Bog je veći od svake naše predodžbe o njemu

BogoslovPosted by

Vjerojatno je najteže o Bogu govoriti pravovjernim, naoko pobožnim a u duhu od Boga distanciranim vjernicima. Da, moguće je biti pobožan, vršiti određene obrede, zavjete, pobožnosti, naučene forme a opet duhom biti daleko od Boga. Vjerojatno znate takve ljude. Ljude koji Boga pridobivaju na svoju stranu svojim obredima, pobožnostima ne dopuštajući mu istovremeno da on pridobije njih; da ih prožme svojim Duhom i djeluje preko njih. To su oni koji ne razumiju da ne mogu imati Boga na svojoj strani ali mogu oni biti na Božjoj strani. Da Bog ne može biti biti u njihovu posjedu a oni mogu biti Božji ako to hoće.

To su u prvom redu oni koji o Bogu već sve znaju, kojima je kao sve jasno. To su i oni koji da bi sebe istakli – neprestano vide probleme u drugim ljudima, pojedincima ili skupinama, svejedno. Bolji svijet ne počinje s njima, s njihovim aktivnostima već s drugima, kad se ti drugi promijene. Oni redovito imaju „savršenu“ predodžbu o Bogu u kojoj već sve znaju što Bog želi, što ne želi, što se smije a što ne smije po njegovoj volji drugima raditi. Na svu sreću da nijedna naša ljudska predodžba o Bogu nije isto što i sâm Bog. Potrebno je, stoga, kako kaže poznati njemački teolog Walter Kasper, zbog tajanstvenosti Božje uvijek nanovo razbijati naše predodžbe o Bogu.

Mi smo u velikoj opasnosti da na Božje mjesto stavimo različite idole, učinjene po našim željama, interesima, strastima ili strahovima. Tajna Boga dublja je i veća od tajne čovjeka. Bog je zato neizmjerno veći od naših slika i pojmova koje stvaramo o njemu. Treba ga i prihvatiti kao takvog kao i ljude s njihovim ograničenim mišljenjima o njemu.

To nipošto ne znači da o Bogu ne smijemo ili čak ne možemo ništa reći. Naprotiv, to samo znači da ljudski govor o Bogu uvijek ostaje ljudski govor, ograničen na pojmove i slike koje koristimo a koje ne mogu obujmit otajstvo koje ih nadilazi. Naime, kao ljudi mi možemo koristiti samo relativne, ograničene pojmove kojima imamo pretenziju izraziti neograničeno otajstvo Božje. U tom izražavanju može se dogoditi, nerijetko se i događa, da ono neograničeno, božansko postane ograničeno i obrnuto.

Drugim riječima, naše predodžbe o Bogu nam pomažu, ali mogu i smetati. Bog je dobar, pravedan, milosrdan… Međutim, on to nije na isti način kao i mi. Bog je uvijek nešto drugo. Veće. Neshvatljivo. Bog nadilazi sve ono što možemo reći o Njemu i ne može se mjeriti našim kategorijama. Njegova se dobrota ne mjeri našom dobrotom, već obrnuto – njegova dobrota mjerilo je našoj.

O njemu možemo više misliti nego reći, ali on je veći i od svake naše misli. Mi zapravo kad govorimo o Bogu umjesto Boga kakav on jest u sebi iznosimo samo svoju predodžbu o Bogu. A jedno je naša slika, doživljaj Boga a drugo je Bog sâm.

Otajstveni Bog

Bog je uvijek drugi, otajstveni Bog, onaj koji izmiče našoj spoznaji. Bilo bi sasvim krivo kad bi si umislili da neograničeno otajstvo Boga možemo zatvoriti u svoje ograničeno razumijevanje. Da bi izbjegli tu zamku (i posljedično sukobljavanje s drugima koji bi isto činili) trebamo trajno pročišćavati svoju svijest objavljenom istinom po kojoj se skriveni Bog u Isusu Kristu objavio i očitovao tajnu svoga bića. To je temelj na kojem gradimo i uvijek iznova, čitajući i slušajući Božju riječ, ‘restauriramo’ svoju sliku o Bogu usklađujući je s evanđeoskom.

Osim svoga identiteta i plana spasenja s nama Bog u Isusu Kristu otkrio nam je i nas same; naš identitet i naše poslanje na zemlji. U tom poslanju osim našeg ispravnog govora o Bogu, važan je i naš (ispravan) život; naš svakodnevni odnos prema drugim ljudima.

