Fra Ivan Režić: Nijedan oblik zla nema konačnu riječ

BogoslovPosted by

Ulazak u korizmu bio je „okidač“ za potegnuti ovaj intervju duhovne tematike, a kao poželjna meta na nišanu se našao nekadašnji župni vikar u Imotskom, a danas magistar franjevačkih bogoslova u Splitu, fra Ivan Režić. Susretljiv kao i inače, odmah je pristao izdvojiti svoje dragocjeno vrijeme za naš portal.

Fra Ivane, ušli smo u još jednu Korizmu, vrijeme milosti i priprave za Uskrs. Evo, za početak recite nam o čemu bi trebao promišljati svaki katolik i vjernik kroz ovih 40 dana?

-U postavljenom pitanju jako dobro ste sugerirali ispravan put traganja za odgovorom. Korizma je doista vrijeme milosti, jer naša nutarnja vjernička intuicija i stremljenje slute odgovor na duboka životna pitanja, svakodnevna kušanja različitih ograničenja, zarobljenosti, zamamnosti grijeha, na drame koje se događaju u ljudskim srcima. Traganju potaknutom živom vjerom ukazuje se Milost pribijena na križ i ona nam želi navijestiti dubinu, visinu i širinu Božje ljubavi objavljenu u osobi Isusa Krista. Ono spasonosno, što rasvjetljuje tamu svijeta i srce koje u poniznosti traga za Istinom, jest zora uskrsnog jutra. Ona nas ispunja utjehom i objavljuje pobjedu svakoj vrsti laži i obmane koja nas želi zarobiti. Iza otajstva uskrsnuća, koje čini neodvojivi dio otajstva muke i smrti Kristove, dolazi nam ususret neshvatljiva, sebedarna i neuvjetovana Božja ljubav. U središtu vjerničkog promišljanja neizostavno bi bilo svakog dana Korizme promišljati o Božjoj ljubavi i dakako otvarati joj svoje srce po pažljivom slušanju Božje riječi, razmatranju Muke Kristove, po žarčoj i poosobljenijoj molitvi, po postu shvaćenom u svoj njegovoj širini i u konkretnim djelima ljubavi. Kad god izlazimo iz sebe ususret drugima, naše srce postaje veće i bolje. Korizma je, na koncu, svojevrsna škola povratka sebi samima kroz ponovno, uvijek novo otkrivanje vlastitog identiteta i trajni podsjetnik na ono u čemu nam je više nastojati, kako bismo u sebi nosili više mira i darivali više ljubavi.

U vrijeme Korizme postavlja se ono logično pitanje – čega se odreći? Što je to čega bi se vjernik trebao uistinu odreći po Vama?

-Odgovor na to pitanje koje nama svećenicima često postavljaju na početku Korizme, a postavljamo, vjerujem, i mi sami sebi, krije se u Božjoj riječi na samom početku korizmenog liturgijskog vremena, na Pepelnicu ili Čistu srijedu. U Drugoj poslanici Korinćanima, Pavao potiče zajednicu Kristovih da se najprije pomire s Bogom (2 Kor 5,20). To hoće reći, truditi se na licu Isusa Kristovu, u njegovim riječima i djelima, očitavati lice Očevo. Česta prepreka pomirenju s Bogom i sa samima sobom skriva se u krivoj slici Boga. Boga koji uvjetuje, kažnjava, osuđuje pa čak i likuje nad ljudskom patnjom. Ako bismo se ičega trebali odricati u vremenu Korizme to je svakako kriva slika Boga koja onda zamračuje pogled na čovjeka kao sliku Božju. Na tom tragu odricati nam se je svakog oblika ne kristovskog ophođenja prema drugima, braći i sestrama, krenuvši od svojih ukućana pa dalje. Na drugom mjestu na početku Korizme, u knjizi proroka Izaije, čitamo da nam je „Kidati okove nepravedne, razvezivati spone jarmene…podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi“ (Iz 58,6-7). Drugim riječima, živo nam se je zalagati za uspostavu pravde i onda kada nam se čini da smo tek mali usamljeni glas ili plamičak svjetla u tami ovoga svijeta. Ukoliko takvih „upaljenih svijeća“ ne bude dovoljno, ovaj svijet riskira potonuti u bezdan nepravde s izokrenutim kriterijima i udaljiti se od jasnog i ispravnog cilja. Da bismo činili ono na što nas poziva Božja riječ, iznutra ispravno motivirani i prosvijetljeni snagom Duha Svetoga, nastojati nam je oko sredstava duhovnog rasta, prije svega ozbiljnog sakramentalnog života i osobne molitve. Onda će i naš život u većoj mjeri govoriti i po konkretnim djelima ljubavi prema bližnjima, onima koji su u različitim potrebama.

