Posted by Znati svoju vjeru ne znači automatski i živjeti po njoj. Ne znati pak svoju vjeru još manje znači živjeti po njoj. Svakako znanje u vjeri je neophodno ali bez prakse, svjedočanstva života, samo znanje je nedovoljno. Štoviše, može čak biti i kontraproduktivno u smislu da posluži samo kao podloga za umišljenost. U tom slučaju umjesto produbljenja zajedništva s Bogom i ljudima znanje bude zapreka koja priječi pristup Bogu i ljudima. Umjesto mosta ono tada predstavlja zid; umjesto zajedničkog hoda najčešće urodi samotnim hodanjem. Takvo znanje u vjeri pomogne koliko i slomljeni kišobran ili zatvoreni padobran. Tomu je tako jer je vjera prvenstveno praktična a ne teorijska stvarnost.
Vjera je odnos s Bogom i funkcionira samo kad se živi, kad je čovjek otvoren Bogu. Tad ga Bog mijenja, oplemenjuje i čini otvorenim, pomirljivim i susretljivim prema drugim ljudima.
I samo tad vjera pruža 'dokaze' Božje opstojnosti. Drugim riječima, Bog se daje malenima; može ga 'dodirnuti' samo onaj tko hodi njegovim putovima, tko živi po njegovim zapovijedima.
S Bogom naša sloboda raste
Nedvojbeno nam to Isus poručuje na mnogo mjesta u evanđelju. Dovoljno je samo sjetiti se njegovih riječi iz veličanstvenoga Govora na Gori: „Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!...“ (Mt 5,4-5, 8). Biti krotak, ponizan i imati čisto srce daleko nadilazi znanje o istome - imati ispravno mišljenje o krotkosti i čistoći srca. Sama ispravnost stavova, dobra upućenost u vjeru ne angažira već to čini odnos s Bogom. To iz Isusovih lekcija farizejima jako dobro znamo. I redovito u praksi premalo usvojimo. Srce predstavlja simbolično središte čovjeka, svih njegovih misli, osjećaja, želja i strahova.
Bog želi biti dio našeg života, prebivati u najskrovitijem kutku – u našem srcu. No da bi to postigao potrebno je imati čisto srce; srce oslobođeno od lažnih idola novca, slave, moći i raznih ovisnosti, svega onoga što nas odvlači od Boga.
Darujući Bogu mjesto u svom srcu mi ne gubimo ništa, a ponajmanje svoju slobodu. Naprotiv, s Bogom naša sloboda raste, razvija se. S Bogom ne možemo nikada izgubiti; gubimo samo kad se udaljujemo od njega.
Božji čovjek
Božji čovjek ne trati svoj život na 'skupljanje stvari' koje mu ne mogu pružiti ispunjenje i smisao već žudi za Božjom prisutnošću. Nju ponajprije pronalazi u ljubavi prema svojim bližnjima ali i u prihvaćanju i poštivanju svakog čovjeka. Takav čovjek vjeru živi u hodu, u svakodnevnim odnosima. I kad se vjera na takav, samo naoko skroman i gotovo nevidljiv način, živi ona progovara na sto načina. Vjera redovito najmanje govori riječima. Njih ostavi drugima, osobito onima čiji se angažman najčešće u riječima iscrpljuje.
Spomenut ćemo samo dvije kategorije takvih ljudi koji o Bogu tako lako i tako puno govore a to su: vjerski fundamentalisti i ateisti. Iako na prvu oštro suprotstavljeni oni imaju nešto što je im je zajedničko: jedni i drugi su gotovo opsjednuti Bogom i o njemu govore nepodnošljivom lakoćom koja prave vjernike zapravo vrijeđa.
Fundamentalistu je tako Bog oruđe protiv drugih ljudi, zakrpa za sve rupe u znanju, odgovor i na nepostavljena pitanja a ateistu je i samo spominjanje Boga izvor problema i njih bi kao nestalo kad bi Boga iz javnog diskursa nestalo.
Za razliku od navedenih, u pravilu jako nestrpljivih ljudi, koji druge nerijetko prisiljavaju da ih slijede zbog straha od različitosti ili zbog želje da se inkluzivno uklope u 'napredak', pravi vjernik je sasvim miran i nerado govori o Bogu. Ne čini to zbog nedostatka znanja o Bogu već ponajprije zato jer ne želi biti nametljiv; ne želi svojim nezgrapnim govorom biti prepreka drugom čovjeku do Boga. Umjesto nemuštog mucanja o Bogu on o njemu radije životom govori. I taj govor, za razliku od različitih mucanja i nadmudrivanja, gotovo svi razume, prihvaćaju i hvale. I rijetki slijede jer jedno je znati a drugo po tome živjeti.
fra Ivica Jurić
List Marija