Posted by Dovoljno je samo i spomenuti riječ Božić da nas ugodne misli i sjećanja zarobe i na trenutak otmu našoj stvarnosti. Radosne pjesme, mise zornice, blizina obitelji, ukrašen dom i mjesto, darovi i bogat obiteljski stol čine božićno vrijeme posebnim. Božićno vrijeme unosi toplinu u naš dom, u naše srce. Podsjeća nas na radost darivanja i odrastanja u krugu obitelji. Božić iako nije najveći blagdan naše vjere zasigurno je najradosniji. Unatoč problemima i teškim uvjetima života Božić je uvijek bio privilegirano vrijeme za radost i obiteljsko druženje. Radosna vijest o tome kako je sam Bog odlučio postati čovjekom, osjetiti sve blagodati ali i teškoće zemaljskog života, daje posebnu vrijednost našem životu. Činjenica da se Isus rodio u štalici jer Josip i Marija nisu imali novca za boravak u obližnjem prenoćištu, oduvijek je bio poticaj i snaga svima onima kojima su životne okolnosti suzile obzorja i ostavile malo razloga za radost. Josipov i Marijin primjer vjere, koja na životne probleme ne gleda kao na nepremostive zapreke već kao na izazove koje treba savladati, poticaj je i nama da u ovom vremenu krize i neizvjesnosti pronađemo unutarnju snagu potrebnu za izgradnju boljeg sutra.
Kriza naša svagdašnja
Kriza o kojoj već desetljećima govorimo i čije su posljedice itekako opipljive, osobito posljednjih godina u demografskom smislu, mnogima je ukrala osmijeh s lica i spokojan san. Čovjek današnjice pritisnut teretom nezaposlenosti i opće nesigurnosti, nepravde i razapetosti između objektivnih mogućnosti i subjektivnih očekivanja, povukao se u sebe i sve je manje sposoban radovati se životu i drugim ljudima. Oblak neizvjesnosti nadvio se nad njegove snove i sakrio mu je ključeve vedrije budućnosti. Njegov pesimizam manje je odraz njegova svjetonazora a sve više, nažalost, rezultat negativnog svakodnevnog iskustva. Godinama on prati kako se čini nepravda i kako se povećava jaz između bogatih i siromašnih, između povlaštene manjine i potlačene većine.
Godinama i uzalud očekuje više solidarnosti od velikih i moćnijih u ekonomiji te ravnopravniju borbu na sve otvorenijem tržištu dobara. Svakodnevno iznošenje i tumačenje već poznatog stanja – velikih mogućnosti a skromnih postignuća – bez jasnih naznaka promjene, samo ga dodatno živcira i umara. Subjektivni osjećaj nemoći, uvjetovan i krivim odgojem i mentalitetom u kojem se sve rješava odozgor i za sve treba imati „nekoga“, dodatno ga izjeda. Jedino što mu se čini izvjesnim jest neizvjesnost.
Tako će, nažalost, i ove godine bogatiji sloj ići za novogodišnje dane na poznate svjetske destinacije, skupa skijanja ili na egzotična, topla, južna mora a onaj drugi, siromašniji dio, čitat će o tome u mnogim časopisima i sanjati isto. Dok će se jedni „mučiti“ time koju još destinaciju trebaju posjetiti, drugi će se mučiti kako platiti režije. Kod jednih će vjerojatno i dalje rasti bahatost i potreba da svima pokazuju svoj uspjeh, a kod drugih će u istoj mjeri rasti osjećaj zavisti i ogorčenosti na svih pa i na “Boga koji sve to vidi i dopušta”! Kao da je Bog, a ne ljudi, stvorio takve nepravedne odnose u društvu i državne sustave u kojima se „nevidljivom rukom tržišta“ svakim danom jaz između siromašnih i bogatih povećava a ne smanjuje. I tako će mnoga srca i ovog Božića umjesto mirom i radošću biti, nažalost, puna zlih misli protiv bogatih, nepravde, političara… I tako od Božića do Uskrsa preko ljeta i opet do Božića u začaranom krugu samosažaljenja, češće ne želeći istinsku promjenu društva nabolje nego samo promjenu uloga, makar i kratkotrajnu.
