Sine moj, pomozi oca svojega u starosti i ne žalosti ga za života njegova (Sir 3,12)

BogoslovPosted by

Volonteri Katoličke udruge Lovret iz Splita, koja se bavi humanitarnim i volonterskim radom, bili su u svibnju 2014. na hodočašću Gospi Visovačkoj na Visovcu. Novak fra Ivo Rastočić iskoristio je njihov posjet za razgovor sa s. Liljanom Todorić, predsjednicom navedene udruge.

Fra Ivo: Hvaljen Isus i Marija! Sestro Ljiljana, zamolio bih Vas na početku da predstavite sebe, Vašu zajednicu i samostansku obitelj iz koje dolazite?

s. Ljiljana Todorić: Mi smo Školske sestre franjevke Splitske provincije. Sjedište naše redovničke zajednice je na Lovretu u Splitu. Prepoznatljive smo kao „lovretske sestre.“ Preko 100 godina djelujemo u Splitu. Uz samostan postoji jedan dom za starije i nemoćne osobe koji mi sestre vodimo. Uz skrb za stare i nemoćne osobe u domu, organiziramo pomoć i na adresama stanovanja starijih i nemoćnih osoba.

Fra Ivo: Sestro Ljiljana, koja je uloga udruge volontera koji su došli danas s vama na Visovac?

s. Ljiljana: Ovaj posao koji mi sestre obavljamo u domu je posao kao i svaki drugi. Imamo određena radna mjesta i primamo za to plaću. Smatrale smo da smo mi pozvane da se angažiramo i volonterski, da sebe i druge stavimo u službu potrebitih, a takvih je kad se govori o starima i nemoćnima jako puno, i u Splitu koji je drugi grad po veličini u Hrvatskoj, i u drugim mjestima, otocima, selima,… Inače, ova skrb za starije i nemoćne osobe je specifična jer nema organiziranog oblika skrbi. Po zadnjem popisu stanovništva 2011. godine 17,7% je osoba starije životne dobi, starijih od 65 godina. Uskoro će petina stanovništva u Hrvatskoj biti ove dobi. Ta neproporcionalnost sa mladima, radno sposobnima i starima postaje veliki problem, u europskim državama još prije, a evo i Hrvatska ne zaostaje po tom pitanju jer ima više od 10% starijih osoba. Treba tražiti načine kako ovoj kategoriji marginaliziranih, osamljenih, izolaranih osoba pružiti pomoć u duhu kršćanskog poslanja i franjevačkog opredjeljenja. Razvija se ta međugeneracijska solidarnost danas kada su mladi udaljeni od starih, kad su obitelji rastrgane, kad je mnoštvo tih problema, da mi koji smo poslanici Evanđelja pokušamo nešto učiniti.

Fra Ivo: Biskup Ante Ivas je upravo to naglasio u propovijedi na blagdan svetog Dujma ove godine kad je rekao: „kolijevke su prazne, a groblja se pune“. Koliko štićenika ima vaš dom i koliko im volontera pomaže?

s. Ljiljana: Na Lovretu kao javna ustanova socijalne skrbi ima 107 štićenika na trajnom smještaju, a na adresama stanovanja oko 140 osoba kojima se pomaže svakodnevno. Dakle to je taj rad u domu kao instituciji, a mi kao volonteri, kao Katolička udruga Lovret imamo u Splitu, na otoku Šolti, na otoku Braču, u jednom dijelom imotske krajine oko 300 starijih i nemoćnih osoba kojima pružamo razne oblike pomoći na adresama njihova stanovanja. Imamo dostavu ručka, pospremanje, usluge prijevoza, njegu, razgovor, druženja,… Dakle sve ono što je potrebno starijim osobama u njihovoj svakodnevnici kad su potrebni tuđe pomoći.

Fra Ivo: Imaju li Vaši štićenici potporu obitelji ili se dogodi da budu ostavljeni i od svojih najbližih?

s. Ljiljana: Dakle, imamo različitih slučajeva. U ovom potonjem često su to osobe koje žive same, koje su narušenog zdravstvenog stanja, koje imaju slaba mjesečna primanja, nemaju obitelj, ili im obitelj nije u mjestu njihova stanovanja ili obitelj iz raznih razloga ne može osigurati adekvatnu skrb. Sve je dobro dok djed, baka pomažu u obitelji, dok su samostalni, dok mogu brinuti o sebi, ali preko noći se dogodi, s obzirom na njihovu životnu dob, moždani udar, srčani udar, te razni psiho-fizički poremećaji i onda nastaje problem. Onda netko treba pomoći i njima i njihovoj obitelji da ih savjetuje kako organizirati pomoć, kako liječenje, kako uslugu, kako doći do potrebitih pomagala. Trudimo se, to je jedno veliko polje rada. Kao što je rekla majka Terezija za svoj apostolat da je to „kap u moru potreba.“ Tako i mi koji pokušavamo nešto napraviti stalno vidimo ono što nismo odradili, one probleme koji ostaju, ali ipak ono malo što učinite je puno.

