Ljudsko DA Bogu

BogoslovPosted by

Sv. Augustin (†430.), jedan od najvećih duhovnih otaca kršćanstva, ovako opisuje svoj poziv u Ispovijestima: Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom.

Susret s Gospodinom

Duhovni poziv je nadnaravni Božji poziv osobi da se posveti svećeništvu odnosno redovništvu. Takav je poziv očitovanje beskonačnog i vječnog Boga, besplatan dar koji dolazi izravno iz Božjeg srca. Jasno je da poziv prije svega treba shvatiti kao događaj, kao nešto što se dogodilo između Boga i konkretnog čovjeka; to je osobna Božja riječ upućena pojedincu. Božanska inicijativa prethodi i uvjet je ljudskog odgovora.

Ivan Pavao II. u enciklici Pastores dabo vobis piše: Povijest svakog svećeničkog zvanja je povijest neizrecivog odnosa između Boga i čovjeka, između ljubavi Boga koji poziva i slobode čovjeka koji, u ljubavi, odgovara Bogu. Svijest o tako velikoj milosti isključuje bilo kakvo polaganje prava na poziv. Poziv je dar, to nije ničije pravo. Bog potiče srca uz pomoć Duha Svetoga u svako vrijeme, u svim okolnostima, u svim prilikama koje nadilaze naše shvaćanje.

Sâm je Uskrsli Gospodin rekao svojim učenicima da će primiti snagu Duha Svetoga koji će sići na njih i bit će mu svjedoci. (Usp. Dj 1, 8) Bog nam se uvijek otkriva, potiče na neki način na- šu svijest, što se očituje u našem neprestanom traženju smisla, istine, sreće. Poziv je stvaralačko djelo Božje, koje se ne može izgubiti: Bog ga stvara i trajno obnavlja – ta neopozivi su dari i pozivi Božji (Rim 11, 29). Poziv je također priča o obraćenju. Osoba koja prihvati Božji poziv ne živi više za sebe, nego za Boga i za druge.

Poziv je mistično djelovanje: Bog neprestano zove, a pri tomu ostaje nedostižan i tajnovit. To je uvijek različit događaj: nema ponavljanja, svatko doživljava poseban put, različit od drugih, Bog uvijek nanovo govori: Ti, idi za mnom (Iv 21, 22b). Uz to, to je razgovor u slobodi: Bog se spušta do ljudi koji u slobodi mogu odgovoriti na ponudu Božje ljubavi. Poziv je dar ljubavi koji traži odgovor u obliku darivanja cijeloga života iz i u ljubavi. Naposljetku, to je Božja blizina nama: Bog dolazi ususret ljudima i želi da budemo njegovi predstavnici na zemlji jer nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim (Ef 1, 4).

Poticati zvanja Poziv dolazi od Boga, no on želi da mi sudjelujemo u njegovu djelu – ponajviše molitvom. Isus nas upozorava: Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju (Mt 9, 37-38). Roditelji, svećenici i nastavnici jesu najbolji primjer zvanja i primjer kako se zvanje čuva. No, cijela je zajednica pozvana svojim primjerom upućivati na Boga i pomagati pojedincu koji se odlučio slijediti Boga. Ako djevojka ili momak osjete duhovni poziv, treba oko njih stvarati okružje u kojem će se to sjeme buditi i cvasti; da malo-pomalo dođu do zaklju-čka: Želim biti redovnica! Želim biti redovnik! Želim biti svećenik! Osobito su svećenici pozvani svjedočiti Krista i tako u duši mladićâ probuditi želju za svećeničkim odnosno redovničkim pozivom (zvanjem). Kada ste sigurni u poziv, pozvani ste biti ustrajni i nepokolebljivi. Sjećamo se Isusova obećanja: I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti (Mt 19, 29).

Sv. Toma je rekao da se božanski pozivi na savršenstvo života trebaju prihvatiti bez odlaganja. Naravno da će za to postojati prepreke koje će odugovlačiti s vašim odgovo-rom, unatoč dobroj volji. Stoga, potrebno je zaštititi ovaj Božji dar, biti u neprestanom prijateljstvu s Bogom: čestim pristupanjem sakramentima, u molitvi i meditacijama, kroz duhovno vodstvo i slično. Ponekad se za očuvanje poziva traži bolna i duga borba – ne budite potišteni i iznenađeni, nego se borite do uspjeha.

Dakle, svatko tko osjeća poziv od Boga, nerijetko se mora sukobiti sa samim sobom, svojim manama, strahom od odgovornosti, strahom od žrtve; ali treba se boriti i protiv đavla koji se osobito raduje gašenju duhovnog poziva. Pogotovo se nemojte nikada obeshrabriti. Sv. Pavao nam poručuje: Ta vjeran je Bog: neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati (1Kor 10,13). Ponekad se treba suočiti i s nerazumijevanjem obitelji prema vašem pozivu od Boga, što se događa zbog neznanja i manjka vjere.

