjeljka do subote s pet ili šest sati dnevno. Svi su studenti potjecali iz klasične gimnazije, zato im latinski jezik nije bio stran i mogli su pratiti predavanja i slijediti latinske sadržaje predloženih udžbenika. Cijela je filozofija bila na latinskom jeziku prema autoru Sebastijanu Reinstadleru. Profesori su nastojali potaknuti studente na kritičko promatranje života i vremena, a ne samo da ovladaju programom i sadržajem predavanja. S predavanja se izostajalo teško i s velikim razlogom i službenom dozvolom.
Glavni udžbenik za sve dogmatske traktate bio je Ad. Tanquerey na latinskome jeziku, a takva je bila i cijela moralna teologija prema autoru Hyeronimusu Noldinu. Pomoćni udžbenik za Povijest Crkve bio je na francuskom ili talijanskom, a autor je J. Albersa. Temeljni tekst Crkvenoga kanonskog prava Codex iuris canonici bio je isto na latinskom jeziku. Za studij biblijskih predmeta imali smo skriptu na ciklostilu dr. Janka Oberškoga, profesora biblijskih predmeta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Pastoralna teologija bila je na hrvatskom ili na slovenskom jeziku, a tako i Duhovno bogoslovlje. Iako su udžbenici bili na latinskome jeziku, profesori su držali predavanja na hrvatskome jeziku i studenti su polagali ispite na hrvatskome. Profesor Dogmatskoga bogoslovlja počinjao je predavanja na latinskome, ali je poslije izvjesnog vremena prelazio na hrvatski. Ispiti su se mogli polagati i na latinskome jeziku, a ako ih je netko polagao na latinskome, dobivao je veću ocjenu.
U slobodno vrijeme najviše smo igrali nogomet, odbojku ili se kupali u moru, a to se produživalo i poslije završetka sezone pa i u hladnim zimskim vremenima. Znali smo se povremeno uspinjati strmim stazama na Biokovo do Vošca ili Sv. Jure. Praznike smo najviše provodili u radu ili dijelom u samostanu u Makarskoj ili Živogošću. Rodnim kućama nije se išlo. Neki su studenti preko praznika držali vjeronauk u župama za djecu koja su se spremala za sakramente, a gdje tijekom školske godine nije bio organiziran vjeronauk. Prve godine studija, 1959. godine magistar u Bogosloviji bio je dr. fra Jure Radić koji nas je, uz fra Franu Careva, zaljubio u školjke te floru i faunu mora. Svoj blagoslov za sakupljanje školjaka i stvaranja malakološke zbirke najprije je dao fra Bože Vuco, gvardijan, a kasnije i fra Anđelko Milanović-Litre.
Obilazili smo plaže i uvale, skupljali i donosili razne primjerke morskih puževa i školjaka.
To je početak malakološke zbirke školjaka i muzeja „koja je svijetom pronijela slavu makarskog samostana i grada Makarske“. Na tim temeljima nastao je kasnije Institut Planina i more. Da se javnost upozna s važnošću flore i faune mora i onoga što se rađa u Makarskoj, priređivane su izložbe školjaka, održavane recitacije i akademije u staroj samostanskoj crkvi kao idealnom prostoru za takve programe i u prostoru na ulazu u samostan. Studenti su se pokazali kao neumorni sakupljači puževa i školjki, a još više kao neumorni poduzetnici i ljubitelji sklada oko uređenja samostanskih podrumskih prostorija za novi Malakološki muzej. Trebalo je očistiti zapušteni prostor, njega urediti da primjerci školjaka i drugih morskih bića budu adekvatno pristupačni posjetiteljima. Muzej je pobudio veliko zanimanje, kako domaće, a tako i svjetske javnosti. Svečano je otvoren 30. travnja 1963., a u njega svake godine dolazi sve veći broj posjetitelja.
