Biciklom po Ravnim kotarima

Prolazeći kroz Polaču, Nadin i Škabrnju uvjerili smo se u priču koju smo i prije čuli - priču o marljivim i sposobnim ljudima. Možda su baš zbog navedenih karakteristika i stradali u Domovinskom ratu od onih koji nisu htjeli raditi a htjeli su imati pa su posegnuli za tuđim. Naime, kako je opće poznato, navedena mjesta u centralnom dijelu Ravnih Kotara jako su stradala u prvim mjesecima agresije na Hrvatsku. Lokalni i drugi Srbi su uz pomoć JNA počinili strašan zločin, osobito u Škabrnji (18. studenoga 1991.), ubivši 84 branitelja i civila, a selo su sravnili sa zemljom.

Spomen obilježje (velika crna mramorna ploča s prorezom koji podsjeća na golubicu, znak mira) , u središtu Škabrnje, podsjeća na navedeni zločin kao i slike ubijenih u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije.

Na povratku u Biograd, grad burne prošlosti u kojem se i Koloman, prvi hrvatsko-ugarski kralj, okrunio daleke 1102. godine, svratili smo do crkve Sv. Roka na Rogovu, u Svetom Filipu i Jakovu. Naime, ta crkva koja potječe iz 11. st. a ima romaničku lunetu na portalu te poznato gotičko raspelo iz 14. st., koje se danas čuva u župnoj crkvi u Svetom Filipu i Jakovu, zapravo je nekada bio benediktinski samostan Sv. Ivana. Naime, Mlečani su 1125. god. razorili Biograd, porušivši tada i benediktinsku opatiju sv. Ivana u Rogovu, zadužbinu hrv. kralja Petra Krešimira IV. Nakon razorenja benediktinci su se preselili na otok Pašman, na današnji Ćokovac, i tamo sagradili crkvu i samostan sv. Kuzme i Damjana, jedini u Hrvatskoj.

Toliko o prošlom izletu a u današnjem obilasku Ravnih kotara krenuli smo iz Pirovca, lijepog, malenog gradića s prekrasnim plažama. Cilj izleta bio je upoznati park prirode Vransko jezero vozeći se oko njega, što predstavlja otprilike nekih 60 km ako se i posjeti neko brdo s kojega puca prekrasan pogled na cijeli šibensko-zadarski arhipelag, kao što smo mi to učinili. Krenuli smo iz Pirovca preko Kašića i Banjevaca u Vranu, nekada važan grad za cijeli ovaj kraj.

Zaustavili smo se u Banjevcima kod prekrasne starohrvatske crkve sv. Ivana. Na samom ulazu u mjesto prvo smo naišli na župnu crkvu Sv. Nikole Tavelića, izgrađenu 1971. godine. Uz crkvu s lijeve strane nalazi se i spomenik (veliki trolisni kameni križ) podignut u čast hrvatskom kralju Tomislavu 1925. g., u prigodi 1000. obljetnice njegova krunjenja (925- 1925). Spomenik zorno svjedoči o živom sjećanju na nekadašnje hrvatsko kraljevstvo.

Iznad nove župne crkve, kako nam je ljubazno pojasnila jedna gospođa, kojoj ovom prigodom zahvaljujemo, na brežuljku s čempresima, nalazi se prekrasna stara župna crkva Sv. Ivana Krstitelja, izgrađena u doba srednjovjekovne hrvatske države, u XI -XII stoljeću. Crkva Sv. Ivana Krstitelja je zaštićeni spomenik hrvatske nacionalne kulture. Osobito je lijepa, jedinstvena po svom zvoniku koji izgleda poput masivne kule, jednako je širok kao i sama crkva. Crkva je jednobrodna romanička crkva koja uzduž bočnih zidova ima četiri kontrafora (podupirača) koji mogu upućivati na to da je nekada bila puno viša nego što je to danas. U suprotnom bi joj kontrafori bili suvišni. Poznajući stare crkve znamo kako je tako malo toga na crkvama bilo suvišno a da je svaki detalj imao svoj razlog. Apsida crkve je okrugla, kamena s jednim uskim kamenim otvorom, tako da svjetlost točno pada na oltar.

Inače, po tradiciji i teorijama nekih crkvenih povjesničara u okolici obližnjih Stankovaca rodio se prvi hrvatski svetac - fra Nikola Tavelić (1350. -1391). U Franjevački red stupio je u samostanu Sv. Marije u Bribiru; školovao se u Italiji i Parizu; 12 godina proveo je kao misionar među bogumilima u Bosni nakon čega je 1383. g. otišao kao misionar u Jeruzalem gdje je 1391. g. osuđen na mučeničku smrt zbog misionarskog djelovanja. Papa Pavao VI. proglasio ga je 1970. g. svecem.

Kako smo prethodno spomenuli između Banjevaca i Vrane nalazi se jedan jako lijepo uređeni vidikovac - Kamenjak. Nije baš maleni pothvat doseći ga biciklom bez zaustavljanja jer se uzdiže 283 m nad morem, ako je vjerovati fra Domagojevim ekspertima koje je kontaktirao. Ako im i ne vjerujete, a idete biciklom do vrha, velika je vjerojatnost da ćete ih nadopuniti dodavajući još barem kojih 50-100 metara kako se i nekima od nas dogodilo.

