Posted by U 30. emisiji Jedno ti nedostaje portala Mreže riječi fra Ante Vučković i Stanko Stojić razgovaraju o tome kako Bog nadmašuje naša očekivanja.
Čitanje: Isus hoda po moru (Mk 6, 45-52)
On odmah prisili učenike da uđu u lađu i da se prebace prijeko, prema Betsaidi, dok on otpusti mnoštvo. I pošto se rasta s ljudima, otiđe u goru da se pomoli. Uvečer pak lađa bijaše posred mora, a on sam na kraju. Vidjevši kako se muče veslajući, jer im bijaše protivan vjetar, oko četvrte noćne straže dođe k njima hodeći po moru. I htjede ih mimoići. A oni, vidjevši kako hodi po moru, pomisliše da je utvara pa kriknuše. Jer svi su ga vidjeli i prestrašili se. A on im odmah progovori: »Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!« I uziđe k njima u lađu, a vjetar utihnu. I veoma se, prekomjerno, snebivahu; još ne shvatiše ono o kruhovima, nego im srce bijaše stvrdnuto.
Ozdravljenje u genezaretskom kraju (Mk 53-56)
Pošto doploviše na kraj, dođu u Genezaret i pristanu. Kad iziđu iz lađe, ljudi ga odmah prepoznaju pa oblete sav onaj kraj. I počnu donositi na nosilima bolesnike onamo gdje bi čuli da se on nalazi. I kamo bi god ulazio – u sela, u gradove, u zaseoke – po trgovima bi stavljali bolesnike i molili ga da se dotaknu makar skuta njegove haljine. I koji bi ga se god dotakli, ozdravljali bi.
Isusovi učenici u maloj lađi veslaju preko mora. Muče se usred noći, uz protivan vjetar i na izmaku snaga. Vidjevši njihovu patnju Isus dolazi k njima hodajući po moru. Njihova reakcija na to je tipično ljudska - prestraše se i od straha stanu kričati. No Isus ih smiruje i ohrabruje. Potom stišava uzburkano more... Isusov hod po moru nikoga ne može ostaviti ravnodušnim, osim onoga koji, zato što je tu priču stoput čuo ili zato što ne vjeruje u njenu poruku, svjesno odbija pustiti je u svoj um i u svoje srce. Kao što Isus nadilazi našu ljudsku perspektivu i očekivanja tako je i u ovoj priči opisano iskustvo prvih učenika i njihova borba s nemirnim morem nevjere. Dopustimo da nas ovaj tekst promijeni.