Posted by Razmišljanje o životu s njegova kraja: tekst predavanja Benediktova životopisca u povodu njegova počasnog doktorata na STH Basel.
„Čim pomislimo na kraj, osjetimo veličinu svoga postojanja, ponovno postanemo svjesni koliko je divno i uzbudljivo moći živjeti dar života“, rekao je Peter Seewald u svom predavanju.
Sveučilišna Visoka teološka škola u Baselu (STH Basel) dodijelila je 13. svibnja novinaru i biografu Benedikta XVI. Peteru Seewaldu, počasni doktorat. Prema njihovoj prosudbi Seewald je dobio doktorat honoris causa za svoja novinarska postignuća, poput biografije o Isusu Kristu.
******
Poštovane kolegice i kolege Sveučilišne Visoke teološke škole u Baselu s rektorom prof. dr. sc. Thiessen, dragi nadbiskupe dr. Gänswein, štovane dame i gospodo!
Prije svega, poštovani profesore dr. Schwanke, hvala vam puno na Vašem hvalospjevu koji jako cijenim. U njemu je po mom mišljenju odveć pohvala, što me naravno jako veseli.
Želio bih vam puno zahvaliti na velikoj časti koju mi danas ukazujete dodjeljujući mi počasni doktorat vaše Visoke škole. Kao izraz svoje zahvalnosti želio bih vam ponuditi nekoliko misli o temi od koje u biti nitko ne može pobjeći. Nitko ni u ovoj prostoriji a i nitko vani. Čak i ako bismo to htjeli ignorirati. Kao što je rekao Sigmund Freud: “Svatko misli da je svaki čovjek smrtan – osim on sam osobno.”
Smrt je razdjelni zid
Riječ je o smrti. “Silent Highway Man”, kako je zovu Britanci. Koja ima toliko lica, poznaje toliko obreda, upreže toliko pjesnika, mislilaca, skladatelja i slikara. Smrt je razdjelni zid. Ne samo zato što razdvaja život od neživota, već i zato što razdvaja dva svjetonazora koji ne mogu biti više različiti. Prema jednom svjetonazoru živim kao da je moje kratko postojanje na zemlji sve što mogu očekivati. S druge strane, vjerujem u besmrtno, fantastično daljnje postojanje, koje se u kršćanstvu naziva “vječnim životom”.
“Umire se samo jednom,” napisao je švicarski pisac Urs Widmer, “i to je zajamčeno.” Kada kršćanstvo govori o smrti, nije riječ o konačnom, završnom događaju ili “apsurdu”, kako je Sartre klasificirao smrt, niti o Heideggerovom “Bitku nas smrt”(Sein zum Tode), koji je suštinski svršetak života. Kršćanska ideja cilja na cjelovito i na sve. Ona hrabro tvrdi da su ljudi s jedne strane smrtni, ali u isto vrijeme i besmrtni.
Ima li života poslije smrti? Kršćanska vjera na ovo pitanje odgovara s jasnim i odlučnim “da”. Ako postoji zemaljsko tijelo, ustvrdio je apostol Pavao, “postoji i nadnaravno tijelo” (1 Kor 15,42). Karl Rahner to naziva “dovođenje sebe do savršenstva”. To je povezano s pitanjem što znači biti čovjek. I zašto je ljudska priroda usidrena u dubokoj čežnji za nadvremenskom srećom, za mirom i pravdom, koju nikakva vještina ni umijeće na svijetu, nikakvo bogatstvo, nikakav luksuz, nikakva karijera, nikakav seks ne mogu zadovoljiti. Heinrich Böll je tu čežnju objasnio “činjenicom” “da svi zapravo znamo – čak ako to i ne priznajemo – da ovdje na zemlji nismo naskroz kod kuće. Da ipak pripadamo negdje drugdje.”
Svatko tko govori o vječnom životu mora najprije govoriti o umiranju. “Smrt je nastupila” stara je formula kada se objavljuje smrt neke osobe. Smrt kuca i nitko je ne može otjerati s vrata. Svaki dan u svijetu umre oko 160.000 ljudi, gotovo 60 milijuna godišnje. To je jednako broju stanovnika Švedske, Norveške, Belgije, Austrije i Australije zajedno. Mnogi od njih od nesreća, nasilja, rata, većina od dijabetesa, raka, Alzheimera, srčanog udara. Moglo bi se reći i: zbog godina. Pitanje je dakle: Je li starost bolest koja se može pobijediti, kako to propagiraju transhumanisti, da bismo potom zauvijek ostali mladi? Ili postoji program koji je postavljen da najavi kraj?
Čovjek nikada nije samo život
Najstarija osoba koju poznajemo bila je Jeanne Louise Calment iz Provanse. Umrla je 1997. u 122. godini života. Nikada nije radila, pušila je cijeli život, jela kilogram čokolade svaki tjedan i do kraja uživala u dobrom zdravlju. – Nikada nisam imala više od jedne bore – koketirala je čak i kao stogodišnjakinja – i na tome ostajem. Druga najstarija osoba na svijetu bila je francuska časna sestra André. Imala je 118 godina. Kad ju je novinar upitao u čemu je tajna njezina dugog života, rekla je: “Dragi me Bog ne želi.”
