Antunovski hod pokazao novo lice Crkve

Više od 20 tisuća mladih uključilo se u subotu 7. lipnja u 16 kilometara dug Antunovski hod od crkve sv. Antuna Padovanskoga u Sesvetskim Selima do bazilike »Svetca Svega Svijeta« na zagrebačkom Svetom Duhu. Nošeni poletom Duha Svetoga i pronoseći ga po ulicama metropole, u najbrojnijem dosadašnjem Antunovskom hodu hrvatski su mladi pokazali novo lice Crkve. Ono je vedro i raspjevano, raspoloženo za molitvu. Njega ne obeshrabruju ni kilometarske udaljenosti ni prostorne razjedinjenosti, pa su se duž »Antunove horizontale« i ove godine susretali i mladi iz Zagreba, ali i iz drugih dijelova Hrvatske i inozemstva.

Rijeka mladih koja u danima uoči blagdana sv. Antuna Padovanskoga na zagrebačke ulice unosi molitvu, vedrinu, pjesmu, ples i konkretno svjedočanstvo svoje opredijeljenosti za Isusa, više i nije novost za mnoge stanovnike hrvatske metropole. No ovogodišnji Antunovski hod, kao i prizor dvadesetak tisuća njegovih mladih sudionika koji su se u punoj snazi okupili na Trgu bana Josipa Jelačića i nakratko »zaustavili vrijeme« u glavnom hrvatskom gradu, samo je rijetke mogao ostaviti ravnodušnima.

Na svetčevu proplanku u istočnom predgrađu

Sedmi Antunovski hod započeo je na istočnom kraju »Antunove horizontale«, u župi posvećenoj »Svetcu Svega Svijeta« u Sesvetskim Selima. Premda je program započeo u 11 sati i nastavio se misnim slavljem u podne, čitavo je prijepodne u zagrebačkom predgrađu bilo dinamično. Brojni autobusi iz raznih dijelova Hrvatske, veće ili manje skupine mladih, bolje ili spontanije organizirane, polako su osvajali svetčev proplanak u Sesvetskim Selima.

Fra Stjepan Brčina: »Mi smo kao svećenici poslani da ljude usmjeravamo prema Kristu. A kada je riječ o mladima, puno se toga govori javno, a u stvarnom je životu teško provjerljivo (…) Moja je zadaća da ih odgajam u vjeri, a u to se uklapa i ljubav prema domovini. Tako su bile uokvirene i moje poruke u programu na Trgu bana Jelačića. I ondje sam pozvao mlade koji su otišli da promisle, da se vrate svojoj domovini. Dakle, želimo ih odgajati i u vjeri, ali i u osjećaju za preuzimanje odgovornosti«

Mnogi su ondje ciljano došli ranije – da bi pristupili sakramentu ispovijedi, da bi se u crkvi poklonili pred Antunovom relikvijom i svetcu izrekli svoje strjelovite molitve, brige i trpljenja… Kako se bližilo podne, tako je i prostor oko crkve postajao sve šareniji – dominirale su zelene majice sa svetčevim citatima, vijorile su se hrvatske šahovnice, a stoljetna hrvatska vjernost Stolici sv. Petra »progovorila« je i po brojnim vatikanskim zastavama. Mladi su sasvim prirodno prilazili svećenicima, rukovali se i srdačno ih pozdravljali, zastajali u kratkom razgovoru, premda su se mnogi od njih toga dana prvi put susreli. Lako se može steći dojam i da tim mladima prisutnost svećenika znači nešto više, dok možda neki njihovi vršnjaci tu »veću vrijednost« traže u televizijskim »zvijezdama« i drugim osobama iz javnoga života.

Pjesmu, ples, smijeh i žamor malo uoči misnoga slavlja zamijenila je ustrajna molitva krunice. Na 16 kilometara dug hod mlade je ispratio predvoditelj misnoga slavlja fra Ivan Marija Lotar, u zajedništvu sa svetoduškim franjevcima, domaćim svećenicima iz sesvetske župe sv. Antuna i svećenicima iz obližnjih župa. S propovjedaonice su posebno odjeknula pitanja na koja ni jedno sociološko, politološko ili statističko istraživanje ne može ponuditi konkretan odgovor: »Pa što i ako nas danas budu promatrali kao da smo čudni? Koliko je vas ove godine ovdje među nama, a još ste nas prošle godine gledali kao čudne? Koliko će onih koji će nas ove godine gledati kao čudne već iduće godine biti ovdje s nama?«

