Božja djela u svijetu – homilija za 4. korizmenu nedjelju – A

BogoslovPosted by

U jednom televizijskom intervjuu jedan veoma učeni teolog odgovarao je na različita pitanja koja se tiču vjernika i svakoga čovjeka, Crkve i čitavoga ljudskoga društva, prolaznoga zemaljskoga života i vječnoga života nakon smrti. Odgovori su bili lijepo sročeni, tečni, logični i argumentirani. Slušatelji su se mogli diviti i uživati u njegovim riječima. Scena je podsjećala na onaj prizor kada je dvanaestogodišnji Isus u hramu među naučiteljima govorio tako da „svi koji ga slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim.“ (Lk 2,4). Međutim, kad je novinar postavio pitanje o tome kako teologija objašnjava patnju nevinih, uvaženi gost počeo je zamuckivati. Iz njegovih usta nije izišao odgovor koji bi barem malo zadovoljio slušatelje, a kamoli da bi ih oduševio. Zapravo, iz njegovih usta nije izišao nikakav odgovor. Možemo zaključiti zašto: zato jer se odgovor na pitanje patnje nevinih ne može ni dati na teoretskoj razini. Odgovor na patnju nevinih daje se najprije u praksi, koja onda na neki tajanstven način prosvjetljuje i naš razum.

Ovo prisjećanje na intervju s jednim od najvećih teologa dvadesetoga stoljeća (čije ime ovdje nije važno jer bi se isto dogodilo i drugim teolozima) može nam pomoći u čitanju opisa ozdravljenja slijepca od rođenja u devetom poglavlju Evanđelja po Ivanu. U tom odlomku postavljaju se mnoga pitanja, ali prvo pitanje odmah na početku postavljaju Isusovi učenici: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« (Iv 9,2). Iz načina na koji postavljaju pitanje vidi se da Isusovi učenici polaze od shvaćanja kako je sljepoća dotičnoga čovjeka u svakom slučaju posljedica nečijega grijeha. Samo je potrebno odgovoriti čijega. No upravo to što učenici predstavljaju kao nešto po sebi razumljivo Isus vidi kao glavni problem. On im odgovara: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja.« (Iv 9,3).

Prema tome, prvo čega se učenici trebaju osloboditi jesu naslijeđene ili naučene percepcije koje im priječe da put do istinske spoznaje i odgovora na pitanje koje ih muči. Poimanje da je sljepoća ili neka druga bolest plod nečijega grijeha nije problematično samo teoretski. Ono nas može dovesti dotle da opravdavamo svoje distanciranje od osoba koje trpe i da ih ostavimo same u njihovoj patnji. Isus stoga poučava svoje učenike da stvarnost bolesti i patnje ne poistovjećuju s moralnom odgovornošću bolesnika i patnika. To naravno ne znači da su dotične osobe uvijek i u svemu nevine, ali isključivo povezivanje njihove bolesti i patnje s grijehom pogrešna je polazna točka u odnosu prema njima.

Isus poučava svoje učenike da u sljepcu od rođenja ne traže neki grešni uzrok njegove sljepoće, nego prigodu da se u susretu s njime očituju djela Božja. U slučaju slijepca od rođenja Isus je učinio djelo Božje podarivši mu tjelesni vid i otkrivši mu dar vjere.

Jednom, prije ovoga događaja između mnoštva koje je išlo za njim i Isusa odvijao se ovaj razgovor: „Što nam je činiti da bismo radili djela Božja? (pitalo ga je mnoštvo). Odgovori im Isus: ‘Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.’ Rekoše mu onda: ‘Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo?’“ (Iv 6,28-30).

Bio je to uvod u Isusov govor o sebi kao kruhu života, i to nakon što je s pet kruhova i dvije ribe nahranio oko pet tisuća ljudi. Isus je, dakle, činio djela Božja tako da je najprije nešto učinio, a tek onda tražio od ljudi da u njega vjeruju.

Tako je i u slučaju ozdravljenog sljepca od rođenja. Nakon što je ispravio pogrešno postavljeno pitanje o uzroku njegove sljepoće i nakon što mu je dao vid, Isus pita slijepca vjeruje li u njega. Nakon što vide Isusova djela ljudima ostaje izbor da i oni učine djelo Božje tako da mu povjeruju. A jednako kao i traženje odgovora na mučno pitanje ljudske patnje, tako se i prihvaćanje dara vjere najprije događa na praktičnoj razini, tj. postupajući prema bližnjima u potrebi onako kako prema njima postupa Krist.

Fra Domagoj Runje