Teologija i duhovnost

Kako današnjem društvu govoriti o Bogu?

Posted by

doc. dr. sc. Ivica Jurić

Katolički bogoslovni fakultet u Splitu

Zrinsko-frankopanska 19

21000 Split

Sažetak

Sukladno teološko-pastoralnoj metodi Lateranske škole autor polazi od analize suvremenih fenomena (znakova vremena) koji nas u Europi poput nekog fluida okružuju i djeluju na sve njezine građane i na cijeli svijet. Mnogi vjernici nisu ni svjesni njihovog utjecaja i epohalnih promjena koje se upravo događaju. Stoga je autoru prva zadaća jasno definirati fenomene koji obilježavaju suvremenu kulturu a koji predstavljaju prepreku navještaju evanđelja, poruci spasenja Isusa Krista. Nakon kritičke analize ambivalentnosti suvremene (digitalne) kulture na poseban način poteškoća što se tiče govora o Bogu danas autor govori o značenju navještaja evanđelja i o Božjim atributima koji se u navještaju sve sekulariziranijem društvu ne smiju više podrazumijevati. U zaključnom dijelu rada autor predlaže konkretne načine ‚novog‘ govora o Bogu. Navedeni načini ne iscrpljuju se u komunikacijskim vještinama i suvremenim tehnološkim pomagalima, koji su također u navještaju neophodni, već prvenstveno smjeraju na duhovnu i intelektualnu izgradnju osoba koje predvode poslanje ali i na što veće sudjelovanje svih vjernika u zajedničkom hodu u poslanju Crkve.

Ključne riječi: digitalna kultura, kriza vjere, preobrazba Crkve, sinodalnost.

Abstract

In accordance with the theological-pastoral method of the Lateran School, the author starts from the analysis of contemporary phenomena (signs of the times) which, in particular, surround Europe like a fluid and affect all its citizens and the whole world. Many believers are not even aware of the impact of the epochal changes that are happening right now. Therefore, the author‘s first task is to clearly define the phenomena that characterize contemporary culture and that represent an obstacle to the proclamation of the gospel, the message of salvation of Jesus Christ. After a critical analysis of the ambivalence of contemporary (digital) culture, the author talks about the meaning of the proclamation of the gospel and the attributes of God that should no longer be implied in the proclamation of an increasingly secularized society. In the concluding part of the work, the author proposes concrete ways of ‚new‘ speech about God. The methods are not limited to communication skills and modern technological aids, which are also necessary in proclamation, but are primarily aimed at the spiritual and intellectual development of the persons who lead the mission, but also at the greatest possible participation of all believers in the common walk in the mission of the Church.

Keywords: digital culture, crisis of faith, transformation of the Church, synodality.

Povzetek

V skladu s teološko-pastoralno metodo lateranske šole avtor izhaja iz analize sodobnih pojavov (znamenj časa), ki obkrožajo Evropo ter vplivajo na vse njene prebivalce in ves svet. Mnogi verniki se niti ne zavedajo vpliva epohalnih sprememb, ki se dogajajo prav zdaj. Zato je avtorjeva prva naloga jasno opredeliti pojave, ki so značilni za sodobno kulturo in predstavljajo oviro pri oznanjevanju evangelija, sporočila odrešenja Jezusa Kristusa. Po kritični analizi ambivalentnosti sodobne kulture avtor spregovori o pomenu oznanjevanja evangelija in o Božjih lastnostih, ki jih v vse bolj sekularizirani družbi pri oznanjevanju ne bi smeli še naprej predpostavljati. V sklepnem delu avtor predlaga konkretne načine »novega« govora o Bogu. Ti niso omejeni na komunikacijske spretnosti in sodobne tehnološke pripomočke, ki so pri oznanjevanju prav tako potrebni, temveč so usmerjeni predvsem v duhovni in intelektualni razvoj oznanjevalcev, pa tudi v čim večje sodelovanje vseh vernikov na skupni poti poslanstva Cerkve.

Ključne besede: digitalna kultura, kriza vere, prenova Cerkve, sinodalnost.

Uvod

O temi evangelizacije i nove evangelizacije govori se intenzivnije od Drugog vatikanskog koncila. Navedenoj temi posvećene su u užem smislu tri sinode a u širem i puno više. Spomenut ćemo samo neke iz čijih su zaključaka kasnije proizišli i važni dokumenti za poslanje Crkve kao npr. Evangelii nuntiandi, apostolski nagovor Pavla VI. o evangelizaciji u suvremenom svijetu iz 1975. (Pavao VI, 2000), zatim Catechesi Tradendae, apostolska pobudnica Ivana Pavla II. iz 1979. godine (Ivan Pavao II, 1994) Redemptoris missio, enciklika pape Ivana Pavla II. iz 1990. (Ivan Pavao II, 1990), i Evangelli gaudium, apostolska pobudnica pape Franje iz 2013, koja je izravni plod 13. redovne opće Biskupske sinode o temi Nova evangelizacija za prenošenje kršćanske vjere (Franjo 2013). Osobito je za nas značajan potonji dokument pape Franje, koji je u biti programatski i kao takav unaprijed nagovješćuje smjer i područja papinog posebnog djelovanja. U njemu se Papa obraća ponajprije Crkvi koju poziva da ‚iziđe‘ iz svojih sigurnih prostora (komforne zone) kao i uhodanih načina djelovanja te da se stavi u službu svijeta, posebice siromašnih i onih koji se nalaze na različitim egzistencijalnim periferijama društva. Crkva kao sakrament zajedništva s Bogom znak je i oruđe zajedništva i među ljudima. Kao takva ona je znak i oruđe mira, slobode i pravde svijetu. Jedino na takav način tj. u službi svijetu ona može ispuniti svoje poslanje i imati budućnost (Bonhoeffer 2005, 413-414). U okolnostima u kojima je već poodavno društvo prestalo kršćanski odgajati (societas cristiana), biti ono što nazivamo društvenim katekumenatom, presudnom je postala vjera pojedinca kao i svjedočanstvo vjere manjih zajednica, crkvenih pokreta, udruga i skupina. Crkva upravo kroz njih može pronaći i svakodnevno pronalazi novi, prikladniji i dinamičniji način svoje prisutnosti u društvu. Stoga je danas pred Crkvom jedna od njezinih najvažnijih zadaća: pronaći ravnotežu između života konkretnih ljudi i poruke koju ona naviješta. U tom smislu Crkva je pozvana na dvostruku vjernost: ostati vjerna Bogu i njegovu nauku te konkretnom čovjeku u okolnostima njegova života. Drugim riječima, Crkva provodi ‚aggiornamento‘, posadašnjenje kršćanske poruke, na način da je moderni čovjek razumije; da mu njezin navještaj egzistencijalno progovara a da pritom ne odustaje od kršćanske istine niti je ‚konzervira‘ već trajno aktualizira (Grden 2023).

1. Prepoznavati znakove vremena

1.1. Zaborav Boga u postmoderni

Jedno od glavnih pitanja koje danas u Crkvi postavljamo glasi: kako modernom čovjeku, osobito posljednjih godina u ovom digitalnom dobu govoriti o Bogu? Naime, čini se da je zapadni čovjek zaboravio na Boga, a izgradnju vlastitog (zemaljskog) kraljevstva pretpostavio izgradnji Božjeg kraljevstva. Nekadašnji princip znanstvenog istraživanja Etsi Deus non daretur (kao da Boga nema) postao je kod nemalog broja ljudi koji žive na Zapadu, a i šire, životni princip. Pozitivističkim pristupom postmoderni čovjek je Boga protjerao iz svojega svijeta. On ga, doduše, direktno ne negira kao što je to bio i jest slučaj u ateističkim, komunističkim državama ali svojom indiferentnošću on nedvojbeno govori da na njega ni ne računa. Posljedično se horizont promišljanja o životu reducirao samo na ovozemaljsku, iskustvenu stvarnost. Naglašena individualnost, želja da se bude poseban, stjerala je pojedince u mikrokozmos vlastitih potreba zanemarujući pritom duhovnu dimenziju ili je ispunjajući raznolikim instant sadržajima koji su ‘pri ruci’ na sve pluralnijem duhovnom ‘tržištu’.

