Posted by „Uhvatio sam se više puta kako sam skakao sa stolice kličući od radosti. Zamišljam da će se dogoditi slična reakcija kada ugledamo Spasitelja i kada shvatimo da smo spašeni. Masa spašenih ne može drukčije izreći svoje oduševljenje doli klicanjem.“ (fra Ante Vučković)
Poznati TV i radijski propovjednik, pokojni kardinal Fulton Sheen, znao je u svojim TV emisijama govoriti o tome kako je kao mali često s prijateljima igrao baseball. Jednom-dvaput tjedno igra bi bila prekinuta majčinim pozivom da skoči do dućana i kupi što je potrebno. On bi joj se požalio zašto ne može pričekati kraj utakmice pa će onda otići u dućan. Majka bi mu odgovorila protupitanjem: koja je razlika trči li do dućana ili uokolo baza? Jadan dječak Fulton Sheen nikada nije imao odgovor na njezino protupitanje. Odgovor je našao tijekom školovanja, a ponudio mu ga je sv. Toma Akvinski, razlikujući rad od igre. A razlika između rada i igre je, pojednostavljeno rečeno, u tome što je rad sa svrhom, ciljem, a igra nije. Radimo, nastavlja kardinal Sheen, da zaradimo, da nešto stvorimo… dok igra služi da se rasteretimo, odvratimo pozornost, a ne da se opteretimo. To nas je potaknulo da u kontekstu te distinkcije između rada i igre pokušamo odgovoriti na pitanje što je zapravo sport u sebi? Je li on rad ili igra? Koji mu je smisao? Je li sport danas promašio svoju bit? Je li zastranio iz igre u rad ili iz rada u igru? Ili je on kategorija za sebe, nešto između rada i igre?
Sveti Toma Akvinski naučava da kod umnih bića, pod koja spadaju i ljudi, svaki, kako to sv. Toma Akvinski naziva, djelatelj u djelovanju smjera nekom cilju. Cilj je ono čemu teži nagnuće djelatelja. Cilj neke djelatnosti ponekad može biti u tvorevini, kao što se gradnja dovršava u kući, a ponekad i ne, kao kod shvaćanja i zamjećivanja. Dakle, djelateljevo nagnuće teži ili k tvorevini ili k djelatnosti samoj. Postoje djelatnosti za koje se na prvu čini da se poduzimaju bez svrhe i cilja, na primjer motriteljske djelatnosti; djelatnosti na koje se ne obraća pažnja kao na primjer češanje brade; potom imamo djelatnosti poput igre i slično. Djelatnosti za koje se čini da se poduzimaju bez svrhe zapravo su same po sebi cilj djelovanja dok su zabavne djelatnosti, odnosno igre, ponekad cilj, kada se netko zabavlja radi užitka koji nalazi u igri, a ponekad su radi cilja, na primjer kada se igramo kako bismo se rasteretili, opustili i da bismo kasnije, primjerice, bolje učili.
Čini se da bismo u ovaj prostor pod igre, odnosno zabavne djelatnosti mogli smjestiti sport. Kako bismo pokušali odgovoriti na pitanja o pravoj naravi, smislu i svrsi sporta, pozvali smo u pomoć prof. dr. sc. Antu Vučkovića, svećenika i filozofa, redovitoga profesora na KBF-u u Splitu, koji će nas korak po korak voditi kroz misao sv. Tome Akvinskoga o djelovanju i djelatnostima umnih bića. Jer kako se čini, sport je djelatnost karakteristična za umna bića. Napomenimo samo da ćemo nastojati, kad god je to moguće i potrebno, razlikovati bavljenje sportom, praćenje sporta, upravljanje sportom i smisao sporta samoga.
Dakle, prema sv. Tomi Akvinskom, svaki umni djelatelj u svom djelovanju smjera nekom cilju. Sportaš kao čovjek nedvojbeno je umni djelatelj. Na prvu ćemo možda pomisliti kako su cilj i svrha bavljenja sportom pojedinačne pobjede, naslovi svjetskih ili europskih prvaka, osvajanje raznih liga, turnira… No vidjet ćemo da zapravo nije tako. Naime, to da svaki djelatelj djeluje radi cilja, očito je iz toga što svaki djelatelj teži prema nečem određenom. To određeno treba mu pristajati, inače ne bi osjećao težnju prema tome. Pristajati bi u ovom slučaju značilo nešto realno ostvarivo. Svjedoci smo pak da sportaši osjećaju težnju za natjecanjem i kada je njihova pobjeda iluzorna, a poraz izvjestan. A čovjek poduzima neku djelatnost u bilo kojoj branši da se afirmira, a ne negira u bilo kojem pogledu. Očito ni pobjeda ni poraz nisu temeljni motivi bavljenja sportom. Možda će netko pomisliti da je to zdravlje. Očito nije ni zdravlje jer mnogi svoje zdravlje ugrožavaju da bi postigli što bolje rezultate. Ili sama narav pojedinih sportova ugrožava zdravlje, pa čak i život. Koji bi bio smisao aktivnoga bavljenja sportom? Ili on ovisi o pojedincu?