U Crkvi i za Crkvu

Duhovno zvanje nije isključivo usmjereno na vlastito izgrađivanje, to je dostojanstvena uloga koju je Bog povjerio nekim osobama za posvećivanje njihovih bližnjih. Čitamo u Poslanici Hebrejima: Svaki veliki svećenik, zaista, od ljudi uzet, za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu da prinosi darove i žrtve za grijehe (Heb 5, 1). Kako bi se postalo svećenikom, treba biti posebno pozvan od Boga: I nitko – nastavlja Poslanica – sâm sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron (Heb 5, 4). U dokumentu Pastores dabo vobis, nakon što ističe da svaki poziv dolazi od Boga, Ivan Pavao II. posebno naglašava da se poziv nikada ne daje izvan ili neovisno o Crkvi, već se događa u Crkvi i njezinim posredstvom. Ne samo da poziv dolazi posredovanjem Crkve, ne samo da se prepoznaje i ostvaruje u Crkvi, nego se očituje i kao služenje Crkvi. Dakle, poziv dolazi od Boga, ostvaruje se u Crkvi i služenje je Crkvi. To je dar određen za izgradnju Crkve i širenje kraljevstva Božjega u svijetu.

Nitko nema pravo na redovničko i svećeničko zvanje pa kada je osobno i uvjeren u poziv. Za ovo nalazimo potvrdu i u Bibliji: sv. Pavao, nakon što je iznio Timoteju koje sve vrline trebaju imati kandidati, dodaje: Rukû prebrzo ni na koga ne polaži i ne budi dionikom tuđih grijeha! (1 Tim 5, 22).

Biti redovnik, biti svećenik

Redovništvo je po sebi upućeno posvećivati ljude, to je dar Božji za Crkvu i svijet. Ono spada u bît Crkve, sâmo je srce Crkve. Redovnike (franjevce i dr.) je Krist Gospodin pozvao da budu s njim i da propovijedaju radosnu vijest. Pripadnost franjevaca Kristu očituje se osobito polaganjem zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti koji su osnovani na Gospodinovim riječima te su stoga Božji dar koji je Crkva primila od svoga Gospo-dina. (1) Franjevci, potpomognuti Duhom Svetim, idu u susret suvremenom čovjeku po cijelome svijetu, uvijek se vraćajući na izvore, a to je karizma sv. Franje iz Asiza. Svakom čovjeku navješćuju Boga, odgovarajući tako na znakove vremena i potrebe Crkve. Ta i sâm je Gospodin rekao: Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Promatrajući Krista, svjedoče njegovu ljubav današnjem napaćenom čovjeku (Mk 16, 15).

Naviještanje radosne vijesti jest prva dužnost svakog svećenika. Riječi Vittoria G. Rossa (2) pomažu nam razumjeti svećenika: Svećenik nije čovjek poput drugih – kada bi bio poput drugih, ne bi bilo potrebe za njim. Čovjek koji može izgovoriti riječi koje mi mogu pomoći da ne završim u paklu, već da se možda domognem raja, riječi koje mi mogu pomoći da smireno, s vedrinom i nadom prihvaćam nesreće, pa i onu najružniju – smrt, taj ne može biti čovjek poput mene.(3)

Evo me, mene pošalji

Dragi mladi, snagom Duha Svetoga, možete reći DA Bogu i uz neizmjernu pomoć njegove milosti možete uspjeti u pozivu na ljubav, na služenje, na zajedništvo – jednom riječju: biti svećenik i redovnik. Zagrljaj s Ljubavlju, Isusom Kristom, sigurno će uroditi plodovima u vašim životima. Bog ima plan ljubavi za svakoga od vas, samo mu se otvorite u slobodi. Odluka je vaša, uz Božju pomoć.

Ne bojte se slijediti Isusa! Ne bojte se napraviti najbolje od onoga što imate u svom životu s Bogom! Ne bojte se dati sve! Ne bojte se moliti, biti prijatelji Božji! Ne bojte se dati drugima, posebice onima koji pate! Ne bojte se slušati Božji glas u svojim srcima! Ne bojte se prigrliti križ! Ne bojte se hrabro svjedočiti drugim ljudima snagu i ljepotu Kristove ljubavi! Ne bojte se biti nova snaga u Crkvi! Ne bojte se! Isplati se!

(1) Usp. Lumen gentium, 43, 2.
(2) V. G. Rossi (1898.–1978.), talijanski pisac.
(3) Usp. Boninsegna, Enzo, Svećeniče, tko si? Otajstvo među nama, Teovizija, Zagreb, 2010., str. 157.

Fra Šimun Markulin
Počeci 9 (2011) 1, str. 6-8.