»U ovom ozračju mi ništa ne moramo glumiti«

Nositelji organizacije Antunovskoga hoda mladi su iz Centra za promociju duhovnih zvanja konventualaca i evangelizacijska zajednica »Sveti Duh«, uz duhovno vodstvo svetoduškoga franjevca fra Stjepana Brčine. Jasno, hodu svake godine pridonose i mladi iz Antunove župe u Sesvetskim Selima, među kojima je jedan od »Antunovih veterana« i Patrik Stjepić, koji od početka Antunovskoga hoda prije sedam godina nije propustio ni jednu duhovnu pustolovinu od istoka do zapada hrvatske metropole. »Možda se nas mlade ponekad i podcjenjuje. Ali ima nas koji držimo i do vjere i do domoljublja. U Antunovski hod privlači nas osjećaj zajedništva i osjećaj da u ovom ozračju mi ništa ne moramo glumiti. Jer, kršćanstvo traži cijele nas, a ne recimo 10 posto, i onda da ostatak sebe raspodijelimo u sve ono što od nas možda očekuje današnje društvo. Tu smo onakvi kakvi doista želimo biti i to je ono što prepoznajemo jedni u drugima. Ovo nas zajedništvo osnažuje za svakidašnjicu«, pojasnio je Stjepić.

Svaki je Antunovski hod, smatra Stjepić, prilika i da se za Crkvu pridobije nove ljude. »Ovakav je oblik evangelizacije važan jer on pokazuje tko smo mi kao mladi vjernici – pokazuje da se znamo radovati, da smo tu jedni za druge i da Crkva nije samo nešto do čega drže stariji. A kada se nekoga polako pridobije za Crkvu, onda on počinje otkrivati i da je nešto što se možda čini kao ‘rezervirano za starije’, kao što je molitva krunice ili neke tradicionalne pobožnosti, zapravo cijelo jedno bogatstvo i izvor na koji možemo dolaziti po okrjepu i mi mladi«, dodao je Stjepić.

Patrik Stjepić: »Možda se nas mlade ponekad i podcjenjuje. Ali ima nas koji držimo i do vjere i do domoljublja. U Antunovski hod privlači nas osjećaj zajedništva i osjećaj da u ovom ozračju mi ništa ne moramo glumiti. Jer, kršćanstvo traži cijele nas, a ne recimo 10 posto, i onda da ostatak sebe raspodijelimo u sve ono što od nas možda očekuje današnje društvo«

I jedan impuls dovoljan je da se nekoga pridobije za Crkvu

Iz Sesvetskih Sela više tisuća mladih pošlo je pod vrućim lipanjskim suncem za križem s relikvijom sv. Antuna. U zanosu na svetčevoj »horizontali« kratko se zaustavljamo uz skupinu od dvadesetak mladih južnjačkoga naglaska. Ponosno su istaknuli i hrvatske simbole i Antunove citate, ali nisu krili da su u Zagrebu toga dana bili gosti. Riječ je o mladima iz župe Gospe od Ružarija iz Drniša, koje je na put poveo mladi bogoslov Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja fra Tomislav Kiridžija. Krenuli su rano ujutro da bi došli na vrijeme, a već su se istoga dana vratili u svoje krajeve. U njihovoj sredini, kažu, prirodna je povezanost mladih i odraslih s Crkvom. Većina je Crkvi bliska, premda se mnogi od nje udalje kako odrastaju i kako ih život vuče u svoje užurbanosti. »Ponekad je i jedan mali impuls potreban da bi se nekoga zainteresiralo i pridobilo za Crkvu. Vjerujemo da ćemo takve impulse dati i danas našim Antunovskim hodom«, zaokružio je dojmove i osjećaje mladih koje je predvodio bogoslov Kiridžija.

Među mladima koji su do hrvatske metropole putovali zbog Antunovskoga hoda bio je i Robert Božić iz Otoka u Slavoniji. Na pitanje što se krije iza njegove motivacije za dolaskom, odgovorio je odlučno: »Svi smo mi mladi danas na različitim mrežama. I ondje vidimo tko su ti naši svećenici, ondje ih počnemo pratiti i kada se ukaže prilika za susret uživo, naravno da nam nije teško priključiti se. Mreže su nam tu samo da bi nas dovele do živoga susreta. I taj je susret jako važan, pogotovo za nas mlade s istoka Hrvatske, koji je pogođen velikim iseljavanjem. Iako nas ondje i nema mnogo, ovakvi su susreti prilika za nas da steknemo nova poznanstva i prijateljstva, ali i da kažemo ‘ima nas, još smo tu’.«