Što se tiče društveno – kulturnih promjena u našem užem kontekstu Tomáš Halík ističe da su društva u postkomunističkim zemljama prošla kroz tri vala sekularizacije: „blagu sekularizaciju“ u brzom prijelazu iz agrarnog u industrijsko društvo; „tešku, nasilnu sekularizaciju“ pod komunističkim režimom; i drugu „blagu sekularizaciju“ u prijelazu iz totalitarnog društva u krhku pluralističku demokraciju u postmodernom dobu. Nakon pada komunizma pak, nije došlo do vraćanja tradicionalnom društvu, ni do opće vjerske obnove, premda su je mnogi zazivali, već do razvoja kakav nas je približio pluralističkim društvima Zapada (Halík 2021, 18). Zaborav Boga koji se utjelovio u Isusu Kristu stoga sve više i kod nas predstavlja pravu dramu našeg vremena i uzrok je sve vidljivijeg kraha zapadne civilizacije. Mnogo je značajnih osoba koji su na navedeno stanje upozoravali.[1] Pa ipak, između mnogih jednog valja izdvojiti a to je Joseph Ratzinger/papa Benedikt XVI. koji je nedvosmisleno na više mjesta vrlo suptilno ukazivao na ovaj temeljni problem čovječanstva. Tako, primjerice, u knjizi Posljednji razgovori s Peterom Seewaldom, papa Benedikt XVI. jasno upozorava da je stvarni problem našega doba taj što Bog iščezava s obzora ljudi. Zbog gašenja svjetla koje dolazi od Boga – veli on proročki – čovječanstvo zahvaća dezorijentiranost čije ćemo razorne posljedice sve više uočavati. Kršćanstvo i njegova oblikovna moć kreiranja društva sve više slabi te mi svakim danom sve više živimo u pozitivističkoj i agnostičkoj kulturi (Benedikt XVI 2016, 242-243).

1.2. Potraga za smislom

Stara Anzelmova izreka (fides quaerens intellectum – vjera traži razumijevanje) danas je u potpunosti izokrenuta. Naime, u vremenu srednjovjekovlja vjerovanje je bilo razmjerno očito premda je bilom međusobno oprečnih stavova između pravovjernih i heretika. Postojala je i napetost između kršćanske vjere i njezine razumske shvatljivosti koja je ukorijenjena u kulturi. Danas, međutim, čini se da vrijedi intellectus quaerens fidem, tj. mi smo kao društvo sve više u potrazi za smislom života – što znači u potrazi za vjerom koja život osmišljava. Potraga kao i konačni pronalazak smisla života uvijek je jedan oblik vjere ističe poznati teolog Schillebeeckx (Schillebeeckx & Strazzari 2012, 29-30). Suvremeno odbacivanje vjere i Boga uzrok je mnogih problema u suvremenom društvu. Stoga sve dok ne priznamo Boga kao konstrukcijsku točku cijele naše egzistencije neće biti ozdravljenja. Samo u zajedništvu s Bogom ljudski život postaje istinski život, ističe papa Benedikt XVI (Hoping & Tück 2006, 73).[2] U suprotnom, život lišen vjere postaje nemoguć život; život koji je teško prihvatiti a još teže živjeti, ističe Zygmunt Bauman, jedan od najvećih sociologa današnjice (Bauman & Obirek 2014, 156).

Suvremeni čovjek unatoč zadivljujućem razvoju znanosti i tehnologije ipak sve manje razumije zbivanja oko sebe i osjeća da gubi kontrolu i tlo pod nogama, osobito pred nepredvidivim mogućnostima biotehnologije, genetičkog inženjerstva i umjetne inteligencije. Postmoderni čovjek ‹oslobođen› okova religije ne osjeća se ništa sretniji. Štoviše, čini se da je izgubio svrhu i smisao te osjećaj zajedništva što ga je dijelio s drugima. Budući da je isključio Boga iz svojega života on sve pripisuje sebi. Tako njegova briga samo raste a s njom i sve veći teret odgovornosti. Posljedice su svima očite: umor od života, gubitak smisla, atomizacija društva, bijeg u različite oblike distrakcija itd.

1.3. Oduprijeti se teroru zabave i provizornosti

Budući da Bog, za nas vjernike, nije deistički bog koji je napustio ljudsku povijest, već je trajno prisutan u njoj, usmjerava je i vodi, onda i ljudski život i čitava stvarnost koja nas okružuje ima svoj smisao i cilj. Naša je zadaća ukazivati na tu stvarnost, na Božju prisutnost, i svjedočiti je, riječima i djelima (Benedikt XVI 2010, 83-84). Nadalje, svjedoci smo sve ubrzanijeg ritma života. U tom zgusnutom, ubrzanom vremenu i digitalnom svijetu sjećanje sve više gubi na važnosti. U toj žurbi neprestano se traži nešto novo, kratko i uzbudljivo a temeljni sadržaji koji čine našu kulturu i civilizaciju sve više gube na važnosti. Stoga, umjesto zaborava povijesti, kulture otkazivanja i usmjerenosti samo na buduće, potrebno je njegovati i kulturu sjećanja, poznavati povijest, ambijent i kulturu određenog mjesta u svrhu što bolje inkulturacije vjere. Kako u tome uspjeti? Kako prenijeti poruku evanđelja i otvoriti zakrčene putove njegovoj spasiteljskoj istini u srcima tolikih naših suvremenika čiji su umovi i interesi tako usidreni u vlastitom mikrokozmosu, udaljeni od vjere i općega dobra ponajviše obiljem zabave koja opušta i odvodi u distrakciju?

1.4. Izaći na areopagove društva

Poput sv. Pavla pozvani smo prepoznavati areopagove današnjice, mjesta na kojima se događa život. Bez sumnje su to, između ostalih, i digitalni mediji, socijalne mreže, ukratko pametni telefoni koje osobito mlađa populacija često koristi a koji su izmijenili shvaćanje prostora i ponašanje ljudi (Kongregacija za kler 2021, br. 8).

Neodgovorno bi bilo zanemariti tu činjenicu ili se samo negativno prema njoj odnositi. Puno odgovornije, dakako i zahtijevanije je prepoznati navedene medije kao sredstva evangelizacije. Osobito je zahtjevno, znajući da su sadržaji na navedenim platformama uglavnom kratkog formata i zabavnog karaktera, ponuditi kvalitetan i edukativan sadržaj a da ne bude površan. Svakako je važno preferirati izravnu komunikaciju, susret u zajednici a navedene digitalne sadržaje gledati kao način da se preko vlastitog svjedočanstva dopre do osoba i uključi ih u rad konkretnih zajednica.

Svi koji se profesionalno bave komunikacijama znaju koliko je, usred ovolike ponude, zahtjevno privući pažnju i biti dobar govornik. Moderne ljude koji se više ne zanose tzv. ‘velikim pričama’, velikim idejama i sve su skloniji veličinu i dubinu ideja procjenjivati kroz prizmu zabave sve je teže impresionirati, privući im pažnju. Diktat zabave kao da je na sva područja proširio svoje ‘krakove’ i sve ih sebi podložio. Kako privući pažnju, biti uspješan govornik a izbjeći zamku dopadljivosti koja zapostavlja sadržaj podređujući ga zahtjevima zabave? Ako se k tomu radi još o vjerskom području, području evangelizacije, u kojem su isključene marketinške kampanje i sve se događa uživo onda se zadaća čini još složenijom. Sam se Isus, kažu nam evanđelisti, u naviještanju svoje centralne teme (Božjeg kraljevstva) pitao se o tome: Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? (Mk 4, 30). Dakle, problem je star otprilike koliko i sama Crkva i njezino poslanje, koje je neodvojivo od navještaja, govora o Bogu, njegovu odnosu prema nama i našem odnosu prema njemu. Stoga nam je na prvom mjestu iz njezine povijesti učiti kako se govori o Bogu. Sjetimo se i da je Isus, nimalo slučajno, kraljevstvo nebesko usporedio s gorušičinim zrnom, tako malim, jedva vidljivim na početku; zrnom kojemu treba vrijeme, toplina, vlaga, zemlja, održavanje da se razraste. Tako je i s kršćanskim navještajem i životom. Logika umiranja sjemena da bi donijelo plodove, zatim priprema terena u smislu zahvalnosti, neumornog rada i strpljivosti bit će odlučujuća za uspjeh.