Mi smo bića kojima je igra urođena. Homo ludens. Tako sami sebe, između ostaloga, nazivamo. Igra nije samo slučajna ili nenužna ljudska djelatnost. Dijelom je dijelimo i s drugim živim bićima. Životinje se vole igrati. A u prirodi sami pronalazimo različite igre. Igre boja, igru svjetla, igru vode. Igre elemenata između sebe. Igrom nazivamo djelatnosti koje u sebi nisu do kraja predvidive. Imaju prostor za neočekivanost, slučajnost, umješnost, sreću.
Živimo u svijetu u kojem je sport prošireniji nego ikada u povijesti čovječanstva i u kojem je, barem u zapadnom njegovu dijelu, postao nezaobilazan dio naše svakodnevice. Štoviše, sport je postao i našom obvezom. Otkako su nas industrijalizacija, urbanizacija, automatizacija i informatizacija oslobodile teška i duga tjelesnoga rada, otvorilo se puno slobodnoga vremena. Posao nas je privezao uz mjesto, često i uz samo sjedenje, pa je sport postao jedini način održavanja ravnovjesja. Osim toga, omasovljavanje sporta otvorilo je velik prostor ekonomiji sporta. Sport, oprema, odjeća, obuća, treneri, aplikacije, infrastruktura golemi su izvori zarade.
Tako slobodno vrijeme, ekonomija i potrebe našega tijela tvore pretpostavke omasovljavanja sporta. Tek sada se otvara pitanje smisla.
Ako su do sada profesionalni sportaši imali jasan razlog bavljenja sportom – izvor zarade, aureola uspjeha, predstavljanje neke grupe, nadasve svoje nacije, mogućnost slave i kasnije karijere u sportu – sada se postavlja sasvim drukčije pitanje. Ako sve ovo ostavimo po strani, zašto se bavimo sportom? Najbrži je odgovor: zabava, rekreacija, tjelesna aktivnost, druženje. No iznad svih njih dominira riječ koja je preuzela na sebe religioznu aureolu: zdravlje. Sport je zdrav. Bavimo se sportom da sačuvamo, a poneko i da ponovno stekne zdravlje. Sport je zdrav. Zdravlje je naša prva obveza. I to nije samo neka idolatrija. Zdravlje koje se postiže i održava sportom ima i religiozni blagoslov. Briga za tijelo, zdravlje, društvo, raspoloženje. Sport ima golem utjecaj na tijelo, psihu, odnose, vrijeme…
Sport je postao toliko važan da je dospio do mogućega suparništva s religijom. Do te mjere da se mnogima nameće na sličan način kao i religija: posvećeno vrijeme sporta, obredi vezani uz sport, simboli, devocionalije, praćenje.
Moglo bi se naći puno paralela između sporta i religije. Doista, moguće je sport promatrati kao religiju. Tako smo iz jedne usporedbe prešli u drugu. Iz usporedbe sporta s radom došli smo do usporedbe sporta s religijom.
Gdje se smješta sport? U rad ili u religiju? Ili negdje između? Nekima je sport rad. U smislu da im je to djelatnost od koje žive. I s tim nemamo poteškoća. Nekima je sport religija. U smislu da im je sport idolatrija. Njemu se klanjaju, s njime se identificiraju, on im je najvažnije životno usmjerenje. Tu se pojavljuju problemi. Sport ne može biti krajnji životni cilj. Jednostavno stoga što je čovjek biće u kojem postoji čežnja za vječnošću pa je sport može zadovoljiti samo na ograničen i smrtan način dok nas religija usmjeruje s one strane naše krhkosti.
S obzirom na to da, kako ste dobro primijetili, igru kao takvu dijelimo s drugim stvorenjima, i to nerazumnim, čak i neživim, možemo li sport definirati kao igru koja uključuje razum? Sporta među neživim i nerazumnim stvorenjima, čini se, ipak nema.
Da. Sport uključuje razum. Sve što mi ljudi radimo uključuje našu svijest, inteligenciju, razum. Sport je vrlo razuman. Možemo planirati kako biti bolji, uspješniji, kako bolje iskoristiti svoje prednosti. Igrati se možemo, naravno, i radi igre same. Igramo se jer želimo biti zajedno, hoćemo da nam brže prođe vrijeme, da zaboravimo na svakodnevicu. Sport, međutim, ne ostaje samo na igri. Profesionalni sport teži k uspjehu, osvajanju prvoga mjesta, nadvisivanju suparnika. Kad igra prijeđe u profesionalni sport, sve postane odjednom vrlo ozbiljno. To možemo vidjeti u razlici među natjecanjima zbog neke, recimo, humanitarne svrhe i profesionalnih natjecanja. I pravila su dijelom drukčija. U prijateljskoj utakmici pazimo puno više da ne povrijedimo drugoga negoli u utakmici koja odlučuje o prvom mjestu, izmjenjujemo igrače puno češće, dajemo prigodu onima koji se još nisu dobro profilirali.
Kad se bavimo sportom, on tvori dio našega života. Kada postanemo profesionalni sportaši, cijeli je naš život podređen sportu. To su dva veoma različita načina bavljenja sportom.