Bilo kako bilo, a bilo je jako lijepo unatoč zahtijevnosti ove dionice, kad smo došli na vrh Kamenjaka pogled se otvorio i grlio obzorje sa svih strana; pucao na okolicu, bilo Kornate, Murter i druge otoke s južne strane, bilo Ravne kotare i bijele vrhove Velebita, Promine i Dinare sa sjeverne strane. Sav napor smo umah zaboravili. I prepustili se čarobnosti mjesta. Bili presretni što smo došli na jedan od najljepših vidikovaca kod nas, u rangu sa primoštenskim, koliko god se oni ljutili. Doduše, ovdje se ne vide poznati primoštenski vinogradi, simbol marljivosti dalmatinskog čovjeka, ali se vidi ljepota Božja nama poklonjena (Kornati i cijeli kornatski arhipelag) kao i obrađena plodna zemlja sa sjevera s brojnim maslinicima na obodima polja zatim i lijepa poučna staza zapadno od vidikovca s koje se vidi Vrana - naša sljedeća destinacija.

Na vrhu krasnog vidikovca nalazi se i kapelica Svih svetih u kojoj je jama, o kojoj smo gore prethodno govorili. Spektakularni pogled na okolicu sa svih strana oduzima dah. I riječ. A kad se to dogodi nekima od nas onda je to najbolji dokaz čarobnosti mjesta. S vidikovca se najbolje vidi naše najveće prirodno jezero u Hrvatskoj (Vransko jezero), koje se savršeno nadopunjuje s plavetnilom mora u daljini, neba, okolnim maslinicima, suhozidima, otocima zadarskog, šibenskog i kornatskog arhipelaga. Sa vidikovca se jasno vide Drage, Pakoštane, Pirovac, Betina, Murter... Ma morate to vidjeti jer nemoguće je opisati toliku ljepotu.

Spuštanje s vidikovca, malom uskom cestom, pružilo je također nezaboravan doživljaj. Pred nama je sada bila Vrana, stari hrvatski grad. Spominje se već u 9. stoljeću. Dva stoljeća kasnije, prilikom krunidbe u Solinu 1076., kralj Zvonimir papi je darovao benediktinski samostan sv. Grgura u Vrani s čitavim vranskim posjedom. To  je učinio kako bi papinski legati (izaslanici) imali osigurani dugotrajni boravak u hrvatskim zemljama. Samostan je tim činom, zapravo, postao dio Petrova naslijeđa i zahvaljujući njemu Vrana je bila prvo stalno diplomatsko sjedište papinskih legata na cijelom slavenskom području.

Stari grad Vrana je srednjovjekovna utvrda, koja je od 11. do 14. st. bila sjedište velike crkvene i svjetovne moći pa se u njoj tako čuvala hrvatska kraljevska kruna i ostale dragocjenosti. Izravna papinska vlast značila je izuzeće iz nadležnosti lokalnih crkvenih i svjetovnih velikaša, pa se Vrana brzo razvila u novi centar moći, a vranski prior postao je i značajan politički čimbenik. Templari su preuzeli upravu gradom, samostanom i njegovim imanjem 1136. i njim upravljali sve do ukinuća reda 1312. kada isti prelazi u ruke ivanovaca, danas članova Malteškog reda.

Jedan od lokalnih ljudi - Jusuf Mašković, vjerojatno porijeklom iz Vrane ili susjednih Pakoštana, za osmanske okupacije postao je jako utjecajan čovjek na Porti; drugi vezir, sultanov savjetnik i konačno admiral turske flote. Pred sam kraj službe, vjerojatno bojeći se sudbine drugih dostojanstvenika na dvoru, povukao se iz službe i sagradio ljetnikovac i svratište za karavane i trgovce blizu nekadašnjeg starog grada Vrane - Maškovića han. To je najveći spomenik turskoga graditeljstva u Hrvatskoj i najzapadnija građevina osmanlijske arhitekture na tlu nekadašnjeg turskog carstva.

Nakon obnove obližnjeg Maškovića Hana, koji je sada hotel s četiri zvjezdice, sufinanciran i sredstvima iz fondova EU, nadamo se i skoroj obnovi Starog grada Vrane: benediktinskog samostana i gotičke crkve svete Katarine te same tvrđave. Vjerujemo kako oni to zbog svoje povijesne i kulturne važnosti kao i sve značajnije turističke revalorizacije itekako zaslužuju.

Zaokruživši biciklom Vransko jezero, prohodavši pritom i dio ornitološkog rezervata na Zapadu, prekrasnu biciklističku stazu kroz masline po bijelom putu kroz Modrave, Drage, s južne strane Vranskog jezera, zatim kratkim stajanjem u Pakoštanima kod lijepe župne, kamene crkve - sa zalaskom sunca stigli smo u Pirovac. Falila nam je jedino kava. A panceta i pivo za ručak su bili kao s onoga svita. I lockdown će jednom završiti pa ćemo u miru sidit i pit kavu, po komodu. A ne ovako vozit okolo 😉