U srednjem vijeku i kasnije prosječni životni vijek bio je 33 godine. Ali iznenada, unutar samo jednoga stoljeća, od 1870. do 1970., udvostručila se životna dob s otprilike 35 na 70 godina. Danas je prosječna dob u Njemačkoj 78,9 godina za muškarce i 83,6 godina za žene. Trend, kao i u mnogim dijelovima svijeta, nastavlja rasti.
Bez obzira na to koliko smo stari, nismo pošteđeni smrti. I to počinje prilično rano. “Čovjek nikada nije samo život”, znao je reći sveti Augustin, “od prvog trenutka života on je već u smrti.” U biološkom smislu, sutra ne ćemo više biti isti kao danas. Od približno 100 trilijuna stanica koje svatko od nas ima, bezbrojne se gube svaki dan starenjem iscrpljene kože, jetre, krvi i drugih stanica. Popravljaju se ili zamjenjuju svježima. Ali samo do isteka roka.
Ukupno postoji 30 do 40 procesa koji nas čine starima i spremnima da u nekom trenutku umremo. Da navedemo nekoliko primjera:
Od 25. godine plodnost žene opada. Kod muškaraca se smanjuje razina testosterona.
Između 30. i 40. godine života gubitak koštane mase počinje nadmašivati proces stvaranja kostiju.
Sa 65 godina jedan do dva posto stanovništva ima demenciju. S 85 je već pedeset posto. A vlak u kojem sjede preostali putnici neizbježno juri prema mraku.
Jesmo li dovedeni u život bez smisla ili svrhe?
Stanice su iscrpljene, životni sat im je istekao. Je li to kraj našeg često vrlo napornog života na ovom svijetu? Je li sve gotovo i svršeno? Jesmo li pozvani u život bez smisla ili svrhe? Na kraju se utrnemo kao svijeća koju nitko više ne želi zapaliti?
“Nema više nade”, javljaju mediji čim neka slavna osoba leži na odjelu intenzivne njege bez izgleda za oporavak. Ali kako to da kršćanstvo govori o nadi upravo kad se, prema ljudskom sudu, svjetla trnu? Smrt ne uništava, kaže vjera, ona samo završava ono što je nedovršeno. Posljednji čas koji vam kucne zapravo je trenutak rađanja, rađanja za nebo. Je li tako? Ili je to samo dobra i lijepa ideja? Mit da se nekako nosimo s neobjašnjivim pitanjem zašto moramo umrijeti? Ili zato što su pojmovi poput beskonačnosti, vječnosti, bezvremenosti, neprostora onkraj naše predodžbene moći? Nije li prilično logično da, kako kažu ateisti, od velikana zvana čovjek ne ostaje ništa osim rupičaste lubanje i nekoliko trulih kostiju? Pjesnik Ernst Jandl o tome je napravio svoju rimu: „Sad smo ljudi na livadama, pa smo ljudi pod livadama, pa postanemo livade, pa postanemo šume: kakav zabavan boravak na ovoj zemlji.“
Kršćani još uvijek tvrde u svom Velikom vjerovanju (Nicejsko-carigradskom): “Čekamo uskrsnuće mrtvih i život budućeg svijeta.” Sveta pričest se smatra “popudbinom” za “hodočašće” s ovoga svijeta u vječnost. Ranije su bogomolje bile dizajnirane sa svojim višedimenzionalnim, šarenim freskama tako da su vjernici kad pogledaju prema gore mogli dobiti uvid u svoju nebesku budućnost. U osnovi cijela liturgija sa svim svojim znakovima, tekstovima, serafskim zvukovima i meditativnim molitvama zamišljena je samo da dočara dojam blaženstva koje se očekuje. “Naviještamo tvoju smrt, Gospodine, i slavimo tvoje uskrsnuće”, molimo se u katoličkim i protestantskim službama, “dok ne dođeš u slavi.”
Da budemo jasni: ne govorimo o priči a la Hollywood, nego o posmrtnoj egzistenciji čovjeka, kako će to izgledati prema kršćanskom svjetonazoru kao plod Kristova silaska u carstvo smrti i njegovim potonjim uskrsnućem. Papa Benedikt XVI nazvao ga je “najvećom revolucijom u svjetskoj povijesti i najsnažnijom eksplozijom života” bilo kada. Ovdje bi se moglo govoriti o odlučnom “skoku u nešto sasvim novo”: bezgranična tama postala je “najsvjetliji znak bezgranične nade”.
Bez uskrsnuća nema Crkve
Isusovo uskrsnuće i obećanje vječnog života tvore srž kršćanske poruke. Njime je natopljen svaki redak Evanđelja. “Ne skupljajte sebi blaga ovdje na zemlji, gdje moljac i rđa uništavaju”, upozorio je Isus, “nego skupljajte sebi blago na nebu” (Mt 6,19-21). Glavni blagdan kršćanstva nije festival obojenih jaja ni zečeva, kako su ga nacisti htjeli preimenovati, već proslava pobjede života nad smrću. Da “Krist nije uskrsnuo”, istaknuo je Pavao, “naš bi navještaj bio prazan, a vaša vjera besmislena” (1 Kor 15,14). “Naša je domovina na nebesima”, potvrđuje u poslanici Filipljanima. I Joseph Ratzinger, upravo citirani, jasno je rekao: “Ako pripadnost Crkvi ima uopće smisla, tada je to samo stoga što nam daje vječni život i uopće pravi, istinski život. Sve ostalo je sporedno, drugorazredno.”
