Posted by Zašto bi nas netko trebao tolerirati odnosno podnositi? Pretpostavljam da je želja svakoga čovjeka zapravo da ga se ne podnosi. Jer, suprotno bi značilo da ciljano i svojevoljno želi postati objektom nečije milosti. Stoga je logičnija želja biti prihvaćenim. A to je više od toleriranja odnosno podnošenja nekoga. U prihvaćanju sam izazvan preispitati sebe i svoj život, slično se događa i kod dijaloškog sugovornika koji se odlučio „prihvatiti me“. Tako i samo tako se opet vraćamo sebi kako bismo se osposobili za autentičan i nesebičan susret s drugim.
Tolerancija je, pak, nešto sasvim drugo. To je pasivno prepuštanje sebi samomu – kako svojim zabludama, tako, naravno, i radostima. Za razliku od prihvaćanja, tolerancija je distanciranje, doslovce opraštanje od drugoga prije stvarnog susreta s njime. Tako svatko odlazi na „svoj otok“. Postmoderna tolerancija utoliko je opasnija što nudi i poslovičan smiješak kojim se potvrđuje zabluda o takozvanom „tolerantnom prihvaćanju drugoga“. Takvo „tolerantno prihvaćanje“ obično je obilježeno dvoličnošću, nerijetko i cinizmom. Koliko li smo samo puta doživjeli tu vrstu tolerancije – a zapravo najvećim dijelom posrijedi je bilo ignoriranje.
Kako opstati pred zahtijevom – istodobno biti dosljednim i tolerantnim? Logika da se nećemo čuditi nekim stavovima ili ih osporavati i tako se zamjeriti, pokazuje da su mnogi uglavnom tolerantni jer im je jedva do čega stalo. Nije im zapravo do tolerancije nego se žele sačuvati od nepotrebnih smetnji i uzrujavanja. Jednostavno pustiti drugoga da živi svoj život. Šuti i povlađuj! – linija je to manjeg otpora. Tako je i u vrijeme ratova na ovim prostorima bilo i s ponašanjem u svijetu šutljive većine koju su neka tamo „primitivna balkanska plemena“ svakodnevno uznemiravala tijekom večernjih vijesti. Čini se kao da su, prepuštajući nas sebi samima, post-postmodernim riječnikom rečeno, tolerirali. Zapravo su nas podnosili. Nije li ih bilo strah očitovati svoja mišljenja – posljedično onda i zauzeti se za nas? Nedostajalo je izgleda hrabrosti za ljubav kojom bi nas prihvatili, a ne samo hladno tolerirati tj. prepuštati sebi samima.
Tu se dolazi do ključnog pitanja – što određuje naš život: ljubav ili strah? Čini se da je kod većina ta odrednica ipak strah. Stoga dakle i šutnja, šutnja iz interesa očuvanja vlastite pozicije i tobožnjeg osobnog mira. Gdje je tu (ne samo ona osobna nego i javna!) iskrenost? Izgleda da iskrenost za mnoge naše suvremenike nije više krepost, nego zapravo izvor novih problema, dakle iskrenost kao balast. A probleme i poteškoće treba izbjegavati?!
Što preostaje onda od dosljednosti i gdje joj je uopće mjesto? Da, pogađate dosljednost ište nepristranu suradnju sa savješću. A nju su šutnjom pokopali mnogi intelektualci, baš kao i iskrenost koja bi mogla biti orijentirom u svakodnevnim razapetostima između toga da se bude tolerantan i dosljedan. Zato bi bila potrebna ne samo iskrenost prema vlastitoj savjesti, nego utjelovljena iskrenost – a to je već „naporan“ i nesebičan angažman za opće dobro. Pojednostavljeno rečeno: iskrenost govora naglas! Glas umjesto šutnje, hrabrost umjesto straha, ljubav za drugoga, nesebično zauzimanje za opće dobro. Svatko je od nas podaren nekim talentima (koji nisu nikakvi privilegiji!), a oni postaju tek onda darovima (i za mene i za drugoga) kad ih nesebično investiramo. Na nama je hoćemo li donijeti odluku i pomoći im da se, biblijski rečeno, „umnože“.
Fra Frano Prcela