Fra Joakim Gregov – kipar, gvardijan, ribar i jaki kapetan bojnog broda

BogoslovPosted by

U sve ribarske štorije virujen, ako nije baš velika laž posridi. Jer na moru ti se takve stvari mogu dogodit da ni sam sebi ne možeš virovat šta si doživija – ćakulamo s fra Joakimom Gregovom (62) kojem savršeno pristaje nadimak Jaki – u prvo sunčano jutro nakon dugih kiša u vrtlu uz franjevački samostan u Hvaru.

Fra Jaki, osim što je župnik Milne i gvardijan samostana čiji je ujedno i jedini član, akademski je kipar i vrlo jak ribar – ali u zadnje vrijeme samo s ostima pod sviću i to s profi-dozvolom, k tome i sjajan kuhar, koji nakon talijanskih, američkih, kanadskih i njemačkih godina, zadnjih sedamnaest čuva samostanske zidine u Križnoj luci. I pućka lulu. Baš nam je lipo na suncu i burinu sjediti za stolom, okruženi smo ribarskim artima, vršama, mrižama, plutima, parangalima, odljevima skulptura i kamenim kipovima.

Puniš, pućkaš, pališ, čistiš

– Je lipo, al’ puše malo jače, a ja san uvatija prikjučer na Klisu, pokisa san dok san bira kamen za jedan spomenik. A lula? Uvatija san je se 1980. godine nakon šta sam bacija španjulete. Poklonili su mi ih, a mislin i priko sto pedeset, a koristin uvik jednu, dvi iste. Lula nije samo puši i vuci, to je cili jedan mali ritual; puniš, pućkaš, pališ, čistiš, pa opet – objašnjava.

Joakim Gregov, rodom iz Pašmana na Pašmanu pristupio je fratrima Provincije svetoga Jeronima Dalmatinca nešto kasnije nego što bi bilo uobičajeno, s 23 godine, a upoznao ih je u samostanu svetoga Dujma u Kraju na svom otoku, navodno prvom franjevačkom samostanu s ove strane Jadrana. I mjestu gdje se 1208. godine sam Sveti Frane Asiški iskrcao spašavajući se od oluje. No za primat tog mjesta koji kroničari ne spominju izrijekom nadmeću se i Zadar, Split, Šibenik, Dubrovnik… Fra Jaki po vitru, a riječ je najvjerojatnije o jakome jugu, smatra kako je riječ upravo o Kraju…

Usput dovršavamo prilog njegovoj biografiji: studirao je teologiju i filozofiju u Splitu, a boravio je u samostanu na Poljudu, u susjedstvu Restauratorskog zavoda, gdje se zaljubio u taj zanat pod paskom iskusnih majstora Slavka Alača i Filipa Dobroševića, a tako je bio talentiran da mu je Cvito Fisković napisao ‘nazovi diplomu’ s kojom može samostalno restaurirati. No, krenuo je ponešto drugačijim putem i nakon Teologije, ređenja i mlade mise upisao kiparski smjer na rimskoj “Scuola delle arti ornamentali”.

– Na Teologiji nisam diplomirao iz teologije, nego iz sakralne umjetnosti Iva Dulčića, a u Rim sam stigao s 29 godina kao svećenik, pa sam sve malo drugačije gledao. Pamtim izvrsnog profesora Bernarda Caccia i divnu atmosferu na akademiji. Nikad ne bi studentu rekao: “Ovo ti ne valja”, nego: “Pokušaj ovako i sve će izgledati drugačije…” Njušio je studentovo nagnuće i pokušavao mu ga razviti, to je pravi pedagoški i umjetnički pristup.

Kad sam diplomirao, pastoralni i umjetnički put me 1984. godine odveo u hrvatske misije u Kanadu i SAD, imao sam atelje u Montrealu i još ga imam, a tamo sam izradio tristotinjak skulptura. Dvije godine sam bio i u New Yorku, u crkvi svetog Rafaela (svetih Ćirila i Metoda), u hrvatskoj misiji u srcu Manhattana. Iza mene su, među ostalim, ostala dva velika reljefa formata osam puta dva metra s prizorima Apokalipse, to je ono što Amerikanci najmanje vole. Načinio sam i oltar “Susret s Kristom u Emausu”. Mislio sam se vratiti, ali ne tako brzo. No, kad je 1991. godine zagrmilo na Plitvicama, došao sam doma – priča fra Jaki, koji postaje jedan od prvih vojnih kapelana, pri 134. brigadi, sve do 1996. godine.

Kako ste spojili umjetnika i vojnog kapelana?

– Ne bi bilo spojivo da nije bilo nevolje. Činio sam sve da ti mladi ljudi na prvoj crti ne polude i održe se psihički i fizički što boljima. Trebalo ih je sačuvati da ne čine zločine i uvjeravati ih da im je neprijatelj samo onaj s puškom u ruci, ne zarobljeni, a pogotovo ranjeni vojnik. Bio sam stalno na prvoj crti, tko zna koliko puta s glavom u torbi, a da nisam činio ništa nego vodio 185 sprovoda, bilo bi i prikoviše viđene patnje.

Imate čin?

– Bojnika, no tražio sam pretvaranje čina u mornarički pa sam izašao iz vojske kao kapetan bojnog broda. A kad pojdem u penziju bit ću admiral – smije se fra Jaki, koji je krajem rata stigao u hvarski samostan, gdje su dotad službovala dvojica braće, fra Karlo Bošnjak i fra Vicko Tomašić. Uskoro je ostao sam, i sam sebi gvardijan u samostanu u kojem je u najboljim danima u 19. stoljeću živjelo 12 fratara.