Odmah na početku, svjesni vlastite neprikladnosti, sasvim iskreno priznajemo da nepretenciozno pristupamo ovoj temi o kojoj toliki s takvom lakoćom govore. Štoviše, bila bi prava katastrofa kad bi uspjeli u zadaći da Boga čitatelju učinimo ‘privlačnim’, ‘prijateljskim’, ‘građanskim’, ekološki održivim, politički korektnim, sukladno modernom marketingu kako se radi s drugim temama koje se želi prodati na sve bogatijem tržištu (Hadjadj 2021, 14). Kad bi Boga na takav način i uspjeli ‚prodati‘ tržištu (javnosti), povjerivši ga tutorstvu stručnjaka neke vodeće reklamne agencije pretvorili bi ga od Jobova Boga u Jobsovu (Steve Jobs) igračku, ističe poznati filozof i kršćanski preobraćenik Fabrice Hadjadj (Hadjadj 2021, 14).

2. Život u digitalnoj kulturi

2.1. Prednosti digitalne tehnologije

Internet je već desetljećima stvarnost koja je postala dio svakodnevnog života mnogih ljudi. U nedavnoj prošlosti povezivalo ga se sa slikom nečeg tehničkog, što je zahtijevalo specifične vještine, danas je, međutim, internet postao ‚mjesto‘ za susretanje, održavanje kontakta s prijateljima koji žive daleko od nas, mjesto gdje se čitaju vijesti, knjige. Digitalna revolucija proširila je naš pristup informacijama i našu sposobnost međusobnog povezivanja izvan ograničenja fizičkog prostora (Dikasterij za komunikacije 2023). Nedavna pandemija koronavirusa dodatno je ubrzala proces digitalizacije, osobito na području obrazovanja kao i različitih drugih poslova koji se sve više obavljaju na daljinu (digitalni nomadi). Zemlje su također posljednjih godina napravile značajne promjene u svojim pravnim i zakonodavnim sustavima, što za posljedicu ima da se umjesto klasičnih sastanaka sve više održavaju online sjednice i glasovanja. Brza razmjena informacija utječe na sva područja i ubrzano mijenja ustaljene načine funkcioniranja društva u cjelini.

U kontekstu evangelizacije neosporne su prednosti koje za poboljšanje iste nudi razvoj digitalnih tehnologija. Navedeni razvoj tako omogućuje online obrazovanje, održavanje različitih seminara, predavanja, molitvenih susreta, duhovnih vježbi što omogućava vjernicima produbljenje znanja o vjeri kao i unaprjeđenje vjerske prakse. Dakako da Crkva preko digitalnih platformi može bolje koordinirati svoje redovite aktivnosti, biti prisutna na ‚mjestima‘ na kojima prije nije bila, biti bliža vjernicima na distanci koji ne sudjeluju u redovitim aktivnostima u župi, predstaviti sebe svijetu, promovirati svoje vrijednosti itd.

U tom kontekstu možemo navesti i neke inicijative u Hrvatskoj u kojima je prepoznata mogućnost evangelizacije preko digitalnih medija. Osim mnoštva vjerskih portala (bitno.net, hkm.hr, ika. hr, hkr.hr, glas-koncila.hr, laudato.hr, svjedočanstva.com, duhovnost.net…) tu je mnoštvo korisnih stranica kako institucija tako i pojedinaca, zatim blogova, videa, koje ovdje zbog ograničenog prostora nećemo navoditi već samo spomenuti neke, po našem sudu, kreativne načine evangelizacije. Budući da je tekst, osobito mladima, u odnosu na sliku i zvuk (videa) manje važan onda na prvom mjestu spominjemo one koji kroz kratka, zanimljiva videa mladima približavaju vjeru (Božanstvena komedija, Hrvatsko nadzemlje, Pod smokvom, Lectio brevis itd.).[3]

Tu su i različiti podcasti o egzistencijalnim temama za mlade i starije koje ljudi osobito slušaju kad putuju ili dok rade druge poslove, slanje svakodnevnih duhovnih poruka preko e-pošte ili različitih aplikacija, zatim e-duhovne vježbe, zasebne grupe na društvenim mrežama itd. Sve su to oblici koji nadopunjuju klasični način evangelizacije. U govoru o digitalnoj evangelizaciji duhovnu glazbu nikako ne smijemo zaboraviti. Njezinu relevantnost i potencijal najbolje pokazuje brojnost pregleda duhovnih pjesama.[4] Naime, milionski broj pregleda duhovnih pjesama govori o jednoj jako neobičnoj činjenici koja ukazuje na to da su duhovne pjesme među najslušanijima uopće u Hrvatskoj. Sve je to znak vremena i upućuje na to da je digitalna tehnologija postala neizostavna za poslovanje i svakodnevni život na svim područjima; ona bitno poboljšava naše sposobnosti komuniciranja i doprinosi našoj pastoralnoj učinkovitosti, dakako, uvijek usmjerujući korisnike/vjernike na stvarne susrete u okviru zajednice.

2.2. Izazovi digitalne tehnologije

Osim neospornih prednosti digitalna tehnologija donosi nove izazove i neke nedostatke o kojima također treba govoriti, osobito u kontekstu sve bržeg i nepredvidivog razvoja umjetne inteligencije, koju ovdje samo uzgred spominjemo. Na prvom mjestu ističemo nedostatak ljudske interakcije. Naime, u našem kontekstu evangelizacije digitalna tehnologija može ometati izravni kontakt između učitelja i učenika, te između učenika međusobno. Ona može negativno utjecati na emocionalnu i socijalnu komponentu smanjujući koncentraciju učenika/studenata a povećavajući osjećaj izolacije.[5]

Stoga papa Benedikt XVI. prepoznajući navedeni fenomen ističe kako mediji ne bi trebali samo poticati veze među ljudima već ih poticati da gaje kulturu poštovanja, dijaloga i prijateljstva (Benedikta XVI. 2009). Preobilje informacija izaziva preopterećenje stoga učenici/studenti mogu biti zbunjeni i dezorijentirani zbog mnoštva konkurentnih izvora i međusobno suprotstavljenih informacija, interesa, politika (Dikasterij za komunikacije br. 33-35). Naravno, u našem kontekstu sadržaji koji su u suprotnosti s kršćanskim učenjem, moralom, kršćanskom antropologijom izazivaju zbunjenost i konfuziju kod vjernika. Osim navedenoga svakako treba istaknuti kako nagli razvoj digitalne tehnologije postao je nepresušni izvor distrakcije (igara, zabave i sl.) i služi mnogima za odvraćanje pozornosti s bitnih egzistencijalnih stvari samo na zabavne koji se ciljano kreativnim marketingom prezentiraju. Kao takve predstavljaju kognitivni izazov jer pospješuju gubitak sposobnosti dubokog i svrhovitog razmišljanja a potiču površnost u znanju i emocijama.

Prije nekoliko desetljeća, kada su ljudi počeli koristiti Internet, zasigurno su gajili nadu da će digitalni svijet biti prostor zajedničkog razumijevanja, besplatnih informacija i suradnje. Na neki način Internet je trebao biti ‚obećana zemlja‘ u kojoj se ljudi koriste informacijama koje se dijele na temelju transparentnosti, povjerenja i stručnosti. Međutim, dogodilo se da su navedene platforme, koje su obećavale izgradnju zajednice i zbližavanja svijeta, umjesto proklamiranih ciljeva doprinijele produbljenju podjela (Dikasterij za komunikacije br. 11-12). Komunikativna revolucija kojoj svjedočimo također predstavlja zabrinjavajuće rezultate za sudbinu demokracije, razvoja civilnog društva (Guardian 2018, aprile 16). Od instrumenta za međusobno upoznavanje i zbližavanje, digitalne platforme su se transformirale u instrument za polarizaciju i tribalizaciju društva (Piana 2019).