Kako nije bilo katoličkog tiska, jedna se skupina studenata bavila ciklostilskim umnažanjem knjiga. Najviše su se umnažali prijevodi djela Fultona J. Sheena, nadbiskupa i propovjednika. Ta je izdanja, u oskudici duhovnih sadržaja, naša javnost veoma dobro primila.
Ciklostil je bio jedino sredstvo da se široj javnosti ponudi neki vjerski i pobožni sadržaj. Knjige nisu izlazile u velikoj tiraži i brzo su bile razgrabljene. U nedostatku sakralnih predmeta jedna grupa studenata sakupljala je zrnja koka (Canna indica L.) jer je koka bilo puno u samostanskom vrtu i od tih zrnja su pravili krunice. Trebalo je mnogo vremena, znanja i upornosti da se obrade tvrda kokova zrnja. Od njih su se pravile dobre krunice koje će stići u ruke pobožnih osoba.
Mladomisnici su se najviše radovali tome da će krunicama darovati svoje uzvanike na mladomisničkim slavljima.
U Bogosloviji je organiziran kulturni život. Program crkvenog pjevanja savjesno se odvijao pod budnim okom i vodstvom maestra pjevanja fra Anđelka Milanovića-Litre, bilo kao nastavni predmet Crkvenog pjevanja ili kao priprema za pojedine prigodne Akademije u prigodi 200. obljetnice smrti fra Andrije Kačića-Miošića ili 50. obljetnice smrti fra Ivana Markovića te prigodom službene kanonske vizitacije Provincije. Schola cantorum s najboljim glasovima studenata neumorno je vježbala i nastupala u našoj crkvi, ali je uzveličavala i slavlja na pojedinim župnim slavljima.
Nastojalo se da svi studenti sudjeluju u pojedinim programima koji su najprikladniji za pojedince. Duhovno smo se pripremali za obnovu zavjeta, naročito za polaganje svečanih zavjeta, primanje nižih redova, danas nazvanih služba, primanje podđakonata i đakonata, ali bez ikakve vanjštine i slavlja. I samo svećeničko ređenje bilo je bez vanjskoga slavlja, dok je u crkvi bila najsvečanija služba Božja u svečanom koralu koju je uzveličavala Schola cantorum pod vodstvom maestra fra Anđelka Milanović-Litre. Misno je slavlje, uz podđakona i đakona, vodio i mladomisnike redio dr. Frane Franić, biskup, jer tada još nije bilo koncelebracije.
Fotografu nije bio dozvoljen pristup svećeničkom ređenju. Tek smo sutradan, obučeni u misnice ispred velikoga oltara u makarskoj novoj crkvi, bili fotografirani. Ta je slika 1965., godinu dana poslije našega ređenja, objavljena u listu Marija i pobudila je veliko zanimanje.
Važan pothvat izvan službenog studija bio je prikazivanje Muke Gospodina našega Isusa Krista u korizmeno vrijeme, a poticajem i vodstvom fra Ćirila Markoča. To je podržao i Zbor profesora i odgojitelja. Muku smo najprije prikazivali u Makarskoj, a potom u Splitu. Muka je kasnije bila prikazivana po cijeloj Hrvatskoj i u misijama za naše radnike u Njemačkoj. Začeci su nastali za vrijeme našega studija. Tada su postavljene glavne uloge u Muci i one su kasnije vjerno nastavile taj početni način izvođenja.
Kad je Starješinstvo Provincije i Bogoslovije saopćilo studentima odluku da se moraju priključiti u Omladinsku radnu akciju u mjesecu kolovozu 1960., među studentima je nastalo napeto stanje. Nastalo je opće nezadovoljstvo i veliki otpor protiv te odluke. Pisano je i protestno pismo Starješinstvu u Splitu. Duhovi su se uzbunili, zapaljena je iskra pobune koju nije bilo lako ugasiti. Studenti su donijeli čvrstu odluku da neće poći na rad i surađivati s komunističkom vlašću koja nas na svakom koraku progoni i opterećuje, a uz to nam ne priznaje školu, a nemamo ni socijalno i zdravstveno osiguranje koje imaju drugi školarci i studenti. Dok se studenti bune, uprave Provincije, Bogoslovije i Klerikata svakako žele da se studenti pridruže drugoj omladini iz Metkovića, Ploča, Vrgorca, Imotskoga i Makarske u radnu Omladinsku akciju. Omladinci su u toj Akciji trebali pripremiti infrastrukturu za izgradnju škole u Drveniku u makarskom Gornjem primorju, a trebalo je urediti putove i samljeti kamenje silnih zidova na terenu za buduću školu.
