Volio bih da se nađemo u nebu

BogoslovPosted by

Ispripovjedit ću jedan mali, ali za mene vrlo značajan, asiški doživljaj iz toga doba (ljeto 1954. godine). Jedne večeri, prije zalaza sunca, spustih se puteljkom sam iz Svetog Damjana. Krenuh u dolinu Umbriju. Jedinstven ugođaj. Dan na smiraju. Tipična umbrijska vegetacija. Seljaci se vraćaju s posla u svoje zaseoke. Nekako sam se osjećao doma. Biva mi, sad-na, susretst ću sv. Franju. I evo jednoga dječaka. Pod pazuhom nosi lubenicu, živu i pravu. Priđem mu, uspostavim razgovor. Kako vi to zovete, mislim lubenicu? Što će mu? To će im biti večera. Koliko ih ima? Osmero. Što li će još večerati. To je sve. U ono vrijeme i sam sam oskudijevao, bijedan student. A nisam bio ni darežljiv, malo sam bio stisnute ruke. Ipak, pronađem pedeset ili sto lira, bilo bi to za tramvaj. Pružim mu za kruh. Veselo je otrčao. Uživao sam dugo poslije u pogledu kojim me nadario.

No, priča tu ne prestaje. Nagodinu, negdje u rujnu, liječnik mi je savjetovao da malo prekinem studij, da pođem na odmor. Znao sam kamo ću. Povezoh se vlakom iz Rima u Asiz. Opet sam odlučio zamoliti sandamjanske fratre da me ukonače. Siđoh na stanici Santa Marija degli Angeli. Mislio sam da ću pogoditi prijekim putem k Svetome Damjanu. No, brže nego sam se nadao, pade mrak. U zaseocima još nije bilo struje. Izgubio sam smjer. Čuo sam ovdje-ondje žamor u kućama. Pred jednom zastanem i zovnem bi li mi tko pokazao put. Rekoh: Sia lodato Gesu Cristo – Hvaljen Isus!” Odjednom neki dječak izleti iz kuće i ovi mi se oko vrata: “E Lei, padre! Jeste li Vi, oče!” Tko bi mu se nadao, bio je to onaj dječak s kojim se sretoh prije godinu dana. Predstavio me svojim roditeljima i veselo me, kao starog prijatelja, odvede k Svetome Damjanu.

Bože, kako je malo dosta da te ljudi zapamte! Da, ako su ljudi ovako nepatvoreni kao ovaj dječak. I evo, kad se nakon trideset i pet godina vratih u Asiz, bilo je to u subotu 25. kolovoza 1989. godine, kroz sve dane što sam ovdje boravio, sve sam čekao neće li odakle iskočiti taj dječak, sada već zrio čovjek da me zagrli. Osjećao sam da me onomadne u njemu sam sveti Franjo zagrlio kao svoga. Nikada neću zaboraviti toga dječaka. Volio bih da se nađemo u nebu.

fra Bonaventura Duda

Izvor: www.bitno.net

Foto: https://thisawesomeplaces.com