– Nema nas, u našoj je provinciji 56 fratara, a imamo 23 samostana od Rovinja do Kotora…

Vodi nas u refektorij s čuvenom “Zadnjom večerom” iz 16. stoljeća, golemim uljem na platnu dimenzija osam puta dva metra, na kojem je, kaže, 75 kila boje. Zna se da je slika nekog od učenika Palme Mlađeg, ali povjesničari umjetnosti još dvoje je li riječ o Matteu Rosselliju ili Matteu Ponzoniju, čiji je brat Sforza bio splitski nadbiskup, jer je umjetnik na slici ostavio samo potpis “Matt”. Fra Jaki drži kako je riječ o Ponzoniju, a o narudžbi slike nema nikakvih podataka u kronikama samostana.

– Turci su vam u Hvar dolazili ka u samoposlugu; akoštali bi u Križnoj luci, pokupili ženskinje za harem, momke za galije, odnili bi žito i stoku… Samostan nisu dirali, nisu ih zanimale slike ni libri, a fratri nisu imali ništa vridnoga. No jednom su zarobili prijatelje mladoga fratra koji je iz kubure sa zvonika skinija dva Turčina. Kako se diglo jugo, nisu imali vrimena za hajku, pa su zapalili samostan, tako da je propalo puno dokumenata. Maltretirali su otočane sve do bitke kod Lepanta 1571. kad su konačno dobili po repici, a pulena s hvarske galije koje je sudjelovala u boju čuva se u našem samostanu – navodi fra Jaki.

Ljude volin, oni to osjete i dolaze

Kako vam je samome, muči li vas samoća?

– Nikad, jer nikad nisam sam, cili je dan promenada. Jednostavno, ljude volin, a oni to osjete. I dolaze. Dio dana sam sa župljanima, držim dici vjeronauk, a dio u ateljeu. Grubo je kad je kiša i nema nikoga, samo se čuje kad klapa koja škura. Onda me veseli moj Piso, dočeka me s vrata: “Di si Jaki! Čeka san te, dobro doša!” Piso, di si, Piso – i dotrči nam veliki labrador, pametan i vrlo njegovan.
– Ime je dobija po slikaru Pisanellu, koji je volija slikat pase. Svaka četiri miseca ide u veterinara.

Zašto?

– Jer bude ovde puno dice pa mora bit uredan i zdrav. Zato ja gren na remont u likara svakih deset godin…

Ne triba van likar kad puno lipo kuvate, to je općepoznato!

– Nevoja me naučila! A nikad ne bi kuva kad bi ima obavezu, ovako za prijatelje, to je gušt. Sve je samo kombinacija, moraš znat koji se okusi slažu i kako termički obradit hranu, nema velike filozofije – skromno će hvarski fratar, a iz naše cik-cak priče konačno dolazimo do ateljea, u kojem vlada savršeni red, iako fra Jaki u isto vrijeme radi nekoliko skulptura. Na stolu je gipsani odljev budućeg tabernakula za crkvu u Milni, pred vratima drvena maketa katedre za brončani spomenik Franji Tuđmanu u Pakoštanama, koja će u kamenu težiti pet tona.

Nikad veću beštiju nisan vidija!

Na postolju je i model za spomenik Ivanu Vučetiću u Hvaru, izumitelju daktiloskopije, odnosno prepoznavanja po otisku prsta i jednome od pionira forenzike, na čijem je postolju fra Jaki osmislio otisak prsta i natpis “Foranin ki je po parstu pripozno covika”. Uza zid samostana s morske strane kleše gromadu bračkoga kamena koja će kad bude gotova nositi ime “Zagrljaj vala”. Neće biti problem jer se čuje more kako svira s druge strane zida:
– Kad smo je spustili dizalicom izvana bila je teška četrnajst tona, a sad ima sedan. Klešen je tri miseca i još ću tri, sad me opet pitajte je li mi dosadno…

Koja vam je vaša skulptura najdraža?

– Nemam šta puno mislit: reljef svetoga Frane ispred hvarskog samostana posvećen 800. godišnjici njegova dolaska na naše tlo. Počeo sam ga smišljati još na akademiji – navodi izraziti figurativac.
Za potrebe snimanja fra Jaki iznad radne uniforme, rebatinki, pletenoga džempera i marame navlači smeđi habit, ostavlja francuzicu i vezuje se arganelom, konopom koji inače drži sinjal vrše ili mriže, a na njegovu su tri fratarska gropa.

Ajde ispričajte nam jednu ribarsku priču, al’ da je istinita.

– Uvik su istinite! U Ždrilcu smo jednu večer lipo ribe pošuškali, kad put kaića, a iman mali od četiri i po metra prilagođen lovu pod sviću, eto brancina od priko devet kili, dug je bija cili paš, onda znaš koliki je. Nikad veću beštiju nisan vidija pod svićon! Smota se jedno metar od broda i zalega. Već san ga vidija u teći… Potega san, zabija osti tako da su se skrivile, ali brancina nigdi. Ma kako je uteka, kojon brzinon! Ali opet mi je drago jer znan da ima i tolikih beštija ovuda. Pa kad-tad… Je l’ dobra priča? I živa istina!

Damir Šarac, Slobodna Dalmacija
Snimio Božo Vukičević/CROPIX