Nečuvena Isusova poruka imala je moć promijeniti svijet kao što se to nikada prije nije dogodilo. Bez uskrsnuća ne bi bilo apostolskoga zamašnjaka, koji je nakon Kristove smrti bio gotovo pokopan. Bez uskrsnuća ne bi bilo ni kršćanskih zajednica, ni Crkve, ni suvremene Europe, koja se u kombinaciji s dostignućima antike i judaizma temelji na kršćanskim vrijednostima.
Bez uskrsnuća ne bismo danas bili ovdje. Bez uskrsnuća ne bi bilo Dürera, Klausa von Flüeli, Michelangela, Bachove “Muke po Mateju” i Mahlerove “Simfonije uskrsnuća”. Židovski obraćenik bio je nadahnut kršćanskim uvjerenjem da smrt ne znači kraj. Posljednje Mahlerovo djelo, “Pjesma o zemlji”, završava čežnjom za ljepotom i smirajem koji vlada u zagrobnom životu.
Bez povijesno zajamčenog i dokazanog Kristova uskrsnuća povijest svijeta bila bi potpuno drugačija. Pa ipak: jedan je od najčudnijih fenomena našega doba da kršćansko tumačenje umiranja, smrti i vječnosti jedva da igra nekakvu ulogu u svijesti suvremenog svijeta. Smrt? Pa, možete je mrziti jer onemogućuje našu želju za samoodređenim životom. Poput Eliasa Canettija, koji je pisao kako opekao svoje prsti na onome što je nazvao svojom “Knjigom protiv smrti”. Za smrću se može čeznuti kao Hermann Hesse, koji je napisao: “Sestro smrti/ I ti ćeš jednom doći k meni,/ Nećeš me zaboraviti,/ I mukama je kraj,/ I verige su pukle.” Ali uskrsnuće? Vječni život? Danas su i kršćani izvan sebe kad voljeni, kako kažu, “preminu”. Besmrtnost? Čovjek sliježe ramenima. Vjeran geslu: “Tko vjeruje, bit će spašen.”
“Posljednje stvari” samo kao metafora?
Umiranje dugo već nije više kao nekoć. Sve više ljudi bira rupu u zemlji u “Friedwaldu” za svoje posljednje počivalište; tijelo je kremirano i biorazgradivo. Križevi nestaju u osmrtnicama i blagoslovi se više ne izgovaraju u mrtvačnicama. Pogled koji je nekoć bio usmjeren na Raspetoga, koji je za nas umro, sada je usmjeren na posmrtnoga govornika koji, umjesto svećenika, blagim kalendarskim izrekama kuša skinuti težinu smrti. A kada javno govorimo o smrti, to rijetko ide dalje od stvari poput organiziranja pogreba i potpore ožalošćenima. Jedno je sigurno: u novoj “kulturi konačnosti i smrti”, kako je nazivaju, neopogansko društvo se oprostilo ne samo od “Božje njive” nego i od samoga Boga.
Što se dogodilo da smo potisnuli svijet i način razmišljanja i življenja koji je oblikovao našu kulturu više od tisuću godina? Koju su ispitali, pročistili i uvjerljivo prenijeli najveći umovi čovječanstva? Za koju su bezbrojni ljudi dali svoje živote? Jesmo li doista postali toliko pametniji da si to možemo dopustiti smatrati zastarjelim središnje mjesto Kristova evanđelja? Ili se jednostavno više ne usuđujemo shvatiti ozbiljno Isusovo jamstvo i uvjeravanje jer danas ništa ne zvuči uvrjedljivije od inzistiranja na istinitosti biblijske poruke?
Iako se kršćaninom ne može nazvati nitko tko ne dijeli temeljnu srž Evanđelja, takozvane “posljednje stvari” i obećanje vječnog života, sve više svećenika i teologa shvaćaju to tek kao metaforu. U studiji o “promjeni ideja o zagrobnom životu”, sociolog religije Michael Ebertz pokazao je kako su “posljednje stvari” sve više nestajale iz teologije i propovijedanja. Posljedica je, prema Ebertzu, bila da je slika Boga postala plitka i besmislena. Moglo bi se reći plastičnom bogu koga možeš mijesiti kako hoćeš. Dakle, kako bismo to trebali nazvati kada ono zbog čega je Isus osnovao svoju Crkvu prešućuje velik dio te iste Crkve? Je li to samo puk zaborav? Ili bi se trebalo govoriti u biti čak i o nijekanju Boga kad netko ne želi zapravo vjerovati Božjoj riječi?
Fenomen smrti jedna je od najvećih misterija čovječanstva. Nije slučajno što se besmrtnošću bavi najstarije sačuvano književno djelo, više od 4000 godina star Ep o Gilgamešu. Već je pećinski čovjek bio uvjeren da nikada ne može biti izgubljeno ono što definira ljudska bića. U starom Egiptu na smrt se nije gledalo kao na završnu točku jednosmjerne ulice, već kao na početak novoga puta. Piramide su izgrađene kao rezidencije za vječnost kako bi se faraon mogao popeti na nebo njihovim stepenicama i zasjesti među zvijezdama kao “najbožanstveniji od bogova”.