S vjerom u Boga je isto, ako to tako u granicama našeg razumijevanja možemo reći/usporediti, kao i s ljubavlju prema dragoj osobi. Naime, tu ljubav mi ne uspijevamo uvijek ispravno, točno opisati riječima. Neizreciva je. Moguće je da bi pri opisivanju ljubavi prema ljubljenoj osobi nešto i pogriješili; naglasili nešto nebitno a zanemarili ono bitno. Možda bi čak i ono središnje, najvažnije – ono zašto najviše osobu volimo – zaboravili, pa se onda ispravljali, ispričavali. Bi li to značilo da je ne volimo zbog našeg nespretnog govora? Ne bi. Bi li nam osoba zamjerila tu govornu nespretnost, ograničenost ako je iz duše volimo i ona to osjeća? Sami odgovorite na to pitanje.

Zašto bi se onda i Bog ljutio na naše nespretnosti u govoru ako ga doista volimo, želimo mu biti suradnici? Zar to nije utješna misao koja ima i sasvim praktične implikacije za naš život?

Možda baš ovdje osjećamo ispravnost i dubinu one Augustinove misli: “Ljubi i čini što hoćeš!” Naravno, ljubav i snaga, koja proizlazi iz Ljubavi, usmjerit će naše životne korake i učiniti da ono “čini sve što hoćeš” bude na slavu Božju; na osobnu izgradnju i izgradnju drugih ljudi a ne za zloporabu slobode i Božje ljubavi. Znači li to da je onda nevažno što Bogu i o Bogu govorimo? To nipošto. To samo znači da se vjera, kao i ljubav u navedenom primjeru, ne iscrpljuje samo u riječima. I da je moguća, prava, autentična  čak i onda kad se ne zna pravilno odrediti o svim tajnama vjere. Naša vjera je vjera u osobu a ne u skup istina koje moramo točno ponavljati sve u strahu da ne bi smo što pogriješili.

Život kao poziv

Gledajući iz te perspektive moguće je onda i cijeli naš život, u svoj svojoj složenosti, gledati kao odgovor na Božji poziv; posebnu misiju koju Bog ima s nama. Moguće je onda i život shvatiti kao uzdarje na darove koje smo od Boga primili.  Ti darovi nisu gotovi proizvodi već sjemenke, potencijal koji se našom suradnjom razvija i u svoje vrijeme donosi plodove. To su zapravo oni talenti o kojima Isus u evanđelju govori.

Vidjeti na takav način život kao otvoren projekt, mogućnost koja nam stoji na raspolaganju znači prihvatiti Boga, biti zahvalan na daru života, daru drugih ljudi, okolnosti… i biti Božji suradnik u izgradnji njegova kraljevstva.

To znači i prihvatiti i druge ljude i surađivati s njima. I naši sugovornici, u raspravi o Bogu, sigurno neće toliko pamtiti naše pravovjerne misli o Bogu koliko će pamtiti naše držanje, uvažavanje i konkretnu zauzetost za sve ljude u potrebi. Taj govor će možda najbolje razumjeti. Ako je tomu tako nema sumnje da smo onda otkrili i najbolju komunikacijsku tehnologiju i vještinu za vršenje svoga poslanja. Još samo treba biti strpljiv i uporan u takvom ‘govoru’ i slušanju drugih da ne bi davali odgovore na nepostavljena pitanja.

Ima još jedna stvar koju trebamo naglasiti kad je riječ o govoru o Bogu. Naime, ima nešto što je zajedničko i ateistu i fundamentalistu: obojica su opsjednuti Bogom, na svoj način, i o njemu govore nepodnošljivom lakoćom koja prave vjernike vrijeđa. Jednom je Bog zakrpa za sve rupe u znanju, odgovor i na nepostavljena pitanja a drugome je i samo spominjanje Boga izvor problema i njih kao da bi nestalo kad bi Boga iz javnog diskursa nestalo. Vjernik, za razliku od navedene dvojice, nerado govori o Bogu. I kad to čini onda umjesto nemuštog mucanja radije životom i djelima govori o njemu. I taj govor gotovo svi razume i prihvaćaju. I rijetki slijede jer jedno je znati a drugo po tome živjeti.

fra Ivica Jurić

Foto: kupola bazilike svetog Petra 

http://stpetersbasilica.info/