Jednoj osobi pomoći je velika stvar, a stotinama posebno. Ali velim, to je jedno polje rada i jedno naše poslanje da pozivamo i druge jer skupa možemo učiniti puno više nego što to može sam pojedinac. To je pokušaj ove naše Katoličke udruge Lovret koja je osnovana 1998. godine, koja već 15 godina okuplja volontere, provodi programe, prati natječaje na državnoj, županijskoj i gradskoj razini i od donatora traži pomoć. Tako je sveti Franjo u svoje doba govorio da smo mi pozvani tako živjeti i djelovati da oni koji imaju daju onima koji nemaju.

Fra Ivo: Kakva je infrastruktura s kojom raspolažete? Imate li dovoljan broj sredstava za redoviti rad?

s. Ljiljana: Što se tiče Katoličke udruge Lovret mi smo imali sreću da nam je jedna četveročlana splitska obitelj, čiji su članovi već bili u poodmakloj dobi i kojima smo pomagali, a nitko od njih nije imao svoju vlastitu obitelj, su zaželjeli da sve ono što imaju daju za to da mi sagradimo još jedan dom za skrb starijih osoba i da pomažemo drugima kao što smo pomagali njima. Taj dom se gradi. Prva faza je napravljena, otvorena je velika kuhinja koja može pripraviti do 500 obroka. Sada je problem dobiti socijalnu potporu. Država je u krizi. Mučimo se pronaći načine kako pripraviti te obroke, kako smoći financijska sredstva. Dakle, ima nekoliko godina da smo uspjeli doći do tog prostora za rad udruge i sada nam predstoji posao pronaći druge mlade volontere, nove snage i da taj dar i te donacije stare splitske obitelji Matošić maksimalno stavimo u službu dobra, u službu marginaliziranih, konkretno starijih i nemoćnih osoba.

Fra Ivo: S obzirom da se u vašem grbu nalazi ‘tau’ i gajite franjevačku karizmu, koliko su u Vaš rad uključeni FSR i FRAMA?

s. Ljiljana: Naravno, u aktivnosti udruge uključeni su i FSR i FRAMA. Pokušavamo taj apostolat proširiti i po župama. Evo dajem primjer župe Zmijavci gdje postoji suradnja između FSR, FRAME i župnika koji starije i nemoćne osobe posjećuje i kojima podjeljuje svete sakramente. To je jedan projekt u početnoj fazi i želja nam je da što više župa motiviramo za taj rad jer mi smo baš za tu kategoriju starijih i nemoćnih i pokušavamo oživjeti tu franjevačku karizmu. Nas je sestara sve manje, sve smo starije, nemamo toliko zvanja kao prije i onoliko koliko bi trebalo. Mislimo da su ovakve udruge, konkretno Katolička udruga Lovret dobar put da franjevačku karizmu širimo i na laike. Vrijeme je da se mi franjevci i franjevke probudimo, više zauzmemo, da poslušamo glas Crkve i da kao što je sveti Franjo pozvan da obnavlja Crkvu, da se i mi odazovemo tom pozivu. To posebno želim mladima.

Fra Ivo: Kakva je duhovna skrb za Vaše štićenike?

s. Ljiljana: Danas bolnice i domovi imaju svoju duhovnu skrb, svoga duhovnika, što je rješeno na razini biskupija. Ali ono što mi pokušavamo i što je potrebno je duhovna pomoć štićenicima na adresama njihova stanovanja, onima koji su stari, koji su izolirani, koji su depresivni, koji su obeshrabreni. Njima treba netko pomoći u svakodnevnim potrebama. Ne bismo trebali zaboraviti ni taj duhovni dio. Pokušavamo raditi s bogoslovima, poučavati ih o psihologiji starijih osoba, o njihovim potrebama, motivirati ih za volonterski rad tako da i oni posjećuju štićenike na njihovim adresama. Ono što čovjeka može iznijeti u mladosti, a pogotovo u bolesti i starosti jest duhovni sadržaj.

Fra Ivo: S obzirom da se nalazimo u kući odgoja na Visovcu, ne možemo zaobići pitanje zvanja: koliko Vaša Provincija ima novakinja?

s. Ljiljana: Imamo samo jednu novakinju. U moje doba nas je bilo sedam. Opća je kriza duhovnih vrednota što se odražava i na broj duhovnih zvanja. U povijesti naše Družbe i drugih družbi i redova u Crkvi bilo je kriza, samo treba pronaći načina kako oduševiti mlade i kako pronaći nove putove evangelizacije, odnosno formacije redovničkih zvanja. Nikad nije bilo lako, a sada posebno.

Fra Ivo: Nalazimo se u tjednu molitve za duhovna zvanja koja završava nedjeljom Dobroga Pastira, stoga neka završna riječ bude poruka mladima?

s. Ljiljana: Poruka mladima je da se ne boje poslušati Božji poziv. Ako stvarno, a ima jako puno mladih koji dolaze na pouku vjeronauka, na svete Mise i primaju sakramente. Trebalo bi plivati protiv struje i izabrati redovnički način života. Ali mladi su mladi, mladi imaju jako puno sposobnosti i jako puno energije. Poručila bi im da se usude poslušati Božji glas i da se upuste u tu avanturu s Bogom, koja je teška, ali koja donosi veliko zadovoljstvo, novost i radost života te jedno ispunjenje da se trajno bude u službi Evanđelja.

Izvor:http://www.franjevci-split.hr/