Događa se to zbog toga što su online zajednice na društvenim platformama redovito oblikovane (preko algoritama) oko zajedničkih interesa korisnika (istomišljenika) i u skladu s njihovim osobinama, podrijetlom, ukusima i preferencijama tako da okupljaju one koji su isti i grupiraju ih. Posljedično, one dakle sprječavaju svoje korisnike da stvarno upoznaju drugog i drugačijeg i time umanjuju dijalog kao i mogućnost konsenzusa. Ne samo to već umjesto dijaloga i ‚kulture susreta‘ na tim ‚digitalnim autocestama‘ protiv različitih protivnika a sve pod plaštem tajnosti (pseudonimi), često se širi agresivnost, ekstremizam, otvorena mržnja i mnoštvo dezinformacija (Dikasterij za komunikacije br. 16-19).

Nadalje, dogodilo se da su velike digitalne platforme korisnike pretvorile u potrošače. Sukladno staroj poslovici koja kaže - Ako ne plaćate za to, vi ste proizvod – korisnici plaćaju korištenje platforme minutama svoje pažnje i bajtovima svojih podataka a da to najčešće i ne znaju (Dikasterij za komunikacije br. 13). Suvremeni je čovjek, čini se, delegirao tehniku da mu sve proizvodi pa čak više i ne uočava veliku opasnost u koju je upao. Tehnika je, čini se, preuzela ulogu gospodarice ne samo nad prirodom, nego i nad samim čovjekom, svodeći ga na predmet eksperimentiranja i više ne vodeći računa o njegovim reakcijama.

Međutim ako se razvija tehnika, a da se istovremeno s njom ne razvija i čovjekov duhovni obzor, onda se ostaje bez onoga što je nama ljudima najdragocjenije: ostaje se bez svijesti o sebi, o vlastitim ograničenjima i o beskrajnoj otvorenosti transcendentnom prema kojem smo upravljeni. Time ne samo da ostajemo bez pravog napretka, već i bez čovjeka koji je ugrožen takvim napretkom (Fisichella 2009, 28-29). Treba se, dakle, dok je vrijeme probuditi, obnoviti pogled na sebe i na stvarnost. To buđenje podrazumijeva buđenje uma i srca, što će za posljedicu imati buđenje svijesti da je čovjek neizmjerno biće, čije se dostojanstvo sastoji u njegovoj transcendentnoj otvorenosti (Piana 2021).

2.3. Ispravno se služiti tehnologijom

Crkva koja želi evangelizirati ljude mora sudjelovati u njihovu životu na egzistencijalan način. Ona jednostavno mora biti prisutna tamo gdje je čovjek, tamo gdje se događa život, gdje čovjek razvija svoju sposobnosti znanja i ostvarenja odnosa (Lanza 2004, 289-330). Zato su Internet i Crkva, tehnologija i vjera dvije stvarnosti koje se međusobno isprepleću, nadopunjuju a ne isključuju (Carenzio & Rondonotti 2022, 73). Stoga je jako važno pozitivno percipirati mogućnosti koje nudi digitalna tehnologija, odbaciti teorije zavjere kao i naivno pouzdanje u magičnu moć tehnologije već predano raditi tj. sustavno odgajati članove Crkve da kompetentno koriste tehnološka dostignuća društva (Rivoltella 2017, 9). Kako najvažnije djelo o religiji našeg vremena pokazuje (monumentalna knjiga Charlesa Taylora A secular Age), povijesni i kulturni kontekst u kršćanstvu se trajno mijenjao. Iako današnji kršćani vjeruju isto što i stoljećima prije, oni ipak vjeruju na drugačiji način. Premda vrše isti obred on ima drukčiju ulogu u njihovu životu nego što je bio slučaj u životima njihovih predaka (Taylora 2007). Stoga je jako važno razlikovati bit vjere od njezinih uvjetovanih oblika življenja (Faggioli 2023). Vjernost Crkvi (sentire cum ecclesia) obvezuje na kritičku lojalnost prema njezinom aktualnom obliku ali i na proročku otvorenost prema novom, nadolazećem obličju sve do njezina konačnog i savršenog oblika u krilu Isusa Krista na kraju vremena (Halík 2021, 87; Halík 2022, 82).

Kad se pak radi o slavlju euharistije treba znati da uz stvarnu prisutnost Krista ide i stvarna prisutnost vjernika oko oltara (Pontificio consiglio delle comunicazioni sociali 2023, br. 9; Dikasterij za komunikacije 2023, br. 61). Digitalni mediji, doduše, pomažu prenijeti informacije, poruke, predavanja, svjedočanstva ali oni ne mogu omogućiti slavlje, ponajmanje euharistijsko slavlje. Euharistijsko slavlje je životvorni izvor Crkve kao zajednice. Ono je medij komunikacije (mjesto susreta) s Bogom i braćom i sestrama, Božjim narodom (Halík 2021, 15, 56-57, 151). Ono je communio, zajedništvo oko stola za kojem Krist prima nas, mi primamo njega i jedni druge (151).

Što se tiče smjernica koje dokument predlaže u služenju digitalnim medijima svakako treba iznositi istinite informacije, dijeliti kvalitetne sadržaje, konstruktivno raspravljati, izgrađivati društvo,[6] koristiti priče, doprinositi izgradnji a ne polarizaciji društva, djelovati kao tim a ne kao pojedinci, biti ‚tkalci‘ zajedništva, blago i nenametljivo svjedočiti svoju vjeru (Kongregacija za kler 2021, br. 64-77). Ukratko, Crkva se u svom evangelizacijskom poslanju treba služiti digitalnim medijima ali na takav način da vjernike usmjerava prema susretu sa stvarnim osobama, stvaranju stvarnih odnosa i izgradnji stvarne zajednice. Nikad se ne smije zaboraviti da vjernici svoj odnos s Bogom trebaju hraniti molitvom i sakramentalnim životom Crkve, koji se zbog svoje biti nikada ne mogu svesti samo na ‚digitalno‘ područje (Dikasterij za komunikacije 2021, br. 24).

3. Tko je Bog o kojem govorimo?

3.1. Bog se objavio čovjeku

Bog ostaje misterij koji nas nadilazi ali ipak nešto možemo reći o njemu. Prva činjenica koja je važna u našem govoru o Bogu jest znati da mi o Bogu možemo govoriti prvenstveno zato jer je on govorio s nama, jer se objavio u Isusu Kristu. U Isusu Kristu Bog je dobio lice i glas (Ratzinger 2003, 11-30; Hoping & Tück 2006, 9-10). Isus nam je donio Boga te stoga poznajemo njegovo lice, možemo ga zazvati (Ratzinger 2007, 61). Poznajemo i put kojim kao hodočasnički Božji narod trebamo ići u ovome svijetu. Drugim riječima, prvi uvjet za autentičan govor o Bogu jest razgovor s Bogom; znati slušati Boga, poznavati ono što je rekao preko proroka i svoga sina, Spasitelja svijeta. Ako je Bog razgovarao s nama ljudima, a mi vjerujemo da jest, i da i danas razgovara na različite načine onda to znači da Bog nije samo neka daleka, nejasna hipoteza o postanku svijeta, neki matematički um dalek nama ljudima već da je on osoba, stvarnost nama dohvatljiva. Štoviše, tako bliska da je postao čovjekom. Mi o Bogu znamo ono što nam je on sam objavio. U Isusu iz Nazareta mi susrećemo lice Boga, koji se utjelovio i poučava nas „umijeću življenja“: odnosu s Bogom i ljudima, putu koji vodi do ispunjenja; oslobađa od grijeha i čini nas sinovima Božjim (usp. Ef 1, 5; Rim 8, 14), (Augustin 2022, 127-128). Bog nam je otkrio sebe i nas same; tko smo mi u odnosu na njega i međusobno, kako nas poučava Gaudium et spes (br. 22).

3.2. Bog se objavio kao Otac, Sin i Duh Sveti

Govoriti o Bogu stoga znači ne govoriti o nekom apstraktnom Bogu, nekoj sili, hipotezi, već o konkretnom trojstvenom Bogu koji se objavio kao Otac, Sin i Duh Sveti. To znači govoriti o Bogu Isusa Krista koji postoji i daje odgovore na temeljno pitanje smisla života i načina kako živjeti. Ne samo da naš Bog daje odgovore već je on dao samoga sebe za nas. Bog Isusa Krista nije Bog filozofa, Aristotelov „nepokrenuti pokretač“ kojega ne dira sudbina ljudi. On nije zaključna misao nekog filozofskog sustava, kojoj se ne možemo moliti već je biblijski Bog koji djeluje u povijesti i ostvaruje odnose s ljudima (Hoping & Tück 2006, 15).