Biti svjestan konačnosti života
S druge strane, filozofske škole u staroj Ateni vjerovale su da je čistom logikom dokazano da barem duša ne može umrijeti. Platon je učio da je samo ono sastavljeno, komponirano, kao što je tijelo, propadljivo, ali ne i duša kao duhovna i nepodijeljena cjelina. Za Sokrata je korak u smrt bio ispunjenje filozofije jer omogućuje transcendiranje čistog duha i neskrivene istine. Sokrat je vedro ispio šalicu otrova koja mu je pružena, dobro znajući da sada odlazi na “bolje mjesto”: u carstvo mrtvih, Had, gdje će zauvijek biti povezan s mudrim i pravednim ljudima.
Filozofski i literarni topos memento mori proizašao je iz načela uvijek svjesna konačnosti života: “Sjeti se, čovječe, da ćeš umrijeti!”. Moto bi trebao podsjetiti ljude da žive moralno ispravno i, ako je potrebno, da promijene svoje ponašanje prije nego što bude prekasno. Srednji vijek razvio je Ars moriendi, umijeće umiranja. “Knjige umiranja” koje su u to vrijeme bile široko rasprostranjene bilježile su duhovne obrede, ceremonije i običaje koji su bili potrebni da bi se u zagrobni život ušlo dobro oboružan, s posljednjim pomazanjem i oprostom grijeha.
Imamo svjedočanstvo o vjerovanju u zagrobni život prethodnih generacija od jednog od najvećih genija čovječanstva, Wolfganga Amadeusa Mozarta. U pismu svome ocu Leopoldu 4. travnja 1787. napisao je: “Budući da je smrt istinska i prava posljednja svrha naših života, već nekoliko godina postao sam toliko prisan s tim pravim, najboljim čovjekovim prijateljem da njezina slika nema za mene ništa zastrašujućega, već nešto smirujuće i utješno – i zahvaljujem svom Bogu što mi je podario sreću… da ga upoznam kao ključ naše istinske sreće.” Mozart je tada imao 31 godinu.
Svijest o tome da čovjek ne će biti jednostavno izbrisan povezuje sve svjetske religije, bilo judaizam, islam ili budizam, pri čemu za budizam vrijedi onaj vječni “kotač” seobe duša, toga beskrajnog ponavljanja smrti i ponovnog rađanja, dok njihova muka ne prestane zahvaljujući dobrim djelima, kad se stiže do potpunog utrnuća osobe u oceanskim prostranstvima Nirvane.
Raj na nebu – ili na zemlji?
Židovi su vjerovali da će na kraju mesijanskog doba doći preobraženi, čisti, budući svijet za novo čovječanstvo. Svijet u kojem ne će više biti ni slijepih, ni hromih, ni gluhih, ni gubavih (Iz 35,5-6). Krist je, naravno, radikalno nadmašio sve što se mislilo i naučavalo prije njega. Njegova poruka: Ja sam, ja i nitko drugi, obećan u Svetim spisima. Ja sam vrata kroz koja možete doći do onoga za čim žudite. Ja sam skelar na skeli za prijelaz. Dat ću ti ulaznicu – i ja ću ti je platiti. Doslovno: “Došao sam donijeti život istinski – život u svoj njegovoj punini” (Iv 10,10). Otac mu je na nebu “naredio što treba reći i govoriti. I znam da je njegova zapovijed život vječni” (Iv 12,44-50).
Kristove su izjave bez neusporedive snage i siline. “Tko god sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla”, prsio se on pred mnoštvom, “ima život vječni; na osudu neće doći, nego je prešao iz smrti u život” (Iv 5,24). “Neka se ne uznemiruju srca vaša”, dodao je, “vjerujte u Boga i vjerujte u mene!…Ja idem da vam pripravim mjesto.” Vratit će se po svoje, “da i vi budete gdje sam ja” (Ivan 14,1-6). Krist je put, svjetlo i istina, kao što je jasno rekao. Drugim riječima: to je put koji vodi u novu dimenziju. On je istina koja je iznad svih špekulacija i svake znanosti. A on je život u punini i potpunosti. Martin Luther je to jednom izrazio na sljedeći način: “S kim god je Bog započeo razgovor, on je zacijelo besmrtan.”
Nikad ništa silnije ni veće nije obećano. “Smrti, gdje ti je žalac, gdje ti je pobjeda!” mogao je u preuzetnosti vikati Pavao. Nikada prije Božja bit kao milosrdnog oca nije se objavila u takvoj jasnoći. “Bog je ljubav”, piše evanđelist Ivan, ljubav je jača od smrti. Svemogući Stvoritelj svemira nije onaj koji provodi smrtne kazne, kaže sveti Ivan, on ne dokida svoje stvorenje, nego ga čini cijelim, cjelovitim. Riječ je o ispunjenju i savršenstvu u bezvremenoj vječnosti, a ne o uništenju. Čak se i “tijelo”, koje u svim kulturama predstavlja prolaznost i raspadljivost, u Kristovoj objavi pretvara u “tijelo oslobođeno, lišeno patnje”. Sam Isus je to pokazao. Njegovo uskrsnuće u proslavljenom tijelu svjedočanstvo je ozdravljenja svega zemaljskog slomljena, povrijeđena, ranjena i zakinuta. Pavao potvrđuje: “Ako je Isus – a to je naša vjera – umro i uskrsnuo, onda će Bog po Isusu i mrtve dovesti s njim u slavu” (1 Sol 4,13-18).