Kako onda ljudima koji „sve imaju“ ili pak ljudima pod teretom siromaštva govoriti o radosti Božića? Kako doprijeti do njih? Kako govoriti o Bogu punom ljubavi i dobrote osobama koje nemaju iskustvo ljubavi? Kako o miru govoriti osobama koje mira nemaju zbog opće neizvjesnosti ili narušenih obiteljskih odnosa?
Isus ili simpatični starčić?
Božić, najradosniji blagdan naše vjere, kroz povijest je uslijed raznih povijesnih, političkih i kulturoloških utjecaja, trpio razne oblike pojednostavljivanja i iskrivljavanja. Unatoč svojoj popularnosti i globalnoj raširenosti obilježavanja taj blagdan možda nikad kao danas nije bio toliko daleko od svoje biti. Što Božić danas znači većini kršćana? Zar mnogima Božić nije tek prilika za slobodne dane na poslu, prigoda za dobru božićnu kupovinu, za susret sa simpatičnim bradatim starčićem u trgovačkom centru, razmjenu darova ili čak za dobar provod? Možda sam i neprimjereno kritičan ali nisam zato, nažalost, daleko od istine. Koliki će, primjerice, ovih dana na mail, mobitel ili poštom dobiti čestitku na kojoj se nalazi debeli simpatični starčić, sav zatrpan darovima, s porukom: Sretan Božić! Gdje je u toj sveopćoj komercijalizaciji Božić i što je još od njega ostalo? Umjesto Isusa svugdje vidimo jednog bradatog starčića sa slatkišima.
Umjesto Isusa koji kuca na vrata našeg srca i tamo traži prenoćište, Isusa koji se želi ‘roditi’ u nama i ispuniti nas radošću i mirom, današnjem čovjeku kao da je prihvatljiviji izmišljeni marketinški lik, skandinavski „dobričina” – Djed Mraz. Prihvatljiviji je jer, čini se, da bolje čini „čuda”. On ostavlja ispod bora darove s rasprodaje i ne opterećuje nam savjest „suvišnim” pitanjima, tražeći od nas da se mijenjamo. Dobričina ne obvezuje ničim nikoga, ne traži ništa zauzvrat. Štoviše, zabavlja nas i još nam poklanja darove. Kud ćeš bolje? Kako lijepa zamjena, zar ne?
No ni to, istini za volju, nije osobita novost u odnosu nas ljudi prema Bogu. Ta sjetimo se, zar nije u pustinji Izabranom narodu draže bilo zlatno tele nego Bog? Zar nije dugo očekivani Mesija u Betlehemu bio odbijen s vrata prenoćišta? Nije li u Nazaretu Isus gotovo bačen niz liticu, i to od svojih? Ili zar nije narod radije umjesto Isusa od Pilata tražio Barabu? Ili zar nismo u neprestanoj opasnosti umjesto duhovne evolucije, u kojoj se mi mijenjamo, tražiti revoluciju, u kojoj bi samo druge „uvodili u red“. Čini se kako ni danas svijet Spasitelja ne prepoznaje u Isusu nego ga traži u „čudima” modernog doba; u tehnologiji, znanosti i politici koja oslobađa i spašava.
Božić između lijepe priče za djecu i odgovora na dramu čovječanstva
A Krist, naš Spasitelj, gdje je On u vremenu proslave sve sekularnijeg Božića? Njega smo lijepo stavili u jaslice i stvorili idilu oko njega. Pjevamo mu uspavanke i gotovo ne primjećujući uspavljujemo svoj duh tako da nam do jučer nečuvene „stvari” danas postaju sasvim normalne. Ne dopuštamo Mu da nam progovori i pomalo zaboravljamo zašto je On uopće došao, u kojim je uvjetima živio i što nam je dao. A dao nam je najveći mogući dar – samog sebe. Dao je život za nas i traži da Ga slijedimo: da dobrim pobijedimo zlo, da širimo mir, dobrotu, istinu, da poštujemo svakog čovjeka… Zašto to traži? Zato jer je to put koji nas vodi Bogu, ovozemaljskom ostvarenju i vječnom životu.