Nekoliko je uglednih fratara, po nalogu Provincijala, dolazilo smirivati studente. Uvijeno su govorili o stradanjima mnogih fratara za vrijeme Drugoga svjetskog rata i njegova poraća, a što je studentima do tada bilo gotovo nepoznato. Teški dani i žalosne posljedice iz prošlosti studente su ozbiljno pogodili, otvorili su im oči pred zlom koje je komunistička vlast u prošlosti učinila našoj zajednici.
Još je žalosnije što su se te teške posljedice prošlosti mogle obnoviti i naškoditi Provinciji ako se studenti ne odazovu pozivu na radnu Akciju. Može se, možda, dogoditi i zatvaranje Bogoslovije i odgojnih zavoda kao što su komunisti učinili u Splitu, u Rijeci, a i u Zagrebu i Đakovu gdje su osudili neke profesore i studente. Studenti, našavši se pred ozbiljnim prijetnjama za Provinciju i posljedicama koje bi ju mogle zadesiti, teškom su mukom pristali na taj rad u Omladinskoj radnoj akciji, ali su energično pokazali da se s tom odlukom ne slažu i da ne idu na Omladinsku radnu akciju svojom voljom, nego odredbom više sile za dobro Provincije.
U radnu akciju bila su uključena 23 klerika, od kojih su neki bili iz Gimnazije iz Zagreba, ali najveći dio bili su studenti bogoslovije iz Makarske. Cjelokupno brojčano stanje članova akcije bilo je 56 (s organizatorima akcije). Za organizatore Akcije nismo bili studenti nego „štićenici“, toliko su nas podcjenjivali, prigovore nisu uvažili i uvijek smo ostali „štićenici“. Ušli smo u novu sredinu, u zadatke napornoga rada, ali nas sve to nije iznenadilo. Navikli smo na fizički rad i na sličnu sredinu jer nas je većina prije godinu dana došla s odsluženja vojnoga roka, a drugi su se za nj spremali.
Predstavili smo se u najboljem izdanju prema drugim sudionicima Akcije. Omladina nas je, kako muška, a tako i ženska, cijenila i u nama gledala odgovorne, vrijedne mlade osobe koje su i njih poticali na takvo držanje. Zbog marljivosti i zalaganja na radu mnogi su nagrađeni udarničkim značkama. Obilazile su nas razne političke, omladinske i novinarske delegacije. Znali smo se s njima nositi i nisu dobili željene odgovore na novinarska spremljena pitanja.
Noćili smo u samostanu u Živogošću, a radili u Drveniku. Trebalo se rano dizati jer smo s radom počinjali u 6 sati ujutro. Jutrom nismo slavili sv. Misu, nego smo dobili dozvolu generalnog vikara iz Makarske da misu slavimo navečer. To je za ono vrijeme bila novost, a nama utjeha, da dok radimo, ne zaboravimo duhovnu dimenziju svoga usmjerenja. Iz programa i poziva na sudjelovanje na Omladinskoj radnoj akciji moglo se zaključiti da na prvom mjestu nije bio rad, nego pokušaj unošenja komunističke ideologije među mlade franjevce. Kameni masiv koji je navodno prijetio Gornjem Drveniku kad se prije dvije godine na Makarskom primorju dogodio razorni potres, taj „opasni“ masiv, ostao je čvrst na svom mjestu, nikoga nije ugrozio.
