Posted by Naše misli često su iz sadašnjosti okrenute prema budućnosti. Budućnost kojoj idemo ususret privlači. Očekujemo od nje mnogo toga. No, ne bismo nikada smjeli zaboraviti da i budućnost očekuje od nas. Naša neprevarljiva Budućnost, Isus Krist koji nam ne samo dolazi, nego je već tu s nama Bog, Emanuel. Opasno je, stoga, živjeti zaborav Budućnosti i zatvoriti se samo u ovovremeno.
Noa je primjer čovjeka koji živi svoj trenutak sadašnjosti pogleda uprta u budućnost. Čovjek kojem se smiju i izruguju dok gradi korablju. I onda u trenutku potopa uviđaju da je bio u pravu. Ali, tada je već bilo kasno. Dok Noa i njegova obitelj bivaju spašeni, ostali stradavaju. Noa je slušao i poslušao Božje upozorenje. Bio je pozoran na Božju riječ. Od tada, slika potopa je simbol nesigurnosti svijeta koji prolazi, a Noa je primjer čovjeka koji se vjerom spašava. Isusova riječ koju nam upućuje želi nas upozoriti da naš svijet nije vječan i siguran. Još je manje to čovjekov život. U ovom svijetu se osjeća sigurnim samo onaj koji o tome uopće ne razmišlja. Riječ je o lažnoj sigurnosti bez uporišta. Uviđamo da što god se više i glasnije govori o miru, to je više sukoba, nemira, ratova... Nasiljem i ratom ne može se ostvariti mir. Mir se gradi jedino na međusobnom povjerenju, na pravednosti i na ljubavi. Mir se gradi očekujući od sebe i od drugoga.
Vrijeme Došašća je vrijeme iščekivanja ili očekivanja od Boga, ali trebalo bi isto tako biti i vrijeme iščekivanja ili očekivanja od sebe samoga. Ono je i vrijeme napora na duhovnom planu. Poziva nas da naše mačeve prekujemo u plugove. Naši mačevi su brojni i raznovrsni. To su mačevi neuglađene naravi, šutnje i obrambenog zatvaranja u sebe, uvrede, ogovaranja, osude, manjka dijaloga, neprihvaćanja različitosti, egoizma… Došašće je doista vrijeme odluka! A prava i potrebna odluka ne trpi odgode. Odgađanje promjene je velika zamka. Vrijeme priprave za proslavu Božića je poziv da svoju vjeru ne živimo tek prigodničarski. Uvijek ima dovoljno vremena jedino onaj tko budno živi svoj vjeru. Netko lijepo reče da život nije kratak, nego se mi kasno sjetimo živjeti. Došašće nas sjeća da se naš život odvija između dva dolaska: Prvog dolaska u liku Djeteta u štalici i drugog Kristovog slavnog dolaska s vlašću i slavom. Došašće nas sjeća i podsjeća da je vjernik onaj koji gradi s Bogom. Živimo kao ljudi koji žive svoj sadašnji trenutak, pogleda čvrsto upravljena u budućnost bez kraja! Osnažimo svoj korak u vjeri i znajmo da se vjera živi, moli, slavi i ispovijeda! Živeći tako, drugi Kristov dolazak nas neće iznenaditi, nego će biti radosni susret onih koji su i do tog trenutka živjeli zajedno koračajući.
Tarzicije
Foto: www.google.it