Ateistički humanizam: Prorok Dostojevski i poslanik Nietzsche

BogoslovPosted by

1. Sukob braće neprijatelja

Susret Dostojevskog i Nietzschea zbio se kada je Dostojevski bio već šest godina mrtav, a Nietzsche je tad u jednoj knjižari otrkio Zapise iz podzemlja i oduševio se veličinom ovoga pisca, a naročito njegovim junakom – podzemnim čovjekom kojeg poriče opća svijest ili kako je to formulirao Leon Chestov: “Ja sam sam, a oni su svi ostali.” Nietzsche se vrlo brzo identificirao s junakom iz Dojstojevskijeva pera, ali isto tako brzo nestalo je oduševljenje jer je shvatio da je Dostojevski pravi kršćanin po osjećaju. Uslijedilo je žešće odbijanje, veće nego što je bio početni zanos. Međutim, oni dvoje imaju više sličnoga od onoga što se čini na prvi pogled: ista kritika zapadnjačkog racionalizma i humanizma, ista kritika idiličnih perspektiva, isti prezir prema površnoj civilizaciji, isti predosjećaj katastrofe. Obojica vrednuju život i patnju svjedočeći da patnja rađa oslobođenje duha, što kroz svoja djela, što kroz biografije, naročito Dostojevski. Velika je srodnost njihova kritičkog djela iz kojeg se jasno vidi da je u mnogočemu Dostojevski prethodio Nietzscheu, no postoje neke nepremostive razlike koje ih smještaju na suprotne polove: jedan govori o promjeni vrijednosti, a drugi o preobrazbi svojih uvjerenja, za jednoga je volja koja rađa moć nova deklaracija prava, a za drugoga užasna istina o kojoj sa stidom govori, jedan niječe, a drugi slavi Boga. Možemo reći da Nietzsche ima mnogo sličnosti s junacima velikog romanopisca, ali ne možemo reći da su ti junaci “put od puti” Dostojevskog, pa bi iz toga proizašlo da Nietzsche i Dostojevski stoje u odnosu niti potpuno sličnom, niti sasvim suprotnom, već veoma specifičnom o kojem s pažnjom i dubljim uvidom treba govoriti, ne sudeći na prvu.

1.1. Dostojevski – Nietzscheov preteča

Dostojevski je, osim što je vremenski prethodio Nietzscheu, na duhovnom planu prošao slične situacije prije Nietzschea. On je prvi ušao u samotan svijet, predosjetio krizu i proživio je, nazočio je “Božjoj smrti” kojoj će kasnije Nietzsche postati navjestitelj i poslanik. Prošao je kroz ateizam i ideal nadčovjeka. Zatim, iako je našao sukrivnje u sebi za mnogo toga, ipak se odlučio boriti protiv njih. Zato možemo reći da on nije samo nagovijestio ili predvidio Nietzschea, on mu je prethodio, on je proživio ono što će on tek proživjeti, samo s drukčijim ishodom. Znači da mu ničeovska veličina nije nepoznata, da je prošao što i Nietzsche, a da je ostao imun na otrov koji je tako pogodio Nietzschea. Nadvladao je napast kojoj je Nietzsche podlegao i to ga čini lijekom za ničeovski otrov. U njima stoje dva oprečna nadahnuća i to je razlog za različite ishode iste krize koju su prošli: Nietzsche proklinje ovo doba jer u njemu vidi evanđeosku baštinu, a Dostojevski ga ne proklinje, ali uočava poricanje evanđelja. Iz ovoga se jasno vidi da zauzimaju oprečan stav prema Bogu, pa tako i prema čovjeku. Dostojevski pišući svoje romane ne nudi gotove teze, nego traži od nas da se probudimo. Kako se u njemu spore neprestano za i protiv, tako i nas obvezuje da postavljamo pitanja iznova da se ne bismo uljuljali. Takvo njegovo svjedočanstvo je dragocjeno jer nas vodi i potiče da prođemo i sami kroz avanturu kakvu su i sami ovo dvoje velikana prošli, da bismo zadobili odgovore sami jer nam ih on ne nudi.

Dostojevski priznaje kroz svoje likove mnoge stvari koje su u biti direktno povezane s njegovim životom. Jedno od glavnih priznanja koje u sebi sadrži sve vjerske i ateističke krajnosti, koje izražava stanje borbe čovjeka koji teži za spokojem i istinom, priznanje je ateista Kirilova u Bjesovima, a zapravo je u stvarnosti vapaj Dostojevskoga: “Bog me mučio cijelog mojega života.”[1] Sad tek počinjući priču o Dostojevskome i njegovoj borbi, ova izjava se drukčije doima, nego što će zvučati na kraju priče o ovome piscu. Sad zvuči kao mučna izjava izmorenoga, izgubljenog čovjeka, a na kraju će zvučati kao tvrdnja spokojnog vjernika koji je pobijedio sebe i zadobio vjeru u Boga. Njegovi junaci donekle slijede njegov životni put, pa tako čas piše o fanaticima, čas o ateistima, čas o hereticima što slikovito opisuje njegovu nutarnju borbu i duhovno stanje. Oduvijek je imao želju napisati djelo o životu velikog grešnika, ali to nikad nije posve uspio, dijelovi tog nauma mogu se fragmentarno osjetiti u likovima iz njegovih djela. U Idiotu progovara o vlastitom iskustvu susreta s Holbeinovim platnom, na kojem je prikazan Krist skinut s križa i prepušten raspadnju, preko lika Ipolita: “To lice na slici strašno je od udaraca, izubijano…”[2]