Kako gledate na ovo čudno vrijeme svakojakih previranja i događaja po svijetu? Jesmo li doista i preko korona-virusa i sličnog suočeni s „nevidljivim neprijateljem“, kako nam to inače znaju sugerirati ili je posve nešto drugo u igri?

-Istina, i mi poput brojnih naraštaja koji su nam prethodili, živimo u vremenu bremenitom različitim previranjima, izazovima, vidljivim, ali i kako Vi kažete, „nevidljivim neprijateljima“. S jedne strane, ono što je našem oku uočljivo i drugim osjetilima zamjetljivo lako je očitati i definirati. S druge strane, jer živimo u sofisticiranom modernom dobu u kojem više nije problem multiplicirati izvore globalnih kriza i odrediti u bitnom tokove svjetskog gospodarstva, ekonomije i drugih društvenih i ideoloških tokova, u većoj mjeri smo na oprezu. I to s pravom. Rekao bih da su otpočetka ljudske samosvijesti u igri, s jedne strane istina i njen izvor Bog, a s druge strane laž ili zabluda kojoj je otac Đavao, a njegove sluge su oni koji su se, nažalost, odrekli traganja za Istinom i života po Istini. Može nam se na prvu činiti da su ovi potonji brojniji, ali usudio bih se reći da nisu, nego u svojim rukama drže kapital i moć i bolje su međusobno povezani i organizirani. Učimo od njih u smislu upornosti i ustrajnosti u dobru, osobito mi koji za sebe kažemo da smo Kristovi učenici! Uza sve njih, ne zaboravimo na trajno prisutnog „nevidljivog neprijatelja“ u sebi: uznositost, oholost, samodostatnost i zaborav Boga.

Živimo li već biblijske znakove vremena koje nam je Isus nagovijestio pred svoj drugi dolazak?

-Biblijski znakovi o kojima nam vrlo jasno govori Evanđelje i osobito knjiga Otkrivenja, prisutni su već od po uskrsnog vremena i traju do danas. Da, ovo naše vrijeme je puno znakova vremena. Mudro i razborito, a još više korisno i spasonosno je živjeti u budnosti srca. Jedino na taj način živeći, u nama će rasti čežnja za susretom s Kristom, a umanjivat će se strah. A tamo gdje je strah, uči nas evanđelist Ivan, nedostaje ljubavi.

Gdje je čovjek današnjice? Kamo ide?

-Ovo je iznimno teško pitanje koje ište sveobuhvatnu antropološku analizu potpomognutu svim granama znanosti. Kada u takvoj ozbiljnoj analizi dođemo do određenih zaključaka, makar odgovori bili plod ozbiljnog znanstvenog pristupa, kao horizont konačnog pronalaska odgovora na ovo pitanje ukazat će nam se teologija i duhovnost, odnosno pitanje smisla života i u konačnici osobna življena vjera. Tko može ponuditi bolji odgovor na ovo pitanje od razuma prosvijetljenog Istinom koja nam je progovorila u Kristu, našem putu, istini i životu?! Iako možete pomisliti da izbjegavam konkretan odgovor na ovo vrlo bitno pitanje, a u kontekstu korizmenog hoda, bilo bi jako korisno svratiti pozornost na jako rasprostranjenu krizu vrednota, prisutnu u pozadini svih drugih kriza, a na tom tragu upitati nam se je: Tko sam i kamo idem?

Gdje ste sada na službi?

-Od ljeta 2018. godine obnašam službu odgojitelja, najprije novaka na Visovcu, a od pretprošle godine bogoslova. Trenutno sam, dakle, na službi magistra franjevačkih bogoslova u Splitu na Trsteniku.

Bili ste oko 2 godine, ako se ne varam, župni vikar u Imotskom. Nedostaje li Vam Grad na gori, njegova jezera, ljudi?

-Upravo kako ste rekli, Imotski je bio moja prva župa nakon svećeničkog ređenja i tamo sam vršio službu župnog vikara ili pomoćnika od kolovoza 2009. do listopada 2011. Na odlasku iz Imotskog na postdiplomski studij u Rim rekao sam da odlazim iz Imotskog, ali da će Imotski uvijek ostati u meni, u mom srcu, u mislima i molitvama. Tamo sam učinio svoje prve svećeničke korake, učeći od uzornih redovnika i potaknut dobrim primjerom imotskog čovjeka, vjernika i domoljuba. U Imotski vrlo rado navraćam i uvijek se u njemu lijepo osjećam. Živeći u Imotskom, upoznao sam puno dobrih ljudi. Neke od svojih neizbrisivih impresija utkao sam i u stih, ali što je još važnije i u svoj život. Imotski me je trajno obilježio kao čovjeka, kršćanina, redovnika i domoljuba. I zato sam Bogu zahvalan što me je njegova providnost dovela upravo u Grad na gori. Kad god se zaželim dragih ljudi, živopisnog i jedinstvenog krajolika i novih nadahnuća, uputim se u Imotski.

