Posted by Snovi se, obično tako kažemo, umnogome razlikuju od stvarnosti. U snovima je život ljepši, čudesniji a u stvarnosti – u stvarnosti svatko najbolje zna kako je. Kad netko živi miran i staložen život kažemo za njega da živi kao u snu, daleko od sivila svakidašnjice. To hoće reći da bi čovjek "živio kao u snu" ne treba nužno spavati. Štoviše, buđenje je preduvjet ostvarenja snova. Samo se budni ostvaruju a pospani sanjare. I traže krivce zbog neostvarenih snova. Da, znamo kako zaljubljene osobe obično i budne sanjaju. To čine i pjesnici. I vizionari. I sveci. Oni kao da već anticipiraju ono što će tek doći. Aktivno očekuju budućnost pripremajući joj put. Snovi, međutim, katkada mogu prerasti i u noćne more pa nas muče i ne daju nam mirno spavati. To se redovito dogodi kad smo sanjali i očekivali, trudili se postići jedno, a dogodilo se nešto sasvim drugo. Kad se to dogodi nameću nam se različita pitanja na koja ne nalazimo odgovora.
Josipovi snovi
Nisu navedenog iskustva, koje je zajedničko nemalom broju ljudi, bili pošteđeni ni sv. Josip i Marija, majka Gospodinova. Baš o svetom Josipu i njegovim snovima u ovom tekstu želimo razmišljati. Josip je zavolio svoju zaručnicu Mariju. Zavoljela je i ona njega. Sve je izgledalo kao u snu. Dvoje mladih, punih ljubavi, snova, budućnosti... Marija je bila njegova »žena iz snova«. Sanjao je Josip o djeci i o sretnom životu s Marijom. Međutim, njegovi snovi u jednom trenutku se rasplinjuju: Marija je bila trudna, a Josip nije bio otac djeteta. Ima li teže povrede zaručničke vjernosti? Život mu se u trenutku pretvorio u noćnu moru. Josipa su obuzele sumnje. Kako i ne bi? Njegova »žena iz snova« nije mu vjerna. Snovi o zajedničkom životu, o ljubavi i sreći urušili su se kao kula od karata. Možemo samo misliti kako se Josip osjećao i koliko je bio razočaran. Izraelski zakon pružao mu je mogućnost osvete i javnog osramoćivanja prijestupnice. Smrt kamenovanjem smatrala se u ono vrijeme sasvim »normalnom« kaznom za takve prijestupe.
Josip je na mukama, ne zna što će učiniti. No, Bog ima svoje planove s Josipom i Marijom. On šalje anđela u snu Josipu koji mu objašnjava i daje uvid u situaciju (Marijinu trudnoću) s Božje strane. Josip ne shvaća jer tko bi mogao to otajstvo shvatiti. Razum nije dovoljan.
Iako ne razumije što to Bog od njega traži i što će to sve podrazumijevati u budućnosti, ipak vjeruje Bogu. Neshvatljivost mu ne predstavlja nepremostivu zapreku jer vjeruje. Predaje se Bogu jer zna kako će On sve izvesti na dobro.
Bogu je sve moguće i On zasigurno zna što radi, mislio je Josip. Ne razumije ali prihvaća. Vjeruje i predaje svoj život u Božje ruke. Prihvaća Mariju i odgaja Isusa sa svom ljubavlju.
Bog želi djelovati preko nas
Bog ponekad na neobičan način, kako je to bilo u mnogim slučajevima u Svetom pismu, svrati i u naš život. Htio bi možda živjeti s nama, raditi, pomoći drugima preko nas i nama preko drugih ali naše granice su tijesne za Njega. Mi smo redovito sve isplanirali, bez Njega. Njega se sjetimo tek kad nam pođe po zlu. Na granicama vlastitih snaga. Zato nam je učiti od Josipa i od Marije kako surađivati s Bogom; kako prepoznavati Njegovu volju. Svojim slobodnim pristankom oni su uskladili svoj život, svoje snove s Božjim planovima. Sve su prihvatili: porod djeteta u tuđini, brigu za dijete, progonstvo u Egipat i na koncu prebolnu smrt sina na križu.
Iako izabrani od Boga, za dotad nečuvenu zadaću u Božjem spasiteljskom planu, ipak nisu bili lišeni poteškoća s kojima se svi ljudi suočavaju. I pružili su nam herojski primjer odanosti Bogu: u najtežim trenucima nisu tražili nikakvu zaštitu od moćnika ovoga svijeta. Nisu se ni tužili tražeći sažaljenje drugih zbog "zle sudbine", već su ponajprije tražili snagu od Boga da izvrše povjereno im poslanje.
Nisu, dakle, živjeli po vlastitom nahođenju, već su izvršavali Božju volju. Znali su kako Bog zna bolje od nas što nam uistinu treba. Njihova molitva, stoga, nikada nije bila napad na Boga i Njegov nedokučiv plan s njima, ni popis vlastitih želja, nego uvijek zahvala Bogu i želja da se vrši Njegova volja.
Ostvariti snove i pomoći drugima da ih ostvaruju
I nama je potrebno sanjati jer snovi, želje, htijenja pokreću svijet. I nama je važno imati viziju vlastite budućnosti; imati vlastite snove o ljubavi, obitelji, posvećenom životu, poslu... Međutim, i danas Bog koji je Emanuel – Bog s nama a ne odsutni Bog - ulazi u naš život, u naše snove i želi ih mijenjati na bolje. Mi se redovito opiremo ne prepoznajući Njega i jer mislimo da smo sve dobro isplanirali i, iskreno, smetaju nas iznenađenja, nagli preokreti. Te preokrete smatramo smetnjama i uporno se trudimo zaobići ih.
No, ponekad nam valja zastati i razmisliti koje planove s našim životom Bog »sanja«. Zašto ne postižemo ono za čim čeznemo? Što On želi od nas? Ne bojmo se pitati Ga i razgovarati s Njim u molitvi. Osobnim riječima, dakako. I svađom ako treba. Možda nas i nagovori jer je uporniji od nas. Nikad se ne zna. Bog je kreativniji od svega što mi možemo zamisliti. Možda shvatimo da ne možemo na silu biti sretni. Možda shvatimo kako je najveća sreća duhovne naravi i kako je to zapravo Njegov dar. Dar koji je redovito rezultat predanja drugima i svemu što je Njemu drago.
Svakako, u jedno možemo biti sasvim sigurni: ne trebamo se bojati jer naš Bog nije onaj koji donosi noćne more, već radost i mir. Njihovo prisustvo najbolja je potvrda da smo na Njegovom putu. On ispunja najdublje želje našeg srca. Ako i "uništava" naše snove/planove uništava ih zato jer zna da će oni uništiti nas!
Ne bojmo se stoga predati se Bogu i biti Njegovi suradnici u izgradnji Kraljevstva! Ta On još nikoga nije osiromašio tko je s Njim surađivao. S Njim se jednostavno ne može izgubiti. Sve što izgubimo radi Njega, kod Njega ćemo i naći. U puno većoj mjeri. Uključimo, pritom, i druge izvan našeg obiteljskog i prijateljskog kruga u naše planove. I oni nas se tiču jer se tiču Njega. Po Njemu smo braća i sestre, ljubljena bića jednakog dostojanstva. Odnos prema njima nepogrešivo nam otkriva kakav je naš odnos s Njim.
fra Ivica Jurić