Kršćanstvu se predbacivalo i njega se optuživalo i optužuje da je obećanje zagrobnog života puka jeftina utjeha. Narativ je razvijen kako bi odvratio ljude od njihove stvarne zadaće, borbe protiv izrabljivanja i ugnjetavanja. Ideolozi 20. stoljeća raju na nebu suprotstavili su raj na zemlji, a vječnom životu stvaranje novog čovjeka koji bi, oslobođen moralnih i vjerskih okova, konačno mogao živjeti slobodno, samoodređeno i napredno.
Nema tješenja nekakvim imaginarnim sutra
Joseph Ratzinger prihvatio je riječ o tješenju i utjesi te je okrenuo ploču. On je izjavio i protumačio kako nije eshatološka nego politička utopija temeljna “zabluda“. Jer ovaj budući svijet, prema kojem svi zajedno moraju raditi, “nikad se ne tiče niti utječe na nas; on je tu samo za još uvijek nepoznatu buduću generaciju.” Jedno je pritom jasno: “To se nikada ne će dogoditi.” Utopija koja “želi ostvariti čovjekovu nadu vlastitim snagama bez vjere u Boga” ne samo da ne prepoznaje nerješivu nedovršenost čovjeka, nego ni dinamiku povijesti koja slijedi svoje zakone.
Nasuprot tome, kršćanska nada nije ni utjeha za nekakvu zamišljenu sutrašnjicu niti odbacivanje društvenog angažmana. “Činjenica da ta budućnost postoji”, rekao je Benedikt XVI., “mijenja sadašnjost.” Gdje god se vjera prakticira, ona oblikuje život mnogo prije svoga konačnog ispunjenja. Vjera doslovno “vuče budućnost u sadašnjost”. Prava nada koja može promijeniti društvo u konačnici dolazi iz susreta s Bogom “koji ljubi svaku osobu – do kraja”. Ovo povjerenje pokreće kulturu koja milosrđe i dobro djelovanje čini zakonom u vremenitom te stvara perspektivu da nismo samo dašak vjetra, beznačajno ništa u tijeku evolucije, već da smo vrijedni i ostajemo vrijedni.
Poštovane slušateljice i slušatelji,
Bez sumnje, u naše dane na Zapadu doživljavamo urušavanje kršćanstva koje nitko nije mogao ni zamisliti nakon iskustava ateističkih terorističkih režima prošlog stoljeća. Naravno, nečuveni skandal seksualnog zlostavljanja igra ulogu, ali razlozi egzodusa su mnogo dublji. U svakom slučaju, kršćanski je svjetonazor sve manje prisutan u društvenom diskursu. Zacijelo daleko od toga da ljudi danas ništa više ne vjeruju. Moglo bi se čak reći: oni jednostavno sve vjeruju. San o “raju na zemlji” je dosanjan, ali propali svjetonazor zamijenjen je novim vrlo traženim najavama spasenja, bilo da se radi o fitnesu, prehrani, zdravlju ili rodnoj agendi. Naravno, također postaje sve jasnije koju cijenu mora platiti jedno čisto ovozemaljsko društvo. Izgubili smo nebo. Ovo nije trivijalnost, ovo je katastrofa, ali zacijelo nikako najmanja od svih.
Da navedem nekoliko primjera troškova koji se od nas iziskuju kad onostrano zamijenimo za ovo ovdje i sada:
Prije svega: ako moramo smisao svoje egzistencije crpiti isključivo iz iskorištavanja iskustva ovoga svijeta, naš životni vijek poprima golemu važnost. U ovom kratkom vremenu, da se razumijemo, važno je ne izgubiti vrijeme, ništa ne promašiti niti propustiti, kako bi se od ono malo života izvuklo ono što se može izvući. Ta svijest ne samo da je stavila u prednji plan egocentričnost, narcisoidnost i neobuzdani kult tijela, već pojačava pritisak brzine i rokova na sve sudionike. A zbog čega se naši ionako kratki životi čine još kraćima.
Žele umrijeti, a nije im dopušteno
Drugo: Dok se život nekada sastojao od života na ovom svijetu i drugog u životu poslije smrti, tj. životni vijek plus X, moderni dvostruki život leži isključivo u optimizaciji zemaljskih mogućnosti. Ako udvostručim brzinu, prema velikom obećanju ubrzanja, dobit ću dvostruko više života: dvostruko više putovanja, dvostruko više filmova za gledanje, dvostruko više veza i partnerstava. Nije slučajnost da gotovo sve aplikacije za reprodukciju nude sada načine za bržu reprodukciju sadržaja. Na Spotifyju, na primjer, možete preletjeti podcaste koji traju sat vremena za samo 17 minuta, tj. 3,5 puta većom brzinom. Nedostatak je u tome što postupak ne samo da zahtijeva puno vremena i pozornosti, već stvara i golemi pritisak u grudima da stalno moraju biti u tijeku, ažurni. Na kraju postaje jasno: koliko god brzo trošio, uvijek ostajem nezadovoljan ponudom gotovo neiscrpnog tržišta.