Jedno vrijeme proveli ste u Rimu. Kakva iskustva nosite od tamo?

-Kao što rekoh, u Rim sam poslan na studij duhovnosti i tamo sam živio i studirao punih šest godina. Svaki početak je zahtjevan pa je tako bilo i na početku mog studija, uz novi jezik, novi ambijent, nove ljude i brojne nacije i kulture. S vremenom mi povratak s odmora nije više padao teško, već upravo suprotno, Rim je vrlo skoro postao moj drugi dom. „Rim nije grad, već svijet“, kaza veliki Goethe. Usudio bih se nadopuniti tog velikana pera i uma i reći da mi je Rim poput rodnog sela. Rim je, u prenesenom smislu, postao moje drugo selo i dijelom „mog svijeta“! Doista, takvim ga osjećam i mogu slobodno reći da su godine provedene u Rimu meni jedne od najljepših do sada. Dao Bog da bude još i ljepših! Živjeti s braćom redovnicima iz gotovo cijelog svijeta, i to u blizini četiriju drevnih kršćanskih bazilika, svakodnevno gledati na otvorenom prebogatu povijest Rima i Rimskog carstva, biti u prilici obogatiti oči, srce i dušu na vrhunskim sakralnim umjetničkim djelima i ne samo, sve to i još puno drugog, čini dio neizbrisivog emocionalnog pamćenja koje silno obogaćuje i ne ostavlja ravnodušnim. Kad tome pridodate prekrasne pokrajine Italije, blagu i ugodnu klimu, ljubazne i gostoljubive domaćine, raskošnu umjetnost, prekrasnu talijansku glazbu, film, bogatu gastronomsku ponudu, tada je cjelokupni dojam jednostavno iznimno upečatljiv. Tko nikada nije bio u Rimu, potičem ga, svakako neka tamo otiđe! Sigurno će se unj ponovno vraćati.

Skloni ste pisanju poezije, a znate i lijepo zapjevati ?

-Volim umjetnost u svim njenim izričajima, a osobno pišem poeziju već od osnovne škole. Do sada sam objavio dvije zbirke poezije „Tišinu“ i „Čežnju“. Volim i zapjevati, pogotovu u dobrom društvu i uz drage ljude. Zahvalan sam Bogu na ljubavi prema glazbi i pjesmi. Lijepo je kad dopustimo da nas lijepe i plemenite note i pjesme ponesu i kada duša u njima nalazi utjehu, smiraj i nadahnuće za dobro. Glazba daje boju životu i radost srcu!

Koju biste poruku uputili našim čitateljima ?

-Najprije zahvaljujem na pozivu da napravimo ovaj razgovor i na prigodi da se ovim putem obratim vašim cijenjenim čitateljima i pratiteljima 021 portala. Pretpostavljam da će ove misli bačene na papir u kojima sam „iscidio mrvu duše“, doći do različitih dobnih skupina i profila ljudi. Svima njima, bez razlike, želim od srca da slijede glas svoga srca, budu ponizni tražitelji Istine, jedne, a ne više njih, te svoj život nastoje uskladiti s glasom svoje savjesti kroz koju nam progovara naš Stvoritelj. I na koncu, da produbljuju svijest da su od svog Stvoritelja ljubljeni te da na tu ljubav nastoje odgovoriti ljubeći braću ljude. Taj put vidim jedinim autentičnim i mogućim na putu ka samoostvarenju. „Netko je u nas posijao glad za beskrajem“, reče netko mudar. Trudimo se otkrivati Njegov trag u svakodnevici, živeći baš ovaj sadašnji darovani trenutak kao jedino koji imamo i kojim raspolažemo. Nijedan oblik mržnje, zla i nepravde, na svu sreću, nemaju konačnu riječ! Zadnju riječ izgovorio je Krist u pobjedi nad tamom nepravde, grijeha i smrti. S tim mislima, svima koji se pripremaju na proslavu uskrsnuća Kristova, želim blagoslovljen korizmeni hod i najuzvišeniju kršćansku svetkovinu uskrsnuća Gospodinova! Mir i dobro i neka vas sve blagoslovi Bog, naš Otac i najbolji prijatelj!

RAZGOVARAO: Darko Lončar
FOTO: fra Mate Šakić, Darko Lončar