Budući da je on nas prvi ljubio (Iv 4,10) njegova ljubav nije apstraktna već sasvim konkretna i zahtjeva da se na dar uzvrati uzdarjem. Ta ljubav prema Bogu i drugima nije samo zapovijed koju moramo izvršiti već prvenstveno naš odgovor Bogu na njegovu veliku ljubav. „Temelj naše vjere nije činjenica da ljubimo Boga i punimo naše crkve tisućama kršćana, nego, kao što kaže sv. Ivan, činjenica da nas je Bog ljubio i poslao svojega Sina da bude naš otkupitelj.“ (Schillebeeckx & Strazzari 2012, 9) U sekulariziranom svijetu koje odbacuje Boga ili ga smatra deističkim bogom, ponekad vezujući ga uz nasilje jako je važno uvijek iznova posvješćivati ovu činjenicu – Bog je nas prvi ljubio (Benedikt XVI. 2006). I on je ljubav sama (Iv 4,16). Zbog toga se u kršćanstvu ne radi toliko o tome kako mi tražimo Boga već o tome da on traži nas za svoje suradnike. Dakle, familijarnost sa Isusom i njegovim evanđeljem je prvi preduvjet našeg navještaja, govora o Bogu. Poznavanje Svetog pisma, crkvenog nauka, recentnih dokumenata Učiteljstva Crkve koja nastoji dati odgovore na ključne probleme suvremenog društva u tom smislu se podrazumijeva. A nepoznavanje navedenoga je glavni nedostatak ili da to kažemo riječima našeg najvećeg Dalmatinca - sv. Jeronima: nepoznavanje Svetog pisma nepoznavanje je samoga Krista.

3.3. Poniznost put do Boga

Nadalje, ako se Bog ponizio, postao jedan od nas, naučio naše kodove komunikacije, slike, mentalitete, metafore, životnu filozofiju, ukratko sve što nas (ljude u Palestini prije 2000 godina obilježava) kao ljude nekog kraja isto to trebamo i mi učiniti. Poniziti se i naučiti jezik, slike, običaje, interese, probleme… ukratko način života i doprijeti do srca svog sugovornika. Sve naučeno zapravo će biti most kojim sugovorniku pristupamo i uvodimo ga u blizinu Božju. Poniznost je Božji potpis, način djelovanja. On koji je sve stvorio i koji crveno more razdvaja da spasi izabrani narod – traži čašu vode od Samarijanke. Nakon uskrsnuća umjesto trijumfa, osobito pred svojim protivnicima on se Mariji Magdaleni ukazuje kao vrtlar, učenici na putu za Emaus mislili od njega da je jedan od sasvim običnih građana Jeruzalema, apostolina Tiberijadskom jezeru mislili su da je ribar … i napokon umjesto svoje moći, kao dokaz da je to stvarno on uskrsnuli – pokazao im je svoje rane (Hadjadj 2019).

Govoriti o Bogu znači, s jedne strane, truditi se koliko je god moguće poznavanjem teologije i jezičnom vještinom Boga približiti ljudima i ljude Bogu ali i, s druge strane, znati da najveća moć uvjeravanja ne dolazi iz retorike, već iz etike. Čovjek najveću snagu/utjecaj crpi iz moralnog karaktera, dakle, dosljednog, autentičnog života a ne samo iz dobro argumentirane misli. U tom smislu može se reći da i vjera nije samo neki sustav, škola mišljenja već ponajprije put, zajedništvo hoda s Kristom. „Biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke ili neke velike ideje, već je to susret s događajem, s Osobom, koja životu daje novi obzor i time konačni pravac.“ (Benedikt XVI. 2006, br. 1) Taj put postaje spoznatljiv, egzistencijalno plodan samo onda ako se stupi na njega i njime korača (Ratzinger 2003, 118).

Crkva je na putu - ecclesia peregrinans – hodočasnica koja nema na zemlji trajno mjesto. Upravo stoga ne smije nostalgično čeznuti za povratkom određenim obrascima prošlosti. Isto tako ne smije ni težiti za utopijama koje završavaju u nekoj novoj Crkvi koja ne stoji na apostolskom temelju i koja nema korijene u svojoj dugoj i bogatoj tradiciji. Crkva, stoga, mora pripadati ovomu vremenu, razumjeti ga ali ne smije biti Crkva po mjerilima ovoga svijeta (Kasper 2013, 21).

4. Kako danas govoriti o Bogu?

4.1. Bog ima primat u djelovanju: on je Stvoritelj i Gospodar

Govoriti o Bogu prvenstveno znači slušati Boga, ‚oplijeniti‘ samoga sebe i predati se Kristu, biti ponizan, otvoren učenju i suradnji s njim. Iz takvog odnosa bit će sasvim jasno da Bog nije naš protivnik već suradnik, otac, prijatelj. On nije neki nezainteresirani Bog već onaj koji se žrtvovao za nas; onaj koji nas prati i ima jasna očekivanja od nas za što nam je dao zvanje, okolnosti, darove, karizme. Njih je, naravno, dao kao sjemenke a ne kao gotove proizvode, gotove darove. Na nama je razvijati ih da donesu plodove. Ostvarenje te specifične dimenzije kršćanske vjere – sjedinjenje s Bogom koji naš spasitelj i Gospodar – nije nikada tako lagana i jednostavna zadaća, već je uvijek tijesno povezana s mistikom tj. s njezinom dimenzijom „tamne noći“, tako poznate mnogim svecima. Tu se, preuzimajući misao od Schillebeeckxa, „nalazimo pred paradoksom: s jedne strane, vjerovati u Boga bez predodžbi o Bogu besmisleno je ili jednostavno nemoguće i, uostalom, povijesno neučinkovito, dok s druge strane apsolutna i milosti puna prisutnost Boga razara sve naše slike i predodžbe o Bogu“ (Schillebeeckx & Strazzari 2012, 65).

Poput Mojsija na brdu Sinaju i mi se moramo zadovoljiti sa ograničenim ‚znanjem‘ o Bogu predajući mu se i vjerujući u njegovu prisutnost u našem života i onda kad ona nije očita. U tom smislu s već spomenutim teologom možemo reći „da vidjeti Boga ne znači vidjeti nekoga, nego vidjeti svaku stvar na drukčiji način, kao dar“ (9). Na takav način možemo vidjeti i Crkvu kao dar i kao zadaću: zajednicu s kojom zajedno kročimo svijetom, posvećujući ga svojim životom i vodeći ga Bogu, izvoru spasenju. Hodeći s njom u susret ljudima, kako je to, primjerice, sv. Franjo Asiški činio, mi slavimo Gospodina u „u svim stvorenjima njegovim“ i ne bježimo od svijeta u izolirane oaze mira s Bogom već štoviše sa svijetom suosjećamo dijeleći sve njegove radosti i žalost (Gaudium et spes, br. 1).

4.2. Govoriti egzistencijalno i poznavati sugovornike

Govoriti egzistencijalno o Bogu znači prepoznati da su drugi ljudi, njihov i naš svakodnevni život „mjesta“ susretanja s Bogom. Krist, primjerice, nije nikada apstraktno govorio ljudima već uvijek polazeći od života, dijeleći s njima svakodnevni život i njegove poteškoće. Primarni cilj njegovog govora nije bio komunicirati neku teoriju, još manje dominirati nad njima docirajući, već prvenstveno otvarati prostor za susret, uvoditi ih u Božju blizinu. Važno je stoga uvijek iznova sebi posvijestiti, ne samo teoretski već prožimajući time svoju životnu praksu, ono što papa Benedikt XVI. naglašava a to je da “pored stvarne Isusove prisutnosti u Crkvi, u sakramentu, postoji i ona druga stvarna Isusova prisutnost u malenima, u pogaženima ovoga svijeta, u posljednjima u kojima želi da ga pronađemo” (2019, 20). Stoga i mi kad govorimo o Bogu trebamo činiti isto: ne samo prenositi neku poruku već stvarati savez, dovoditi ljude Bogu i Boga ljudima polazeći od njihovih problema, interesa, čežnji, razočaranja. Upravo tako polazeći od obične svakodnevice, međuljudskih odnosa, ali i najdubljih težnji ljudskog srca moguće je uspješno govoriti o Bogu. Odustajući od jeftine apologetike, sterilnog jezika prepunog fraza kao i gotovih rješenja potrebno je hrabro ući u arenu svakodnevnog života i govoriti jezikom koji sugovornik razumije. To znači, rječnikom pape Franje, izići na egzistencijalne periferije, ući u sinodalni hod s ljudima i njihovim problemima.