Prognostičar Jeremy Rifkin dodaje ovomu još jednu misao: Potreba za iskorištavanjem i postizanjem svega ovdje i sada pretvorila je kapitalističku ideju učinkovitosti s njegovim neobuzdanim iskorištavanjem ljudskih i ekoloških resursa u “temeljno zlo” i stvorila globalne probleme kojima se više ne može upravljati niti njima ovladati.
Gubitak neba otežava prihvaćanje smrti i pronalaženje utjehe. Kako ne bismo starili, profitabilna industrija s kremama protiv starenja, tabletama, napitcima i tretmanima protiv starenja ne samo da obećava oslobađanje od (na)bora, već i razumno produljenje života. Budući da je važno spriječiti kraj, svršetak života pod svaku cijenu, danas se čak i neizlječivo bolesni ljudi i protiv svoje volje liječe terapijama od kojih nema nikakve koristi. Žele umrijeti, a nije im dopušteno. Prema međunarodnoj studiji iz Sydneya, trećina pacijenata prima kemoterapiju u posljednjih šest tjedana života, često na inzistiranje rodbine, iako nema ni najmanje šanse za uspjeh.
S obzirom na oholost ljudske izvedivosti jedino je logično želja da se potpuno eliminira smrt. Nova industrija besmrtnosti operira s milijardama u financiranju istraživanja kako bi reprogramiranjem stanica vratila brzinomjer starosti što je više moguće. Ili, još bolje, stvoriti besmrtnost u digitalnom avataru učitavanjem ljudske svijesti na računalo. Čovjek od čovjeka, čovjek po čovjeku. Potpuno i naskroz bez Boga.
Mjesto pročišćenja i čišćenja
Nitko ne može reći kako je to stvarno u raju. Kad podignemo pogled prema gore, ne vidimo Isusa kako sjedi zdesna svome Ocu, niti bilo kakav trag od milijarda ljudi koji su prošli prije nas. U svom poznatom pogledu u zagrobni život, slikar Hieronymus Bosch prikazao je barem prolaz koji vodi u ovo nebo. Zanimljivo, njegova slika sa svjetlom na kraju tunela, gdje nas dočekuje prijateljski raspoloženi glasnik s neba, odgovara točno rubnim iskustvima smrti tisuća ljudi koji su već bili na pragu onoga svijeta. Svi svjedoče o neopisivom osjećaju ljepote, ljubavi i sreće tako da se nitko nije želio vratiti u svoj prijašnji život.
Isus, Bogočovjek koji je došao s onoga svijeta, usporedio je vječni život prvenstveno sa svadbenom gozbom. Svatko bi bio sretan da je na tu gozbu pozvan. Nema svađe, nema protuslovlja, naprotiv, u svemu savršen identitet, sklad i prosvjetljenje. Ivanovo Otkrivenje dodaje da će Bog “prebivati” sa svojim narodom i (o)brisati “sve suze” s njihovih očiju. Doslovno: “Neće više biti smrti, ni žalosti, ni naricanja, ni nevolja. Jer ono što je bilo prije prošlo je.”
Nebo je jedno, a pakao je drugo. Kako to izgleda može se vidjeti na golemom Michelangelovom muralu u Sikstinskoj kapeli. Prikazani užasi imali su za cilj da kardinalima u konklavama pojasne što prijeti ako se o izboru pape odluči prijevarom. Uz razne poveznice u Starom zavjetu, postoji najmanje 16 mjesta u Novom zavjetu gdje se spominje pakao. Otprilike polovica izjava dolazi iz Isusovih usta. “Široka su vrata koja vode u propast”, upozorava Spasitelj, “i širok je put do njih i mnogi njime idu” (Mt 7,13).
U prispodobi o bogatašu i siromašnom Lazaru, bogataš tvrda srca, koji zbog svoje tvrdokornosti mora podnositi okrutne muke u paklu, traži da se barem njegova još živa braća upozore na ovo strašno mjesto. Njegov zahtjev je odbijen. Razlog: Svatko može znati ono što se ima saznati iz svetih spisa. I u iščekivanju reakcija koje će Isusovo uskrsnuće kod mnogih kasnije izazvati, ovdje stoji: “Ako ne slušaju Mojsija i proroke, neće se uvjeriti kad netko uskrsne od mrtvih.” (Luka 16,31 ).
Teolozi se spore oko toga može li doista postojati nešto poput pakla i čistilišta, odnosno mjesta pročišćenja koje imaju sve svjetske religije. Joseph Ratzinger, koji se intenzivno bavio eshatologijom – pojam koji usputno potječe još od luteranskog teologa Abrahama Calova, kako sam mogao saznati – čistilište nije promatrao kao „neku vrstu onostranog koncentracijskog logora“ u kojem ljudi moraju služiti kaznu, nego prije kao “proces ljudske preobrazbe koji je neophodan iznutra”. Mjesto čišćenja i pročišćenja jest “u samom posljednjem Kristu”. Prisutnost Gospodnja djelovat će poput gorućeg ognja na sve što je u čovjeku isprepleteno u nepravdi, mržnji i laži, postat će pročišćujuća bol koja u nama prži sve što je nespojivo s vječnošću, „sa živim ciklusom Kristove ljubavi“.