Gledajući takvog Krista, ostao je zapanjen, užasnut takvom mukom i mučen pitanjem kako je mogao itko nakon susreta s ovim patnikom povjerovati da će taj isti patnik uskrsnuti. Činilo mu se da je ateizam najjači. Još snažnije je to osjećao u problemu zla sve dok nije izvojevao konačnu pobjedu: “Krist nije došao da protumači patnju i riješi problem zla: on je preuzeo zlo na svoja ramena kako bi nas od njega oslobodio.”[3] Jednog napada ateizma  uspješno se obranio. Ubrzo mu je slijedio novi napad, pravi nietzcheovski: demonska oholost koja ne podnosi da Bog postoji. Teško Nietzscheovo pitanje koje je i Dostojevskog mučilo je da bi čovjek mogao nešto drugo i više od ovog sada. Dva uma daju oprečne odgovore: Nietzscheov vrhunac je ono što Dostojevski smatra porazom. Polazeći od čovjeka Nietzsche nalazi čovjeka koji postaje bogom – nadčovjeka, a Dostojevski Boga koji postaje čovjekom, no pri tome nije bježao od susreta sa zlom i opačinama.

Konačni susret sa savršenim ateizmom opisuje u Bjesovima preko episkopa Tihona: “Savršeni ateizam zavređuje više poštovanja nego svjetska ravnodušnost… Savršeni je ateizam na vrhu ljestvice, na pretposljednjem stupnju koji vodi savršenoj vjeri (sve je u tome hoće li prijeći ili neće), dok ravnodušan čovjek nema nikakve vjere…”[4] Mnogi bi se još primjeri kroz Dostojevskijev opus mogli naći, ovo je njegov stil pitanja i buđenja iz ravnodušja, on poziva na borbu, na opredjeljenje. No, koje je bilo njegovo konačno opredjeljenje? Sve su vjerojatnosti čini se bile protiv Boga, trebalo je odlučiti iskustvo. Dostojevski je naposlijetku mučne i teške borbe opirući se otrovnim ugrizima napasti i zla uskliknuo: “Eppur si muove!”, “Aleluja!”, “Moj je hosana prošao kroz kušnju sumnje!”[5]

Dok Dostojevski na robiji susreće Krista, Nietzsche uspoređuje Dioniza i Isusa, oponaša prispodobe, ni sam nije siguran je li nasljeđuje ili se supostavlja Kristu. Više je Antikrist, nego ateist, s jedne strane žali što je rano umro “taj Židov”, kako ga naziva, s druge strane poništava kraljevstvo nebesko, proglašujući kraljevstvo zemaljsko.[6] Nietzsche tako nameće Kristu neke nove riječi, neka nova značenja, tvrdeći da ga je prevladao, da bi i Krist sam opozvao svoje učenje da je poživio. Sa suprotne strane Dostojevski predivno, tajnovito, tako nježno dočarava Krista: ostavlja ga da šuti, ne brani se, ne diže glasa, u sjeni stoji i šuti. “Djelatna se religiozna ideja ne izražava nijednom riječju. Istina o slobodi se ne da izreći. Međutim, istina o prisli lako se izražava…Veliki inkvizitor argumentira, uvjerava: on raspolaže snažnom logikom, snažnom voljom usmjerenom prema konačnom ostvarenju plana. Međutim, Kristova šutnja, njegova blaga nijemost bolje uvjeravaju i odlučnije utječu, negoli sva argumentacijska snaga Velikog inkvizitora.”[7] Ispod ovog naizgled samo umjetničkog postupka, skriva se duboko uvjerenje. Dok šetamo ovim svijetom, dok smo na razini ovog svijeta, zlo izgleda jače, sve dok ne nađemo dimenziju duhovnog kraljevstva.

1.2. Apologija pravog humanizma

Pažljivo čitajući Dostojevskog, mogu se naći odgovori, ne samo na Nietzscheov ateistički humanizam, već i na prethodno spomenute tvorce ove struje. Ateizam kao takav ponajprije je prijetnja čovječanstvu, a s njime i svi izdanci koji nose njegove prefikse – humanizam, scijentizam, sekularizam, utopija… Moguće je krivom upotrebom razuma zastraniti i izgubiti doticaj s pravom čovjekovom domovinom i misterioznim područjima. Tu se drama egzistencije počinje ispreplitati s tragičnošću humanizma. Dostojevski nudi mnoge primjere, opomene i lijekove za takva stanja. U liku Velikog inkvizitora predstavlja ateista koji ne propovijeda nevjeru, nego daje svjetini kruha i igara da ona postane mlitava, da izgubi religiozni žar i da je dovede pred ništavilo. Očituje sekularizam kao diktaturu nad savješću i predstavlja opomenu svakom pojedincu i svakom društvu da se ne zavodi lako.