Dijeliti svakidašnjicu s ljudima napuštajući autoreferencijalni pastoralni model/stil života, znači dobro se pripremiti za naviještanje. Poznavanje pak sugovornika, njegovih problema, interesa, čežnji predstavlja ‘most’ za uspješnu evangelizaciju (Hadjadj 2018, 25). Govornik treba dopustiti da ga zaokupi situacija sugovornika. To poznavanje sugovornika oblikuje ono što mu govornik želi reći. Govoriti pak ne uzimajući u obzir situaciju sugovornika ne znači ništa drugo nego napuhati se arogancijom i uopće ne dopirati do sugovornika. Drugomu govoriti o Bogu na uspješan način moguće je samo ako je čovjek sposoban prepoznati u čemu sugovornik štuje ‘boga’ dok je još u tami. Poznavanje je most koji povezuje osobu s Bogom uspješno preskačući sve opasnosti zavodljivog moralizma i trijumfalizma. Ako se zanemari sugovornik moguće je suvislo i uzvišeno govoriti o Bogu i potpuno promašiti; uopće ne komunicirati, ne ostvariti interakciju već upravo suprotno – arogancijom biti smetnja navještaju (104). Ako se pak osoba s kojom komuniciramo osjeća prihvaćeno i cijenjeno komunikacija će sasvim sigurno biti uspješna. Istraživanja pokazuju kako prijetvorne i zlonamjerne osobe doživljuju neuspjeh u komunikaciji za razliku od osoba koje uvažavaju i cijene sugovornike (Leinert - Novosel 2015, 26). Ljudi koji prihvaćaju osobu s kojom govore, već su savladali gotovo sva komunikacijska pravila. Kad pogledamo kako je Krist komunicirao prema pojedincu i masama, otkrivamo da je upravo on primjenjivao navedena komunikacijska pravila pred više od dvije tisuće godina: prilagođavao se sugovornicima prihvaćajući ih bez predrasuda, otvarao im prostor rasta, povjerenja i ostvarenja njih samih. U Isusovoj blizini ljudi su se mogli vidjeti bez osude i probuditi ono dobro u sebi, vidjeti ono što mogu biti, otkriti vlastito poslanje.

4.3. Radosno i iskreno naviještati

Radost je jako bitan element za navještaj. Onaj tko želi ‚zagrijati‘ druge mora u sebi nositi vatru. Stoga nema dobrog predavanja, kateheze ni propovijedi bez intenzivnog odnosa s temom o kojoj govorimo. Što nas dublje tema dotakne to je bolje izložimo. Autentičnost je dakle neophodna. Ona je uvjet a ujedno i kriterij našeg pastoralnog djelovanja. Ona, naravno, podrazumijeva puno veći trud od, primjerice, reprodukcije tuđih fraza i iskustava. Govoriti iskreno, iz uvjerenja - jedini je način da istinski utječemo na druge. Ljudi više slušaju svjedoke nego učitelje, a i učitelje ako su svjedoci davno je već istaknuo papa Pavao VI (2000, 41). Osim radosti papa Franjo ističe i oslobođenje kao bitan element navještaja. Isus je došao proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje (Lk 4,18-19). Stoga onaj tko naviješta Boga ne smije provoditi prozelitizam, vršiti pritisak na druge, već im sve činiti lakšim: ne nametati nemir, terete i krivnje, već ih od njih oslobađati. Nasljedovanje Isusa, zasigurno, uključuje askezu i žrtvu. Pa ipak, svaki Isusov učenik trebao bi više pokazivati ljepotu cilja, nego tegobnost putovanja (Franjo 2023, a).

Sa sve većom fragmentacijom društva i potrebom za individualnošću, koja se nerijetko pretvori i u individualizam, postmoderna je snažno istaknula i iskrenost kao jednu od najvažnijih vrlina. U našem kontekstu govora o Bogu to je od odlučujuće važnosti prepoznati. Naime, iskrenost daje snagu našem govoru. Naše svjedočenje, prenošenje vlastitog iskustva najbolje je i najučinkovitije sredstvo evangelizacije. To je kršćanstvo oduvijek znalo ali smo to, čini se, zaboravili smatrajući kako će i sam napredak digitalne tehnologije, komunikacija pomoći u evangelizacijskom poslanju Crkve. Ono i pomaže ali životno iskustvo, autentičnost govornika je nezamjenjiva. Sami retorički ukrasi gorljivog sofista vrijede manje od tišine. Dok tišina barem dopušta stvarnosti da izbije na površinu dotle je šuplje fraze sofista prekrivaju (Hadjadj 2018, 68). Osim iskrenosti i odlučnost u navještaju je jako važna. Vjera nije nejasan osjećaj niti neobvezujuća spekulacija u smislu debatnog kluba u kojem se o svemu raspravlja u ozračju pluralizma i relativizma a ništa ne obvezuje. Stoga Crkva u navještaju treba biti jasna, jednoznačna i zahtjevna (Kasper 2013, 100-101).

Nadalje, navještaj ne uključuje samo um već i srce, ruke, sve, tri jezika osobe: jezik misli, jezik osjećaja i jezik djela (Franjo 2023, b). Navještaj prvenstveno podrazumijeva svjedočenje. Isus kad šalje svoje učenike jasno im govori što ih čeka: Šaljem vas kao ovce među vukove (Mt 10,16). Umjesto da po ljudsku budemo relevantni, brojni, snažni Krist očekuje da budemo ponizni i krotki. On, naš Pastir, prepoznat će nas kao takve i zaštititi od vukova. I upada u oči kako Isus kad šalje učenike (Lk 10, 4) ne govori što trebaju već što ne trebaju ponijeti jer navedeno može i otežavati poslanje. To znači ako želimo biti Gospodinovi, moramo pustiti da nas on u potpunosti vodi, da bude naš pastir a on nije pastir vukova već janjaca, krotkih, malenih i poniznih (Franjo 2023, b). To znači da i da u evangelizaciji trebamo dati prvenstvo svjedočenju osobnog susreta s Isusom Kristom, Utjelovljenom Riječi u kojoj se ispunilo spasenje (Franjo 2023, c). Svjedočenje je prvo sredstvo evangelizacije i ujedno i glavni preduvjet za njezinu djelotvornost.

4.4. Sv. Pavao primjer dobrog evangelizatora

O tome kako govoriti o Bogu možemo, primjerice, naučiti i od sv. Pavla, vrsnog komunikatora. Tako u Prvoj poslanici Korinćanima on piše: I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga (1 Kor 2, 1-2). Pavao u navještaju ne govori o nekoj filozofiji, o idejama o Bogu koje je negdje pronašao ili sam domislio već govori o svom iskustvu s Bogom; govori o Bogu koji je ušao u njegov život, koji je govorio s njim i koji će govoriti s nama, govori, dakle, o Kristu raspetom i uskrslom. Sv. Pavao ne naviješta sebe, ne stvara oko sebe krug obožavatelja, neku školu mišljenja već naviješta Krista koga je progonio progoneći vjernike i koji ga je osvojio na putu za Damask. Ukratko, Krist je u centru navještaja a ne ja ili netko drugi, ili zdravlje, nacionalni interesi, ekologija i sl.