Sam Krist u osobi je sud
Što znači “sud” može se jasno razumjeti s ovoga zrenika: “Krist je sam sud, on koji je istina i ljubav u osobi. On je ušao u ovaj svijet kao njegova unutarnja mjera za svaki pojedinačni život. I kao što pakao nije neko užareno i goruće mjesto užasa pod zemljom, nego “zona nedodirljive samoće i uskraćene ljubavi”, tj. “što se događa kada se čovjek zatvori u sebe”, raj nije nadpovijesno mjesto iznad oblaka, već stvarnost koja nastaje kroz dodir Boga i čovjeka – i to se naziva: „ispunjena ljubav“.
Naravno, znamo i da upozorenje o Posljednjem sudu nije moglo spriječiti križarske ratove, Tridesetogodišnji rat ili Prvi svjetski rat. Danas Putinovu kampanju uništenja Ukrajine čak demonstrativno odobrava kršćanski pravoslavni patrijarh iz Moskve. Očito je u svakom trenutku postojala tendencija da se Kristovo upozorenje ne shvaća ozbiljno. Pa ipak, ostaje neupitan i nenadomjestiv podsjetnik da moram biti odgovoran za svoj život, da moram odgovarati za sebe kada me moje misli i djela zavedu na pohlepu, zavist, laž, ugnjetavanje, nedostatak ljubavi ili čak mržnju i nasilje. Svijet bi svakako bio bolji kada bi se ratni huškači i zlostavljači sjetili da će – poput bogataša u Isusovoj prispodobi – morati gorko platiti za svoja zlodjela.
Cijenjene dame i gospodo
Budući da smrt shvaćamo kao najveću tragediju, prepustili smo je bolnicama, sobama za umiruće i pogrebnim poduzećima. Međutim, francuski povjesničar Philippe Aries predvidio je da će se u jednom trenutku javnost s punim žarom fokusirati na pitanje umiranja kao što je to bila seksualnost u 1960-ima. Zapravo, danas su prije svega vanjske okolnosti te koje nas tjeraju da ponovno otvorimo pitanje konačnosti svega zemaljskoga, i to žurno:
Tu je šok globalne korone pandemije s milijunima mrtvih, koja nam je dramatično pokazala svu krhkost našeg postojanja. A sljedeći virusni val na nas možda već vreba u potaji.
Gubitak svih sigurnosti koje su se preko noći pokazale varljivima. Na primjer, kroz ratove u Ukrajini i na Bliskom istoku, kroz terorističke napade, nove prijetnje demokraciji i izazove energetske i opskrbne krize.
Posebno su zastrašujuće vijesti o pogoršanju globalnog zatopljenja. Poplave, oluje, vrućine i suše dosegnule su dosad neviđene razmjere. Znanstvenici govore o točki bez povratka (Point of no return). Čovječanstvo je samo sebe dovelo do ponora. Naš zavičajni planet se u osnovi ne može više spasiti u svom dosadašnjem obliku. U našem dobu, nekoć tako punom iščekivanja s pogledom u budućnost nije samo zamijenjen malodušnošću i tjeskobom, već je stvorio pravo raspoloženje posljednjih vremena. Zemlja ima rok trajanja, toga smo sve svjesniji. Nije slučajnost da ekološki pokret naziva sebe “Posljednja generacija”, a filmovi i članci sve više prikazuju scenarije koji imaju za cilj učiniti predočivom i zamislivom ne samo apokalipsu, već i život u svijetu nakon apokalipse.
Vjera u nezaustavljiv napredak je napukla
Jedno je sigurno: Napukla je vjera u nezaustavljiv napredak i ljudske sposobnosti. Sve u svemu, danas smo svjedoci sve nesigurna i prestrašena društva. Ono se ne žali samo na velike fizičke i psihičke nedostatke. Ono što se nekoć smatralo krunom stvaranja sada sebe vidi kao ugrozu. Eko-aktivisti traže da se ljudima ne dopušta više rađanje potomaka. Čak ni CO2-otisak jednog novorođenčeta ne može se više odgovorno trpjeti.
Gledajući ekološku situaciju planeta, sada je postalo jasno: Da, moramo sagledavati kraj.
Moramo razmišljati od kraja kako bismo postali svjesni razmjera svoje situacije i iz toga izvukli prave zaključke. Ne bi trebalo biti manje važno razmišljati i o osobnom životu od njegova kraja. Svijet i društvo se mijenja onda kad više ne gledamo na smrt samo kao na prijetnju i traumatičan gubitak. To ne znači da će sve automatski biti bolje. Ali stječemo svijest o onim egzistencijalnim stvarima koje se nalaze u redu stvaranja. “Čovjek treba vječnost”, napisao je papa Benedikt u naše matične knjige , “svaka druga nada mu je prekratka.” Sadašnjost nakon koje nema ništa iscrpljuje također i svu sadašnjost i čini je nepodnošljivom.