Ključ za odgovore na neka egzistencijalna pitanja za Dostojevskog se nalaze u pogledu na vječno kao na kraj koji nije kraj. Ne želi utemeljiti vječni život na ovoj zemlji ili ga prenositi ovamo. Za njega je ideja o besmrtnosti sam život, izvor istine i ispravnosti savjesti kao što govori u svojoj ispovijesti vjere: “Držim da je ljubav prema čovječanstvu nešto posve nezamislivo, neshvatljivo, pa čak i nemoguće bez vjere u besmrtnost ljudske duše.”[8] Eto odgovora i na Comteovo povlačenje pred onostranim, držao se po strani ne htijući dati sud o onome poslije smrti zabacujući to pitanje i obmanjujući čovjeka da uopće više i ne pokuša se pitati o tome. Kako bi onda takav humanizam, koji naizgled daje neke blagodati ovoga svijeta, mogao biti ispravan u njezi čovjeka, u odgoju naraštaja? Donio je Dostojevski mišljenje i o tome što bi se dogodilo s takvim humanizmom preko lika iz Braće Karamazova: “Budući da nema ni Boga ni besmrtnosti, novom je čovjeku dopušteno da postane čovjekobogom, makar bio jedini na svijetu koji tako živi. On će se ubuduće moći neusiljeno osloboditi pravila i tradicionalnog morala, kojima je čovjek bio podređen kao rob. Za Boga ne postoji zakon, on je na mjestu zakona.”[9] Današnji čovjek kada se oslobodi patnje, postat će bog i ta ničeovska avantura poprima više oblika danas, a može se sažeti u to da se čovjekobog susreće s Bogočovjekom.

Dostojevski kritizira i društvene tekovine vremena, među njima i socijalizam uspoređujući ga s babilonskom kulom koja se gradi bez Boga i to ne da bi se doseglo nebo, nego da bi se ono spustilo na zemlju. “Pitanje socijalizma nije samo radničko pitanje ili pitanje četvrtog staleža: to je prije svega pitanje ateizma…”[10] Želi sugerirati da društveni sustavi lišeni kršćanske osnove, koja je jedina sposobna preobraziti čovjeka, postaju nasilnički sustavi i sustavi ropstva.

Veličina kršćanstva i prave religioznosti ne očituje se naprasnim ponašanjem, žestokim govorima ili bilo kakvom diktaturom. Dostojevski, da bi to prikazao, služi se onim najmanjim ljudima među nama, onim najtišima, sasvim prirodnima, koji ne rade ništa posebno, nešto sasvim svakodnevno, uobičajeno, preko čega svi prelaze neprimjećuj-ući, a zapravo je čudesno. Kolike li opreke Nietzscheu! Pojedinac sasvim običan, a čudesan, nije čovjekobog, nije heroj, nego mali čovjek iz naroda – žena iz naroda, majka s dojenčetom! “Ali, zapadnjački će ateizam vladati samo neko vrijeme, jer čovjek ne može živjeti bez Boga, a priproste žene iz naroda pobijedit će učene, jer u njima se očituje jednostavnije, ali također cjelovitije nego u glasu čovjeka iz podzemlja, nezaustavljiv polet duše, stvorene na sliku Božju.”[11]

Humanizam na sav glas brani dobro čovjeka, a velikim humanistima obično se predstavljaju pogani. Kršćani su samo kao površni humanisti, nedovoljno razboriti. No, to nije cijela istina. Istina je da su kršćani najprije ljudski! Dostojevski daje kroz svoj opus primjer da duboko ljudski i duboko kršćanski može se biti samo posredstvom jednog i drugog. Istinski dobro za čovjeka može biti autentično kršćanstvo s psihologijom. Kršćanstvu ne nedostaje promišljenosti, ono zna da sav razum nije dovoljan da bismo pojmili čovjeka, a kamoli Boga. U misli Dostojevskoga, karakterizaciji njegovih likova, umjetničkom izričaju vidi se kritika društva i vremena, ali to nije destruktivna kritika, već ona koja budi zaspalu savijest, budi odsutni um, budi zamrle pozitivne altruističke osjećaje, budi istinsko čovjekoljublje jer budi istinsko bogoljublje.

[1] Henri de Lubac, Drama ateističkog humanizma, str. 266.

[2] Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Idiot II, Izdavačko preduzeće Rad, Beograd, 1972., str. 110.

[3]Henri de Lubac, Drama ateističkog humanizma, stri. 271.

[4]Isto, str. 237. i 274.

[5]Nikolaj BerdjajevDuh Dostojevskog,  Niro književne novine, Beograd, 1981., str. 30.

[6]Usp. Friedrich Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, str. 204.

[7] Henri de Lubac, Drama ateističkog humanizma, str. 285.

[8] Henri de Lubac, Drama ateističkog humanizma, str. 264. i 265.

[9] Isto, str. 293.

[10] Isto, str. 297.

[11] Henri de Lubac, Drama ateističkog humanizma, str. 318.

Tea Kuzek

Odraz 13 (218), 1, str. 29-34.