Kad sv. Pavao nakon svih peripetija što ih je proživio u Filipima i Solunu dolazi u Atenu, dakle u samo srce grčke kulture i civilizacije, onda ide u sinagogu, simbol života vjere; zatim ide na trg, simbol gradskog života; i odlazi na Areopag, simbol političkog i kulturnog života. Pavao se ne zatvara već susreće Židove, epikurejske i stoičke filozofe i upušta se u razgovor sa svima. Na taj način Pavao promatra kulturu i ambijent grada Atene „kontemplativnim pogledom“ (Franjo 2022) koji otkriva „Boga koji stanuje u njegovim kućama, na njegovim ulicama, na njegovim trgovima.“ (Franjo 2013, br. 71) Pavao ne gleda grad Atenu i poganski svijet s neprijateljstvom nego očima vjere. I očima vjere vidi ‚znakove vremena‘, prepoznaje kairos, zgodan trenutak za navještaj. Na takav način Pavao bira pogled kojim premošćuje jaz između evanđelja i poganskog svijeta (Franjo 2022).

Kako to čini? Za polazište uzima žrtvenik u gradu posvećen „Nepoznatom Bogu“ (Dj 17,23) i od te „pobožnosti“ nepoznatome bogu, ne bi li se uživio u svijet svojih slušatelja, on im govori da Bog „živi među građanima (…) i ne skriva (se) onima koji ga traže iskrena srca, premda to čine nasumce“ (Franjo 2013, br. 71). Upravo tu prisutnost Pavao nastoji otkriti: Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem (Dj 17, 23). Na taj način Pavao „naviješta Onoga koga ljudi ne poznaju, a ipak ga poznaju: Nepoznatog-Poznatog“ (Benedikt 2008). Pavao ih poziva na obraćenje, nailazi na zapreku i podsmijeh jer im Kristova smrt i uskrsnuće izgledaju kao „ludost“ (1 Kor 1, 23). Pavao se povlači, čini se da je doživio neuspjeh no baš poput gorušičinog zrna posijano sjeme riječi Božje je raslo, razvijalo se i osvajalo sve više srca. Sve dok nije i cijelo društvo osvojilo svojom malenošću.

Zaključak

Zaključno možemo reći da ne postoji recept za ‘uspješan’ govor o Bogu jer to nije tehničko pitanje ni pitanje komunikacijske sposobnosti već prvenstveno pitanje autentičnosti života. I samo priznanje o tom ograničenju otvara nam prostor za slušanje, učenje i prepoznavanje Boga u svakodnevici života. U dekristijaniziranom društvu smanjena je društvena moć Crkve i sve više nestaje tradicionalni oblik Crkve naroda. Društvo se ubrzano mijenja i postaje u vjerskom i kulturnom smislu sve pluralnije. Pa ipak, takav položaj Crkve gotovo kao manjine u društvu ne mora nužno voditi u njezino nestajanje. Položaj manjine nipošto ne mora voditi u sektaštvo i izoliranost. Crkvene zajednice, pokreti i udruge mogu, primjerice, poput židovskih zajednica u Europi i Sjevernoj Americi biti kreativne manjine koje prakticiraju inspirativan životni model i poput kvasca prožimaju društvo.

Ako na samokritički način percipiramo stanje u Crkvi i društvu onda će nam biti jasno da trenutna kriza Crkve nije takva samo zbog bezboštva, konzumizma i liberalizma društva već i zbog nesposobnosti Crkve da razumije društvo i suvremenu kulturu; nesposobnosti da se razumljivo i autentično obrati modernom društvu (Halík 2021, 21). Crkvu neće obnoviti i učiniti relevantnom u suvremenom društvu bijeg u predmoderne načine življenja vjere niti prepuštanje jeftinoj modernizaciji, prilagođavanju vjere zahtjevima zabavne industrije. Samo putem inkulturacije, tj. inkarnacije duha Evanđelja u življenu kulturu našeg vremena Crkva može uspješno vršiti svoj poslanje. Kritičko promišljanje vjerske prakse, uviđanje potreba vjernika kao i permanentno obrazovanje i dijalog s društvom preduvjeti su njezine preobrazbe. Autentičnost života je uvjet i mjerilo preobrazbe. Ukratko, umjesto autoreferencijalne Crkve potrebno je graditi Crkvu naroda Božjega, podržavati ekleziologiju zajedništva koja Crkvu vidi kao zajednicu u kojoj svi imaju svoje mjesto: priprosti i obrazovani, bogati i siromašni, mladi i stari, zdravi i invalidi, domaći i stranci, praktični ali i distancirani vjernici kao i tragatelji smisla i skeptici koji sve propituju. Samo na takav sinodalan način uključujući potencijal cijelog naroda Božjega Crkva može uspješno naviještati Evanđelje. U svom navještaju treba koristiti sva komunikacijska sredstva koja digitalna tehnologija omogućuje. Ona, usprkos ograničenjima, predstavljaju veliku pomoć, sredstva su priprave za pravi susret i slavlje u zajednici, koje je za Crkvu nezamjenjivo.

Reference

Augustin, George. 2022. S papom Franjom u Crkvi koja izlazi, Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

Benedetto. 2008. Incontro con il mondo della cultura Al collège des bernardins, Discorso del Santo Padre Benedetto XVI, https://www.vatican.va/content/benedict-xvi/it/ speeches/2008/september/documents/hf_ben-xvi_spe_20080912_parigicultura. html (11. svibnja 2023).

Benedikt XVI. 2006. Deus caritas est = Bog je ljubav, enciklika o kršćanskoj ljubavi, Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

  • – –. Poruka pape Benedikta XVI. za 43. Svjetski dan društvenih komunikacija, Nove tehnologije, novi odnosi. Promicati kulturu poštivanja, dijaloga i prijateljstva. https://www.vatican.va/content/benedictxvi/hr/messages/communications/ documents/hf_ben-xvimes_20090124_43rd-world-communications-day.html (11. lipnja 2023).
  • – –. Svjetlo svijeta, Split: Verbum.
  • – –. Posljednji razgovori s Peterom Seewaldom. Split: Verbum.

Bauman, Zygmunt & Obirek, Stanislaw. 2014. O Bogu i čovjeku, Razgovori. Zagreb: Naklada Ljevak. Bodrožić, Ivan. 2021. Nepoznavanje Pisma je nepoznavanje Krista, Vrhbosnensia 25, 2, 197-214.

Bressan, Luca. 2010. Diventare preti nell’era digitale. Risvolti pedagogici e nuovi cammini. II, in La Rivista del Clero Italiano XCI, 167-186.

Carenzio, Alessandra & Rondonotti, Marco. 2022. La comunità cristiana è ancora luogo di relazioni?

Il contributo delle tecnologie di comunità, Orientamenti pastorali LXX, 4, 63-74.

Dietrich Bonhoeffer. 2005. Widerstand und Ergebung, Briefe und Aufzeichnungen aus der Haft. München: Gütersloher Verlagshaus.

Dikasterij za komunikacije. 2023. Prema punoj prisutnosti, Pastoralno razmišljanje o angažmanu u društvenim medijima, br. 7. https://www.vatican.va/roman_curia/dpc/ documents/20230528_ dpc-verso-piena-presenza_it.html (11. lipnja 2023).

Drugi vatikanski koncil. 2008. Dokumenti, Gaudium et spes, Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu, Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

Faggioli, Massimo. 2023. Sinodalnost je trenutak odluke, a ne nešto što će se dogoditi samo po sebi, Razgovarao Marko Medved. https://zvona-ri.org/tekst/sinodalnost-je-trenutak-odluke-ne-nesto-sto-ce-se-dogoditi-samo-po-sebi?fbclid=IwAR3x SuQ- 2MC78zFHBewMbUeXRWpLnODpHzbtf6x1Ef0uo6n4Vl1bcJerIbw (15. lipnja 2023).

Fisichella, Rino. 2009. Identità dissolta, Il cristianesimo lingua madre dell’Europa. Milano: Mondadori.

Franjo. 2013. Evangelii gaudium = Radost evanđelja, apostolska pobudnica o naviještanju evanđelja u današnjem svijetu. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

Francis. 2023. Message of his holiness pope Francis for the 53rd world communications day, “We are members one of another” (Eph 4,25). From social network communities to the human community. https://www.vatican.va/content/francesco/ en/messages/ communications/documents/ papa-francesco_20190124_messaggio-comunicazioni-sociali.html (9. lipnja 2023).