Štovane dame i gospodo
Uskrsnuće Isusa Krista nije izvješće o nekom prošlom događaju, nego je ono nadvremenski aktualno. S naviještanjem vječnog života kršćanstvo ima jedinstvenu specifičnu prednost koja pokazuje horizont i, posebno u vremenima koja se često čine tako bezizlaznim, otvara vrlo konkretno budućnost. Da bi ova poruka bila učinkovita, međutim, nije potrebno samo oživjeti veliku kulturu umiranja, smrti i sjećanja koja doista spada na čovjeka i koja mu je kao biću primjerena, nego čovjek treba prije svega promjenu perspektive. Isus je to rekao ovako: Promijenite svoje mišljenje! Preumljenje! Što to znači? To znači da se uz velebne mogućnosti duhovnog uvida može nazreti stvarnost koja upravlja cijelim svemirom te ona mjesta čežnje koja se otvaraju tek onkraj horizonta jedne čisto materijalističke perspektive.
Imamo riječ Williama Shakespearea. “Ima više stvari na nebu i na zemlji”, znao je uvjereni kršćanin, “nego što vaša učenost može sanjati.” Znanost i religija, razum i metafizika međusobno se ne isključuju. Osobito nedavna istraživanja, poput onih iz kvantne mehanike ili digitalne tehnologije, pokazuju nam načine za bolje razumijevanje duhovnih načela. Znamo prilično zanimljiv primjer ove mogućnosti saznanja iz eksperimenta koji je postao poznat kao “Schrödingerova mačka”. To pokazuje da možete biti i mrtvi i živi. “Čisto intelektualni svjetonazor bez imalo mistike”, zaključio je Erwin Schrödinger, jedan od utemeljitelja kvantne mehanike i dobitnik Nobelove nagrade za fiziku, “je čisti apsurd.” I ako smo zadivljeni mogućnostima umjetne inteligencije, koliko bi golemo trebalo biti naše divljenje stvarima za koje je sposobna božanska inteligencija!
Starenje nije bolest
Svatko tko tada promatra stvari iz transcendentalne i, štoviše, istinski izvorno kršćanske perspektive, može doći do uzbudljivih spoznaja sličnih onima koje nam otkriva “Schrödingerova mačka”. Primjerice:
1.) Starenje nije bolest, već proces preobrazbe u novi početak na višoj razini.
2.) Svatko tko zatvori oči ovdje i sada, ponovno ih otvara u drugom svijetu.
3.) Kršćani imaju dvojno državljanstvo. Oni su građani i zemaljskog i nadnaravnog svijeta za koji ih priprema evanđelje.
4.) Suočavanje s neizbježnim krajem života ne vodi u depresiju, već vam pomaže da nešto tako prolazno kao što je život ne shvaćamo toliko preozbiljno ili čak da dopustite da vas to učini potištenim, depresivnim.
Nažalost, zaboravljeni filozof i teolog Ladislav Boros u svojim razmišljanjima o kraju života svojedobno je preuzeo starokršćanski simbol smrti, sliku rađanja. Prema Borosu, osoba pri rođenju mora napustiti stiješnjenost majčine utrobe kako bi iza sebe ostavila zaštitu i privremeni dom. On je, da tako kažemo, izložen “propasti”. Istodobno, pred njim se otvara široki novi svijet, svijet svjetla, boja, značenja, zajedništva i ljubavi. Nešto slično događa se i u smrti. Samo ovdje se rađate u posvema “kristoprozirni svijet” i potpuno ste zagrljeni kozmičkim Kristom. Boros ushićeno piše: “Sve što sam očekivao u životu sada je tu. Sve se stapa u jedno, divno blista, sve žari, sve kuca kao jedno srce, sve teče i sve se sjaji. Napokon sam doma i mogu zagrliti svemir, te napokon uranjam u izvor postojanja.”
Mađarski filozof ovdje ne zagovara ranu smrt. On je jednostavno oduševljen vizijom slavne budućnosti koja se ne bez razloga naziva “Radosnom viješću”. Dietrich Bonhoeffer je imao sličnu misao: “Tko bi želio govoriti o Bogu, a da se ne nada da će ga jednom vidjeti?” rekao je teolog kojeg su ubili nacisti. “Tko bi želio govoriti o miru i ljubavi među ljudima, a da to ne želi doživjeti jednom u vječnosti?”
Zaključno bi se dalo reći: prema kršćanskom nauku postoji život prije smrti. A postoji i život poslije smrti. Kada završi vrijeme, počinje vječnost. A ako je Bog “ljubitelj života”, kako svjedoči biblijska Knjiga Mudrosti (Mudr 11,26), on je “ljubitelj” obaju života. Istina je da nam smrt pokazuje koliko je život već ovdje na zemlji beskrajno vrijedan. Nije li tako: Čim pomislimo na kraj, osjetimo veličinu svog postojanja, ponovno postanemo svjesni koliko je divno i uzbudljivo moći živjeti dar života. I – molim – što duže, dokle god se može.
Preveo i priredio: dr. fra Tomislav Pervan
Izvor: https://miportal.hr