Duhovska uočnica mladih na glavnom trgu

Po putu je mlada rijeka Antunovih hodočasnika rasla. Dio se priključio i u zagrebačkoj Dubravi, a dio i na središnjem zagrebačkom trgu, gdje je program doista kulminirao. Ne u buci i galami, nego u tihom, smirenom, meditativnom programu koji je predvodio o. Brčina. Da se tomu programu ništa ne može zamjeriti, kao i da je Antunovski hod mladih uspio omekšati i neka od najtvrđih srca, posvjedočili su i zapravo brojni »svjetovni« mediji i portali, koji su danima o mladima na Trgu bana Jelačića donosili objektivne i provjerene brojčane podatke i uzimali njihova svjedočanstva. Dan uoči svetkovine Duhova, poslijepodne u srcu Zagreba spontano je preraslo u veliku Duhovsku uočnicu mladih. No vjerničkim je očima ondje bilo moguće iščitati još jedan znak. »Svetac Svega Svijeta« pobrinuo se da barem ta prva subota u mjesecu – kada se diljem Hrvatske na trgovima okupljaju molitelji krunice – za brojne nazočne objektive i mikrofone prođe u znaku onoga što Crkva daje, a ne onoga što ona navodno želi »nametnuti«.

Robert Božić: »Svi smo mi mladi danas na različitim mrežama. I ondje vidimo tko su ti naši svećenici, ondje ih počnemo pratiti i kada se ukaže prilika za susret uživo, naravno da nam nije teško priključiti se. Mreže su nam tu samo da bi nas dovele do živoga susreta. I taj je susret jako važan, pogotovo za nas mlade s istoka Hrvatske, koji je pogođen velikim iseljavanjem. Iako nas ondje i nema mnogo, ovakvi su susreti prilika za nas da steknemo nova poznanstva i prijateljstva, ali i da kažemo ‘ima nas, još smo tu’«

Iz odgoja u vjeri proizlazi i odgoj za odgovornost

»Mi smo kao svećenici poslani da ljude usmjeravamo prema Kristu. A kada je riječ o mladima, puno se toga govori javno, a u stvarnom je životu teško provjerljivo, poput tvrdnje da su oni nezainteresirani za društvena zbivanja ili da ne izlaze na izbore. Moja je zadaća da ih odgajam u vjeri, a u to se uklapa i ljubav prema domovini. Tako su bile uokvirene i moje poruke u programu na Trgu bana Jelačića. I ondje sam pozvao mlade koji su otišli da promisle, da se vrate svojoj domovini. Dakle, želimo ih odgajati i u vjeri, ali i u osjećaju za preuzimanje odgovornosti«, kazao je o. Brčina u kratkom razgovoru za Glas Koncila dan-dva nakon Antunovskoga hoda, kada su se i dojmovi polako počeli slijegati. Ovogodišnji je hod, u kojem je sudjelovalo dvadesetak tisuća mladih, ujedno bio i najbrojniji u usporedbi s ranijim godinama. No osim tisuća mladih koji su se priključili tomu hodu, dodao je o. Brčina, sama bi organizacija bila nezamisliva bez tolikoga broja volontera i svih koji su bili na raspolaganju za pomoć, od dijeljenja boca s vodom do prve pomoći. Oko toga dijela hoda angažiralo se između 300 i 400 mladih, kazao je o. Brčina.

Antunova hodočasnička povorka, predvođena križem sa svetčevom relikvijom, pošla je nakon središnjega zagrebačkoga trga najduljom zagrebačkom ulicom – Ilicom – i preko te žile kucavice nastavila posvećivati hrvatsku metropolu svetčevom prisutnošću, ali i molitvom, pjesmom i radošću mladih. Kada je toplo lipanjsko sunce polako bilo na zalazu, mladi su hodočasnici došli do zapadnoga kraja »Antunove horizontale«. Ondje ih je dočekao zaključni program s euharistijskim klanjanjem. Došavši na cilj, nisu se razbježali. Mnogi su ostali u tišini i još jednom sv. Antunu predali svoje molitve, trpljenja, nesigurnosti, boli… Jer zacijelo je u svima koji su sparnoga dana pješačili do Antunove bazilike na Svetom Duhu tinjao i osjećaj da nije jedini cilj proživjeti »horizontalu«, nego se za barem nekoliko metara približiti nebu i zagrabiti prema vertikali.