Ne želim da me itko tolerira!

BogoslovPosted by

Zašto bi nas netko trebao tolerirati odnosno podnositi? Pretpostavljam da je želja svakoga čovjeka zapravo da ga se ne podnosi. Jer, suprotno bi značilo da ciljano i svojevoljno želi postati objektom nečije milosti. Stoga je logičnija želja biti prihvaćenim. A to je više od toleriranja odnosno podnošenja nekoga. U prihvaćanju sam izazvan preispitati sebe i svoj život, slično se događa i kod dijaloškog sugovornika koji se odlučio „prihvatiti me“. Tako i samo tako se opet vraćamo sebi kako bismo se osposobili za autentičan i nesebičan susret s drugim.

Tolerancija je, pak, nešto sasvim drugo. To je pasivno prepuštanje sebi samomu – kako svojim zabludama, tako, naravno, i radostima. Za razliku od prihvaćanja, tolerancija je distanciranje, doslovce opraštanje od drugoga prije stvarnog susreta s njime. Tako svatko odlazi na „svoj otok“. Postmoderna tolerancija utoliko je opasnija što nudi i poslovičan smiješak kojim se potvrđuje zabluda o takozvanom „tolerantnom prihvaćanju drugoga“. Takvo „tolerantno prihvaćanje“ obično je obilježeno dvoličnošću, nerijetko i cinizmom. Koliko li smo samo puta doživjeli tu vrstu tolerancije – a zapravo najvećim dijelom posrijedi je bilo ignoriranje.

Kako opstati pred zahtijevom – istodobno biti dosljednim i tolerantnim? Logika da se nećemo čuditi nekim stavovima ili ih osporavati i tako se zamjeriti, pokazuje da su mnogi uglavnom tolerantni jer im je jedva do čega stalo. Nije im zapravo do tolerancije nego se žele sačuvati od nepotrebnih smetnji i uzrujavanja. Jednostavno pustiti drugoga da živi svoj život. Šuti i povlađuj! – linija je to manjeg otpora. Tako je i u vrijeme ratova na ovim prostorima bilo i s ponašanjem u svijetu šutljive većine koju su neka tamo „primitivna balkanska plemena“ svakodnevno uznemiravala tijekom večernjih vijesti. Čini se kao da su, prepuštajući nas sebi samima, post-postmodernim riječnikom rečeno, tolerirali. Zapravo su nas podnosili. Nije li ih bilo strah očitovati svoja mišljenja – posljedično onda i zauzeti se za nas? Nedostajalo je izgleda hrabrosti za ljubav kojom bi nas prihvatili, a ne samo hladno tolerirati tj. prepuštati sebi samima.

Tu se dolazi do ključnog pitanja – što određuje naš život: ljubav ili strah? Čini se da je kod većina ta odrednica ipak strah. Stoga dakle i šutnja, šutnja iz interesa očuvanja vlastite pozicije i tobožnjeg osobnog mira. Gdje je tu (ne samo ona osobna nego i javna!) iskrenost? Izgleda da iskrenost za mnoge naše suvremenike nije više krepost, nego zapravo izvor novih problema, dakle iskrenost kao balast. A probleme i poteškoće treba izbjegavati?!

Što preostaje onda od dosljednosti i gdje joj je uopće mjesto? Da, pogađate dosljednost ište nepristranu suradnju sa savješću. A nju su šutnjom pokopali mnogi intelektualci, baš kao i iskrenost koja bi mogla biti orijentirom u svakodnevnim razapetostima između toga da se bude tolerantan i dosljedan. Zato bi bila potrebna ne samo iskrenost prema vlastitoj savjesti, nego utjelovljena iskrenost – a to je već „naporan“ i nesebičan angažman za opće dobro. Pojednostavljeno rečeno: iskrenost govora naglas! Glas umjesto šutnje, hrabrost umjesto straha, ljubav za drugoga, nesebično zauzimanje za opće dobro. Svatko je od nas podaren nekim talentima (koji nisu nikakvi privilegiji!), a oni postaju tek onda darovima (i za mene i za drugoga) kad ih nesebično investiramo. Na nama je hoćemo li donijeti odluku i pomoći im da se, biblijski rečeno, „umnože“.

Fra Frano Prcela