Ne smijemo zaboraviti da smo u Makarskoj, za vrijeme našega studija, doživjeli i dva razorna velika potresa koja su pogodili Makarsku i Makarsko Primorje. Potresi su bili 7. (nedjelja), a tada smo uglavnom bili vani. Neki su igrali nogomet, a drugi bili u šetnji. Malo nas je bilo u samostanu. Drugi je potres bio 11. siječnja 1962. (četvrtak), a tada smo bili na molitvi u 6 sati. Boravak u samostanu bio je opasan, a vani zima, kiša, bura. Jedina zaštita bio nam je veliki čempres ispred crkve.
Poslije obaju potresa uslijedio je veliki broj novih malih pomaka tla. Najavljene zaglušujućim podzemnim tutnjavama, trešnje su aktivirale lavine stijena s Biokova te se golema količina kamenja obrušila na podbiokovska sela i lomila sve pred sobom, padala po cesti, kućama, rušila sve pred sobom, velike gromade i stijene letjele su i do mora. Biokovo se nije vidjelo, ostalo je u dimu. Gadan je osjećaj kada si bespomoćan, a ispod tebe se trese zemlja. Protiv potresa ne možeš ništa, ničim se ne možeš braniti. Čekaš sudbinu kakva bila da bila. Nemoćan si. Grozan je to osjećaj! Danas strahote potresa znaju stanovnici Zagreba i Banovine, a da ne govorimo o potresima u svijetu koji imaju silno razornu moć.
Makarska je stradala, ali još su više stradala sela Gornjeg Makarskog primorja, počevši od Tučepa i Podgore pa do Graca n/m. Stradala su i dva čovjeka. Tlo se treslo 40 dana. Desetak je osoba bilo teže ranjeno, a više desetaka lakše. Stanovništvo najugroženijih mjesta: Podgore, Drašnice, Kotišine, Tučepa, Igrana i Makarske evakuirano je temeljem naredbe stožera, tada Štaba za pomoć stradalima u Makarskoj. Život je u Makarskoj postao nesiguran, u samostanu je vladala bojazan od novoga potresa, a vani zima, kiša i bura, a to nameće potrebu da treba seliti i ostaviti Makarsku dok se prilike ne smire. Po naređenju Štaba za pomoć stradalima, Uprave Samostana i Bogoslovije napustili smo Makarsku 11. siječnja (četvrtak) u kasnim popodnevnim satima jednim kamionom i jednim autobusom. U Makarskoj su ostala samo dva studenta dobrovoljca i jedan profesor da čuvaju samostan od lupeža i lopova nazivanih šakalima.
Mi izbjeglice nađosmo utočište i gostoljubivost u samostanu Gospe od Zdravlja u Splitu, a drugi u franjevačkom samostanu na Poljudu, isto u Splitu. Postadosmo izbjeglice, ali kako smo u novoj sredini primljeni otvorena srca s puno bratske franjevačke ljubavi, lakše smo podnosili progonstvo. Odmah je proglašeno vrijeme pripreme za ispite i organizirani su ispitni rokovi. Čim su završili semestralni ispiti, odmah su počela predavanja ljetnoga semestra u samostanu Gospe od Zdravlja u Splitu.
Pojava mladih fratara u Splitu pobudila je veliko zanimanje jer je komunistička vlast nepravednom sudskom odlukom, u tipično komunističko-staljinističkom postupku, nasilno zatvorila splitsko malo i veliko sjemenište – bogosloviju na sedam godina (1956. – 1963.). Tako na ulicama Splita nije bilo mladih klerika (popića-fratrića).
Sad najednom, kad su se pojavili mladi fratri u svojim redovničkim haljinama, pobudili su kod jednih radost i zanos, a drugi su se ljutili, čudili i s nevjericom se pitali: „Odakle dođoše i što nam trebaju ovi zanesenjaci u crnim mantijama da kvare kolorit našega grada!“.
