Posted by Da bi čovjek bio sretan treba unaprijed zavoljeti svoj život. Bezuvjetno ga zavoljeti. Voljeti ga unatoč svim okolnostima kroz koje će život neminovno prolaziti, prije ili kasnije. Voljeti svoj život ponajprije znači prihvatiti sebe, svoje podrijetlo, roditelje, izgled, svoju vjeru, kulturu, posao. To, dakako, znači i prihvatiti druge ljude, okolnosti života i svijet koji nas okružuje. Nadalje, to znači uvijek iznova otvarati dušu i oči za ono što je lijepo: za kišu, sunce, more, za ljude, cvijeće, planinu... Ukratko, ne hoditi malen ispod zvijezda.
Baš preko te ljubavi prema svemu stvorenom život dobije smisao, a sa smislom i novu snagu, nadu - i u konačnici ljepotu.
Samo na taj način, na stabilnim temeljima - koje obzorje čine otvorenim i nadu postojanom - čovjek može graditi svoju budućnost. A ne postoji veća stabilnost od one koju osjeća osoba pomirena u sebi; pomirena s Bogom i, posljedično, s ljudima. To je osoba kojoj je Nebo otvoreno, koja ništa nije pretpostavila Bogu da bi joj horizonti bili suženi, krila polomljena, a nada ukradena. Da, takva osoba koja razvija svoje sposobnosti i ostaje trajno otvorena za pomoć odozgor nema nikakve potrebe grozničavo tražiti umjetne stimulanse i distrakcije da se bar nekoliko sati dobro osjeća. Ona se i bez toga dobro osjeća. I ne samo sat, dva, dan, već – cijeli život. Uostalom, ona razlikuje sebe od svojih osjećaja.
Osjećaji su nestalni i prolaze, a karakter koji osoba izgrađuje je trajan. I odnos s Bogom je trajan te život čini ne samo podnošljivim, već i lijepim.
Takva osoba novac i vrijeme troši pametnije. I ne gleda u konstelacije zvijezda tražeći svoju sreću izvan sebe, već Zvijezdu svoju slijedi. I zvijezdom postaje kojoj ne blijedi sjaj.
Smisao života današnjih ljudi
Koji je cilj mnogih ljudi danas, osobito mladih? Mnogi će otvoreno reći da im je životni cilj postati poznati. Po čemu poznati, jer to ne bi trebalo biti svejedno? I što onda kad postanu poznati? Zar će samim tim ispuniti cilj svojega života? Naime, milioni ljudi danas misle da će biti sretni ako postanu poznati, ako ih tisuće ljudi poznaje. Postoji vrlo malo popularnih mišljenja koja su pogrešnija od ovoga, koje tako zamamno i jako utječe osobito na mlade.
Ne, ne treba ti se tisuće ljudi diviti niti te cijeniti. Dovoljno je da to čini samo jedna osoba i ti si sretan.
I ona je sretna ako ti činiš isto. I obrnuto: premalo je da ti se i cijeli svijet divi ako ti nedostaje ljubav baš te, jedne osobe. Dakle, ključ sreće tvoje odabrane osobe je kod tebe. I obrnuto: ključ tvoje sreće je kod nje. Iz toga je sasvim logično da si usrećio sebe kad si usrećio nju i obrnuto - da je ona usrećila sebe kad je usrećila tebe. I da, ne možeš povrijediti nju a da ne povrijediš sebe. Jer vi ste jedno. A uvreda to jedinstvo ruši.
Brak kao mjesto rasta u vjeri, ljubavi i sreći
Sve dosada napisano zapravo je samo uvod u ono što se želi istaknuti: brak je mjesto rasta u vjeri, ljubavi i, posljedično, u sreći. Nedostatak ljubavi pak uništava ono što Krist i sam sakrament braka kaže: vi ste jedno s Bogom kad ste jedno u ljubavi s bračnim drugom. Na to mnogi bračni parovi zaborave, premda je to od presudne važnosti za njihov odnos. Oni su slika Božja jer i Bog je zajedništvo osoba (Oca, Sina i Duha Svetoga) povezanih ljubavlju. Bog, kako učimo, djeluje na različite, nama često i nedokučive načine. Preko sakramenata djeluje, osobito preko onih koje češće slavimo (sakrament euharistije i pomirenja). Dakako, djeluje i preko onoga kojega su bračni parovi jedno drugom podijelili: sakramenta ženidbe.
No važno je znati kako taj sakrament nije djelatan samo u trenutku slavlja, iako je tada vidljiv na najsvečaniji način. On je djelatan tj. Bog preko njega pruža svoj blagoslov supružnicima i drugima, ponajviše njihovoj djeci, kad su oni jedno u ljubavi, kad su slika Njegova jer on je ljubav.
Biti, dakle, slika Kristova naš je životni zadatak. To se prvenstveno ostvaruje u braku, u obitelji kroz odgoj, a onda se širi na sve ljude. To je cilj i put kojim se postaje sretan, usklađen sa Božjim planom o našem životu. Time se i izbjegava kaos i besmisao života. Naime, život se pokaže zanimljivim i smislenim upravo onda kada smo posvećeni jedni drugima, kad smo toliko uvučeni u ono što radimo da i ne zapažamo kako vrijeme prolazi. Tu granicu između reda i kaosa čvrstom drži naša volja da nešto napravimo; da ne dopustimo da život samo tako prolazi, već da od njega napravimo remek djelo (sv. Ivan Pavao II). Zadovoljstvo će biti proporcionalno našem uloženom trudu. A sve počinje odlukom. Ona nije nikad jednostavna, već najdelikatnija stvar koju soba čini. Najgora odluka je - nedonošenje odluke; stajanje u mjestu. Odluči danas biti sretan.
Fra Ivica Jurić
List Marija
Foto: https://stocksnap.io