Grden, Darko. 2023. Dr. Vodičar, dekan teološkoga fakulteta u Ljubljani, govori o gradnji mostova između suvremenoga čovjeka i Krista: »Nastavimo li ovako, svi ćemo poludjeti«. https://www. glas-koncila.hr/salezijanac-dr-janez-vodicar-dekan teoloskoga-fakulteta-u-ljubljani-govori-o-gradnji-mostova-izmedu-suvremenoga-covjeka-i-krista-nastavimo-li-ovako-svi-cemo-poludjeti/ (28. 6. 2023).

Guardian. 2018. The People vs Tech by Jamie Bartlett review – once more into the digital apocalypse. https://www.theguardian.com/books/2018/apr/16/the-people-vs-tech review-jamie-bartlett-silicon-valley (14. lipnja 2023).

Hadjadj, Fabrice. 2018. Kako danas govoriti o Bogu? Antipriručnik za evangelizaciju. Split: Verbum.

Halík, Tomáš. 2021. Vrijeme praznih crkvi. Od krize prema produbljenju vjere. Rijeka: Ex libris.

  • – –. Želim da postojiš. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

Hoping, Helmut & Heiner Tück Jan (prir.). 2006. Sablazan istine vjere, Teološki profil Josepha Ratzingera. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

Ivan Pavao II. 1990. Christifideles laici = Vjernici laici, postsinodska apostolska pobudnica o pozivu i poslanju laika u Crkvi i svijetu. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

  • – –. Redemptoris missio, enciklika o trajnoj vrijednosti misijske naredbe. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.
  • – –. Catechesi tradendae, apostolska pobudnica o vjerskoj pouci u naše vrijeme. Zagreb: Glas Koncila.

Kasper, Walter. 2013. Crkva Isusa Krista, Ekleziološki spisi. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

Koch, Richard & Smith, Chris. 2007. Samoubojstvo Zapada. Zagreb: Naklada Ljevak.

Kongregacija za kler. 2021. Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

Lanza, Sergio. 2004. La parrocchia in un mondo che cambia, Situazione e prospettive. Roma: Edizioni

OCD.

Leinert – Novosel, Smiljana. 2015. Komunikacijski kompas. Zagreb: Plejada.

McLuhan. 1967. Gli strumenti del comunicare. Milano: Il Saggiatore.

Murray, Douglas. 2018. Čudna smrt Europe, Imigracija – identitet – islam. Zagreb: Puls.

  • – –. Rat protiv Zapada. Zagreb: Puls.

Pavao VI. 2000. Evangelii nuntiandi = Naviještanje Evanđelja, apostolska pobudnica o evangelizaciji u suvremenom svijetu. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

Piana, Giannino. 2019. La rivoluzione digitale e la crisi della democrazia. Rocca, n. 3 del 1 febbraio (20. lipnja. 2023).

  • – –. L‘urgenza di un risveglio antropologico nell‘epoca della macchinizzazione dell‘uomo e umanizzazione della macchina. Rocca, n. 2 del 15 gennaio, (20. lipnja. 2023).

Pontificio consiglio delle comunicazioni sociali. 2023. La chiesa e Internet, https://www. vatican.va/ roman_curia/pontifical_councils/pccs/documents/rc_pc_pccs_doc_20020228 _church-internet_it.html (13. lipnja 2023).

Ratzinger, Joseph. 2003. „Wer mich gesehen hat, hat den Vater gesehen (Joh 19,4) Das Antlitz Christi in der Heiligen Schrift“. u: Unterwegs zu Jesus Christut, augsburg, Sankt Urlich, 11-30; (hrv. Izd.: Ratzinger, Joseph. 2005. Na Putu k Isusu Kristu, Split: Verbum.

  • – –. Glaube-Warheit-Toleranz. Das Christentum und die Weltreligionen, Freiburg, Herder, (hrv.

izd.: Vjera-Istina-Tolerancija 2004).

  • – –. Europa. Njezini sadašnji i budući temelji. Split: Verbum.
  • – –. Isus iz Nazareta I. Split: Verbum.
  • – –. Kršćanstvo i kriza kultura. Split: Verbum.

Rivoltella, Pier, Cesare. 2017. Tecnologie di comunità. Brescia: ELS La Scuola.

Schillebeeckx Edward & Francesco Strazzari. 2012. Lice tvoje tražim, Razgovori o Bogu. Zagreb: Kršćanska sadašnjost.

Scruton, Roger. 2011. Koristi od pesimizma. Opasnosti i lažne nade. Zagreb: Škorpion.

Spadaro, Antonio. 2023. La fede nella rete delle relazioni: comunione e connessione. https://www.academia.edu/400016/La_fede_nella_rete_delle_relazioni; http://www. testimonidigitali.it (8.lipnja 2023).

Taylor, Charles. 2007. A secular Age. Cambridge: The Belknap Press of Harvard University Press.

[1] Ovdje ćemo samo spomenuti neke autore koji o navedenoj temi progovaraju: Ratzinger, J. (2005). Europa. Njezini sadašnji i budući temelji, Split: Verbum; Ratzinger, J.(2008). Kršćanstvo i kriza kultura. Split: Verbum; Scruton, R. (2011). Koristi od pesimizma. Opasnosti i lažne nade, Zagreb: Škorpion; Koch, R. & Smith, C. (2007). Samoubojstvo Zapada. Zagreb: Naklada Ljevak; Halík, T. (2021). Die Zeit der leeren Kirchen. Von der Krise zur Vertiefung des Glaubens, Freiburg-Basel-Wien: Herder; Taylor, C. (2007). A Secular Age. Cambridge: Harvard University Press; Murray, D. (2018). Čudna smrt Europe, Imigracija – identitet – islam, Zagreb. Pulas; Murray, D. (2022). Rat protiv Zapada, Zagreb: Puls.

[2] Ovdje možemo dodati jednu misao poznatog sociologa: „Kako god bismo skrupulozno izračunavali obujam svemira, a također i brzinu kojom se širi, koliko god bismo svemiru pripisivali dimenzija (…) te koliko god bismo najmanjih čestica, kvarkova i leptona, ili kako će se već zvati, dodavali atomima i 'crnoj materiji' koja se nalazi među njima, nastojeći ispuniti praznine u razumijevanju ranije dodanih – i nadalje ćemo glavama udarati u dva ista limita koja nismo u stanju prekoračiti ljudsko uobraziljom. Ti limiti su 'ništa' i 'beskonačnost' (…) Bog – stvoritelj je zato najatraktivnija od hipoteza što služe izlasku iz ove misaone stupice.“ (Bauman & Obirek 2014, 77)

[3] Navedene modele evangelizacije može se vidjeti na YouTube platformi.

[4] Tu osobito možemo izdvojiti: Sestre Palić, Božja pobjedu, Alan Hržica, Emanuel, Zbor Mihovil, Sestre Husar, Marin Karačić, Amorose, Rafael Dropulić Rafo, Sestre Ramljak, Fides itd. Usp. Samir Milla, Jedini su hrvatski izvođači koji mogu napuniti Maksimir, a spotovi im imaju milijune pregleda, https://www.vecernji.hr/showbiz/jedini-su-hrvatski-izvodaci-koji-mogunapuniti-maksimir-a-spotovi-im-imaju-milijune-pregleda-1592783 (12. lipnja 2023).

[5] O navedenoj opasnosti vidjeti više u: Bressan, Luca. 2010. Diventare preti nell’era digitale. Risvolti pedagogici e nuovi cammini, II, in La Rivista del Clero Italiano XCI 167-186, 176.

[6] O izgradnji 'kulture susreta' i razvijanju 'umijeća blizine' vidjeti: Kongregacija za kler. 2021. Pastoralno obraćenje župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve, br. 25-26.

Izvor: Jurić, Ivica, Kako današnjem društvu govoriti o Bogu? u: Janez Vodičar (ur.),Glas vpijočega v digitalni goščavi, Oznanjevanje v času digitalne kulture, Znanstvena knjižnica 90, Teološki fakultet Univerze v Ljubljani, Salve d.o.o., Ljubljana, 2024., 177-195.