Bilo je, nažalost, izazova, podcjenjivanja i psovki, slanja mladih franjevaca u Frankovu Španjolsku jer „crnomantijašima“, kako su nas neki nazivali, i takvima nije mjesto u Splitu. Moram spomenuti izraziti oblik mržnje prema sedmorici mladih fratara, svećeničkih ređenika, u srpnju 1960., a koji su trebali ići na ređenje u Imotski. Nijedan ih autobus iz Makarske nije htio primiti do Dubaca nego su primorani ići pješice do Dubaca da bi se na Dubcima ukrcali na „imotski autobus“. Koliko je bila mržnja prema ljudima iz Crkve?! Ona je zahvatila i vozače autobusa! Nisi se mogao nikomu obratiti za zaštitu.
Studenti s Poljuda svakoga su jutra ponosno išli na predavanja u samostan na Dobrome. Uvijek u redovničkom habitu. Oni koji su nas s radošću susretali to su javno pokazivali. Time su nas hrabrili i učvršćivali naš ponos, a mrziteljima smo davali na znanje da znamo za ideale podnositi poniženja i omalovažavanja. Na mrzitelje smo bili navikli kako u životu, a tako i tijekom odsluženja vojnoga roka, ali i u službenim javnim postupcima komunističke vlasti.
Odgojitelji i profesori su nas bodrili da se ne osvrćemo na istupe mrzitelja, nego da skladnim, dostojanstvenim i ponosnim držanjem svjedočimo svoje opredjeljenje. To je bila snaga kojom smo razoružavali agresivne komunističke aktiviste i mrzitelje pred njihovim izazovima.
Kao što su Štab za pomoć stradalima i uprava Provincije i Bogoslovije donijeli odluku da napustimo Makarsku, tako su odlučili da se prvi vratimo u porušenu i ranjenu Makarsku. Zašto takva odluka u vremenu kada je makarsko tlo još podrhtavalo? Makarska je pusta i napuštena, u nju se narod ne želi vratiti dok se fratri ne vrate. Po pustoj i razrušenoj Makarskoj jedino patroliraju policijske i vojne službe da drže red i zaštite imovinu građana. Našim povratkom Makarska je svakoga dana bivala sve življa. Susreti s ljudima postali su bliski, svatko je iznosio svoje doživljaje i svoju sudbinu. Vojska nas je gledala i pitala što sada propovijedamo narodu poslije ove katastrofe, razornoga potresa i velike štete, gdje je sada naš Bog. Jedan moj kolega zatvorio je usta jednom majoru kad mu je rekao: „Druže majore, dali smo našim vjernicima na mjestu voljno!“ On je zašutio i brzo se udaljio.
Poslije potresa, a i nakon našega dolaska u Makarsku, Makarska je sličila strašilu, na sve strane oštećene kuće, ljudi zamišljeni, tužnih lica i životnih opterećenja, lutaju zamišljenih pogleda, opterećeni ozbiljnom životnom stvarnošću. Noć i mrak pokrivali su sve rane, a donosili strah što se u noći i mraku može dogoditi. Lopova, lupeža i kradljivaca bilo je na svakom koraku. Samostan je trebalo čuvati i nad njim bdjeti. Samostan je dosta oštećen, u velikom dijelu neupotrebljiv za stanovanje. Povratkom u Makarsku stisnuli smo se po podrumima i na prvome katu koji su bili manje oštećeni, a oni hrabriji vratili su se u svoje sobe na gornjemu katu. Završetkom predavanja i položenih ispita, na ljeto 1962. godine, posvetili smo se potpunoj obnovi samostana. Radilo se cijeloga dana samo da se samostan osposobi za stanovanje i redoviti život i školu.
Godine studija dragocjene su godine. Bili smo mladi i puni zanosa, nismo gledali na poteškoće, radovali smo se svakom dobru koje smo mogli ostvariti. Čeznuli smo za trenutkom kad ćemo postati svećenici. Tomu se radovala i majka Provincija.