Ukratko, Božić nije lijepa priča za djecu nego odgovor na dramu čovječanstva koje traži istinski mir, pravdu i poštivanje svakog čovjeka.
Kako Isusa izvući iz ove bajkovitosti i naš duh iz uspavanosti? Ili kako se osloboditi nesporazuma da je skupa s tim „bajkovitim“ Isusom i cijelo kršćanstvo jedna lijepa bajka, uspavanka koja tješi bogate Božjim milosrđem a siromašne Božjom pravednošću? Ako se odreknemo nutarnjeg buđenja i proglasimo ga prezahtjevnim a nastavimo samo s našim vanjskim „tradicijama“ onda će to biti najbolja garancija naše uspavanosti i u budućnosti! Na tragu tog „odreknuća“ sasvim je dobro onda Božić pretvoriti u uspavanku, u dobar odmor, šoping, dobar provod, blagdan lijepih želja i obiteljskog druženja. Na koncu bi mogli i Božje zapovijedi, ako već nismo, pretvoriti u dobre i vrijedne savjete ali u ovom vremenu neprovedive i prezahtjevne. Uostalom, zar nije lakše pjevati uspavanke ugroženima i raznježiti srca lijepom pričom o djetetu nego mijenjati stvari na bolje? Zar ne bi bilo lakše živjeti s vjerom pretvorenom u tradiciju pukog obdržavanja pojedinih običaja bez nutarnje snage i životnosti, bez zahtjeva promjene na bolje?
Međutim, Krist upravo tu promjenu traži od nas. Ne običaj, nego životnost – ne formulu nego živu vjeru praćenu dobrotom. Ne ideologiju koja se iscrpljuje u suvišnim raspravama i prokazivanju drugog, nego konkretnu predanost i brigu za svakog čovjeka.
Božić prigoda za novi početak
Odlučimo, stoga, promijeniti stvari ovog Božića. Otvorimo svoj duh još više Bogu i doživimo istinski Božić u srcu. Neka naša radost ne bude radost bez duše i Božić bez Boga nego dopustimo Bogu da nas ispuni svojom radošću i pjesmom, u srcu i na usnama.
Isus nam dolazi reći kako naš spas i naša sreća ne dolaze od nas samih, ni od naše moći, ni od bogatstva, ni od politike, nego da je to njegov dar: besplatni dar ljubavi i prijateljstva Božjega.
Mi smo spašeni njegovom žrtvom. Došao nas je naučiti kako ćemo uz njegovu pomoć svladavati ono sitno i sebično u sebi. Došao je probuditi u nama sposobnost za ljubav. Došao je da ono naše slabo i ljudsko osloni na svoje jako, božansko. Došao je kao dijete da nas na to privoli a ne u moći i slavi, da nas na to prisili.
Stoga, dopustimo Bogu da se rodi u našem srcu i da bude prisutan u našim odlukama, u ponašanju. Neka bude dragi gost u našoj obitelji. On će nas ispuniti svakim blagoslovom i učiniti nas blagoslovom za druge. Obogatit će nas i ispuniti radošću koju nam nitko neće moći oduzeti. Iz te radosti svoje drage ćemo pohoditi i lijepim ih darovima darovati. Iz te radosti ćemo i lijepa jela pripremiti jer na Božić se nikad nije škrtarilo. Neka ovaj Božić bude prilika za jedan novi početak. Možda mi svećenici uvijek previše očekujemo. Ali nikad se ne zna tko će se sve odazvati.
Fra Ivica Jurić