Posted by Ljudi našeg vremena koji se rado smatraju naprednima često ističu svoju čvrstu opredijeljenost za mir, toleranciju, uvažavanje drugih. U predstavljanju su toliko nenasilni i miroljubivi da čovjek slušajući ih zaključi kako ne bi ni mrava zgazili. Napredni ljudi otvorenog uma, kako se vole nazivati, vole zelenu ekonomiju, vrlo im je važna ekologija, rado imaju kućne ljubimce. Svakako, promatrajući njihove nastupe i zalaganje za opće dobro dobije se dojam da su sasvim nesposobni za zlo, mržnju i bilo kakvo nasilje. Međutim, kad se malo dublje uđe u razgovor postaje sasvim jasno kako kod njihovih "vrijednosti" nešto u dubini ne stoji kako treba.
Naime, premda se hvale kako su miroljubivi prema svima, uključujući čak i biljke i životinje ipak bez problema zagovaraju ubijanje nerođene djece ili slanje djedova, baka ili roditelja na eutanaziju. Kako je to moguće?
Kako je moguće boriti se za spašavanje cijelog planeta, održanje bioraznolikosti biljaka i preživljavanje životinja a zapostaviti čovjeka, štoviše, ne dopustiti mu uopće da se rodi i da živi? Kako je moguće spašavati ranjene životinje a odbacivati npr. djecu s Dawnovim sindromom (fenomen osobito poznat u nekim zapadnim zemljama) ili pak ljude u starosnoj dobi? Je li moguće da smo pod terorom profita počeli i na ljude gledati kao na stvari: dobri su dok su korisni a onda kad nisu više ili kad nisu uopće "produktivni" onda ih se odbacuje jer su teret društvu. Da, moguće je, nažalost, i taj fenomen nazivamo lažnom humanošću.
Riječ je o hinjenoj empatiji koju netko pokazuje prema nekomu ili nečemu, a zapravo nema iskrenih osjećaja ili namjera. Umjesto o suosjećanju i empatiji radi se zapravo o manipulativnom ponašanju u kojem osoba glumi dobrotu, sažaljenje ili moralnu superiornost samo kako bi postigla neke druge ciljeve, poput dobivanja simpatija u javnosti (politički kapital) ili neke konkretne koristi.
Na primjer, netko može javno izražavati suosjećanje prema nekoj nesreći, ali privatno ostati ravnodušan ili čak koristiti istu za neku svoje ciljeve. Premda se lažna humanost često povezuje s političarima i političkim kampanjama, u kojima se iskazuje prividna briga za opće dobro dok su stvarni motivi često sebični, treba istaknuti kako nitko nije lišen te napasti u kojoj se npr. iskazuje bezlična ljubav prema "čovječanstvu" dok se istovremeno ne podnosi i ignorira vlastite susjede; voli se sve kulture, sve vjere i sve zemlje osim, dakako, vlastite.
Kritika lažne humanosti
Roger Scruton, engleski filozof i pisac, jedan je od najpoznatijih modernih autora koji se bave kritikom lažne humanosti, koju on često povezuje s površnim optimizmom, utopijskim iluzijama i manipulativnim moralizmom ljevičarskih ideologija. Scruton sistematski razotkriva "lažne nade" koje vode destruktivnim posljedicama, poput revolucija koje ruše tradiciju pod izgovorom humanosti, a zapravo služe sebičnim ciljevima. On optužuje moderne ljevičarske mislioce (kao što su Habermas, Foucault ili Derrida) za "kulturu posramljivanja" – hinjenu brigu za slobodu i jednakost koja zapravo ruši društvene norme, obitelj i kulturno nasljeđe.
Za Scrutona tu se radi o lažnoj humanosti: glumi se empatija prema marginaliziranima, ali se u biti time samo širi nihilizam i podjela društva, a ne prava solidarnost.
Osim Scrutona, sličnu kritiku "krokodilskih suza" kod onih koji nerijetko imaju „devinu kožu“, nalazimo i kod još nekih predstavnika konzervativne misli: Edmunda Burkea, oca modernog konzervativizma, i Fyodora Dostojevskog, poznatog romanopisca. Burke osuđuje Francusku revoluciju kao pseudohumanistički projekt u kojem su revolucionari nagoviještali univerzalnu brigu za čovječanstvo, ali su zapravo uništili tradiciju, vjeru i društvene veze iz čistog fanatizma. Dostojevski, osobito u romanima Braća Karamazovi i Zločin i kazna, kritizira socijalističke ideje i humanizam bez Boga prokazujući ih za lažnu sažaljivost. Njegovi likovi poput "velikodušnih" revolucionara pokazuju hinjenu brigu za siromašne koja u biti služi njihovom stjecanju moći i destrukciji duše. U svojim romanima Dostojevski proročki upozorava da takva "humanost" vodi k nihilizmu jer zaboravlja grijeh i individualnu odgovornost.
Osim navedenih i Jordan Peterson, poznati klinički psiholog i profesor psihologije, kritizira postmodernistički humanizam kao lažnu moralnu superiornost – aktivizam koji se predstavlja kao briga za potlačene, ali zapravo služi ideološkoj kontroli i rušenju institucija koje održavaju društvo.
Prepoznajući opasnost nihilizma i papa Lav XIV je nedavno, u prigodi proglašenja Johna H. Newmana crkvenim naučiteljem, pozvao katolike i sve ljude dobre volje da zajedno čovječanstvo izvuku iz tame nihilizma koji prijeti ugasiti nadu. Pritom je i istaknuo kako u središtu našeg poslanja nisu apstraktni pojedinci, nego ljudi od krvi i mesa, osobito oni koje ekonomija odbacivanja proglašava suvišnima. Ukratko, treba se oduprijeti strategiji posramljivanja kojoj je cilj društvena marginalizacija katolika. To će se postići kako jasnim prenošenjem svoga nauka tako i još više autentičnim življenjem evanđelja.
fra Ivica Jurić
List Marija
Foto: https://www.pexels.com/