Vrijeme studija imalo je svoje uređene programe i sve nas je više upućivao i produbljivao u smisao svećeničkog poslanja u današnje vrijeme. Moram naglasiti da pripadam skupini od 12 svećenika koje je redio mons. Frane Franić, splitsko-makarski biskup, 30. ožujka 1964. godine, na Uskrsni ponedjeljak, dok je jedan naš kolega ređen nešto ranije u Švicarskoj. Provincija je žudno čeznula za mladim silama tako da pokrije mnoga prazna mjesta koja su ostala bez svećenika.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata i poraća mnogi su svećenici stradali, a drugi su se otisnuli u inozemstvo da sačuvaju živu glavu pred komunističkim progonom. Kako je naša Provincija pretežno pastoralna zajednica, poslije svećeničkog ređenja moji su kolege poslani na prostore kojima su bili najpotrebniji svećenici. Spremno su stajali na raspolaganju starješinstvu tamo gdje su bile najveće potrebe. Ja sam ipak usmjeren u odgojnom i profesorskom smjeru, dok su drugi bili određeni za župski pastoral.
Na njima su se obistinile Kristove riječi upućene apostolima: „Šaljem vas kao ovce među vukove“ (Mt 10, 16). Bilo je trenutaka umora, premišljanja i traženja načina kako koračati dalje. Uza sve poteškoće sveprisutna sila Božja i zaštita nebeske Majke nad nama je bdjela.
Svi smo ustrajali u svom redovničkom i svećeničkom zvanju. Danas se naša povorka kolega smanjila jer je Gospodin neke pozvao sebi. Drugi su još u odmaklim godinama, nose križ života i bolesti i čekaju kad će ih Gospodin pozvati k sebi i reći: „Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta!“ (Mt 25, 34).
Kad smo završili zadnje predavanja godine 1964., i trebali smo polagati generalne ispite kao diplomske ispite na kraju studija, tada sam poslan na Visovac za pomoćnika magistru novaka, a odatle sam odlazio prema rasporedu polagati ispite. Kratko vrijeme bio sam župni pomoćnik u Metkoviću, a nakon toga opet sam došao na Visovac na kojem sam iskoristio vrijeme, upisao se i diplomirao na Bogoslovnom katoličkom fakultetu u Zagrebu te položio magisterij. Potom sam poslan na studij u Rim. Studij sam prekinuo na dvije godine jer me Provincija imenovala magistrom naših novaka na La Verni (Italija) 1968. – 1970. Završivši studij, iz Rima sam se vratio u Provinciju na jesen 1972. Bio sam imenovan magistrom bogoslova i profesorom na Franjevačkoj visokoj bogosloviji. Vršio sam uz to razne službe i dužnosti: tajnik Bogoslovije, rektor Bogoslovije, prefekt studija, moderator trajne formacije, definitor Provincije, gvardijan Samostana itd., sve do preseljenja Franjevačke visoke bogoslovije 1999. iz Makarske u Split kad je osnovan Katolički bogoslovni fakultet na kojem sam predavao dogmatske predmete.
Otišao sam u mirovinu 2002. i od tada pa sve do siječnja 2023. bio sam ispovjednik u svetištu Gospe od Zdravlja u Splitu. Tada sam se, osim ispovijedanja, posvetio pisanju o našim ubijenim i progonjenim fratrima i vodstvu duhovnih vježba i duhovnih obnova. Premješten sam u samostan o. Ante Antića na Trsteniku u Splitu jer se samostan Gospe od Zdravlja u potpunosti obnavlja. Objavio sam više pojedinačnih knjiga o našim progonjenim i ubijenim fratrima, a sve sam ih obradio u knjizi: Martirologij Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća 1942. – 1948., Split, 2021. Danas sam član samostana na Trsteniku u Splitu s križem bolesti koji nosim i molim Gospodina da mi dade snage da taj križ donesem dostojanstveno do kraja.
fra Stjepan Čovo