Berdjajev: Potreban nam je duhovni preporod koji proizlazi iz slobode i milosti

BogoslovPosted by

 

“Sami će kršćani morati s većom ozbiljnošću shvatiti ostvarenje svoga kršćanstva u punini života. Morat će braniti svoju vjeru osobnim stavom, svojim životom, svojom vjernošću Kristu i njegovim načelima, suprotstavljajući ljubav mržnji ovoga svijeta…” (Nikolaj Berdjajev)

Ruski filozof Nikolaj Berdjajev u svojoj raspravi “O vrijednosti kršćanstva i nevrijednosti kršćana” još 1928. godine piše: “Ljudi našeg vremena koji su se udaljili od kršćanstva rado tvrde da bi kršćanska Crkva trebala biti sastavljena od savršenih ljudi, od svetaca. Ujedno okrivljuju Crkvu što se u njezinim redovima nalaze toliki grešnici, tolike nesavršene duše, toliki lažni kršćani. To je uostalom redovit prigovor protiv kršćanstva. No takvima nije poznata sama narav Crkve i oni zaboravljaju na njezino bitno poslanje. Crkva prije svega postoji zbog grešnika, radi nesavršenih i izgubljenih među ljudima.”

Prije devet desetljeća taj veliki mislilac proročki poručuje čovjeku našeg vremena: “Kršćanstvo ulazi u sasvim novi oblik djelovanja: sada je sve manje moguće samo izvanjski proživljavati svoju vjeru, i ograničiti je samo na obredne pobožnosti. Sami će kršćani morati s većom ozbiljnošću shvatiti ostvarenje svoga kršćanstva u punini života. Morat će braniti svoju vjeru osobnim stavom, svojim životom, svojom vjernošću Kristu i njegovim načelima, suprotstavljajući ljubav mržnji ovoga svijeta. (…) Došlo je vrijeme u kojemu će kršćanstvo opet biti progonjeno, u kojem će se od kršćanina zahtijevati mnogo veći heroizam, veća gorljivost za zadovoljštinom, veća potpunost i samosvijest, veće poznavanje svoje vjere. (…) Kršćanstvo nas pozivlje da se borimo iznutra prema van, a ne obrnuto, jer nikakav put započet izvana ne može dovesti do savršenog života, bio taj individualni, pojedinačni ili društveni. Zato nam je potreban duhovni i nutarnji preporod, preporod koji proizlazi iz slobode i milosti. (…) Kršćanski svijet proživljava krizu, koja potresa njegovim temeljima. Zato više ne može postojati sasvim izvanjsko kršćanstvo, hinjeno i lažno, retorično kršćanstvo. Prošlo je njegovo vrijeme.”

Kršćani našeg doba na poseban način osjećaju tu napetost između lažnog i iskrenog kršćanstva o kojoj je govorio Berdjajev. Svakomu kršćaninu koji žeđa za istinom postalo je jasno da ovako dalje više ne ide, da se radi o podvojenosti koja iscrpljuje duh i snagu kršćanstva. Sve smo osjetljiviji na pitanje vjerodostojnosti. Promjene su neizbježne, lomovi nakon kojih dolazi vrijeme pročišćenja. Uronjeni smo u svijet opsjednut vanjštinom, u svijet izvanjskosti. Usred takvog ambijenta čovjek koji teži duhovnom iskustvu, okreće se interiorizaciji, pounutrašnjenju vlastitog iskustva, nastoji zagrabiti u dubine svoga bića, a taj put mu otvara jedino trijezna vjera i bistar um. Sve drugo su prolazne nesklapnosti i senzacije.

Ako osluhnemo i pogledamo oko sebe u ove ljetne dane, čujemo odjeke poganskih “bubnjeva”, tumba-tumba ili tam-tam ritam je sve glasniji oko nas. Kršćani su u takvom procjepu sve malodušniji. Obeshrabreni su i čini im se nemogućim boriti se protiv globalnog tsunamija profanosti. Kriza kršćanskog svijeta o kojoj je 1928. pisao Berdjajev do naših dana imala je već nekoliko razdoblja sunovraćenja i potpunih katastrofa, nakon kojih smo ostali zatočeni u eri racionaliziranog nihilizma, u kojemu je totem svijeta postalo tržište, a potrošači, konzumenti njegovi vjernici. Ne samo da se još ništa na bolje nije promijenilo nego nam se čini kao da je u vremenima vjerskih sloboda vjera posve obljutavila, a duhovni se pastiri izgubili u kakofoniji svijeta! No zaboravljamo da se radi ponajprije o tomu da kršćani napokon prihvate svoje pravi poziv, da se odazovu Duhu i poslanju koje imaju u svijetu, da ne vegetiraju na društvenim marginama deprimirani jer su diskvalificirani iz carevih arena. Kršćani trebaju zauzeti svoj prostor djelovanja, onaj koji im nitko ne može oduzeti, prostor odvažnog naviještanja Istine. O tom preporodu Berdjajev ističe: “Stoga će kršćanski preporod biti prije svega odaziv Kristu i njegovoj istini, slobodnoj od svakog ljudskog iskrivljavanja i nadodavanja.”

Zoran Vukman