Sv. Toma Akvinski nadalje kaže da u djelatnosti djelatelja mora postojati nešto izvan čega djelatelj ne traži ništa drugo. Inače bi djelatnosti smjerale beskonačnom. Nemoguće je da bi djelatnosti smjerale beskonačnosti s obzirom na to da se beskonačni niz ne može prijeći te djelatelj ne bi ni započinjao s djelatnošću s obzirom na to da ili ne vidi cilj ili je cilj i teoretski neostvariv te sama djelatnost postaje besmislena i besciljna. Svjedoci smo da se nacionalna prvenstva ponavljaju iz godine u godine. Periodično se ponavljaju i svjetska, europska i olimpijske igre. Razni turniri i natjecanja također se ponavljaju iz godine u godinu. I tako će to ići u beskraj. Dakle, ni jedan sportaš neće postati prvak zauvijek. Već na sljedećem natjecanju on može izgubiti naslov. Naslov će sigurno izgubiti kada se prestane baviti sportom. Usprkos tomu, on osjeća težnju, nagnuće da uzme naslov koji će kad-tad izgubiti, odnosno neće moći prekoračiti taj beskrajan niz i vječno osvajati ili vječno zadržati naslov. Svejedno se on iznova daje u djelovanje. Znači li to da je sv. Toma Akvinski pogriješio u svojoj tvrdnji?
Beskonačnost o kojoj je riječ vremenska je beskonačnost. Kao što nam izmiče beskonačnost, izmiče nam i vremenska beskonačnost. Mi se ne možemo vidjeti za 100 godina. Još manje za 500. Ne možemo ni za nekoliko godina unaprijed. Promjene koje se događaju puno su brže i puno nepredvidljivije nego što su naše sposobnosti planiranja i predviđanja. Sportaši se ne natječu radi toga da bi stekli neki naslov ili postigli uspjeh koji će biti najviši za sva vremena. Svako je natjecanje smješteno u svoje vrijeme i mjeri se s vrlo konkretnim ljudima koji se međusobno natječu. Često se događa da sportaši u nekoj disciplini budu više godina uglavnom isti, a da se natjecanja premještaju s jednoga kraja zemlje na drugi. Tako natjecanje dobije posve jasna lica i imena, a uspjesi se vežu uz mjesta i datume. Neobično bi bilo misliti o sportašima i natjecanjima kao o ljudima koji znaju da će im vrijeme skinuti sjaj s uspjeha, a oni se svejedno natječu. Naravno da se natječu unatoč znanju da je svaki uspjeh kratkotrajan. Mi živimo, a svjesni smo da nam je život krhak. Znamo da nam život ne ide u beskonačno dugo vrijeme, a svejedno se trudimo dobro ga organizirati i usmjeriti.
Živac natjecanja i uspjeha nije u beskonačnosti uspjeha, nego u trenutku pobjede. Ti se trenutci odvajaju od drugih. Nisu isti. Nakon napora, znoja, padova, strahova, neuspjeha, u jednom trenutku sve se posložilo i dogodio se uspjeh: gol, najbrže odvožena dionica, najviši skok i slično. I u tom se trenutku dogodi eksplozija radosti. Traje kratko, ali taj trenutak kao da nagradi sve ono što mu je prethodilo. To naliči zadnjem koraku uspona na planinu. Korak po korak, umor, znoj, muka i onda zadnji korak i pogled s vrha. Radost, ushit, usklik, krik… Sve drugo ode u pozadinu. Takvi se trenutci izdvajaju u neprestanu vremenskom tijeku i razdjeljuju vrijeme na obično i svakodnevno i na izdvojeno i značajno.
Nešto izvan čega se ne traži ništa drugo jest ono što se naziva konačni cilj, kazat će Toma Akvinski. Kada se konačni cilj dosegne, ne osjeća se težnja dosegnuti ništa drugo. Pobjede i naslovi dakle mogu biti prolazni ciljevi, ali ne i konačni cilj bavljenja sportom jer u pravilu pobjede i naslovi ne smiruju težnju sportaša. Spomenuti izdvojeni trenutci, koliko god bili značajni, ipak ne ispunjaju čovjeka konačnom radošću ili smislom. Nakon osvojenoga naslova rađaju se novi izazovi poput obrane naslova ili osvajanja što većega broja naslova. Sve to ne može ići u beskonačnost. Je li pokretač sporta možda glad za uzbuđenjima mase navijača koja želi opetovano i uvijek novo odmjeravanje snaga?
Bavljenje sportom nije u svojoj biti usmjereno na postignuće konačnoga cilja. U sportu težimo za vrlo konkretnim uspjesima na nekom natjecanju u suparništvu s konkretnim imenima. Konačni cilj ljudskoga života, međutim, nije ni u sportu ni u nama samima. On je u Bogu.
Navijači su, naravno, dodatan motiv u sportu. Navijači su publika. Publika je potencijalna masa oduševljenih. Oduševljenje publike je nagrada. Publika poklanja pozornost. Pozornost drugoga je opojna. Tko pobijedi, kupa se u pozornosti i oduševljenju mase. Vidi sebe kako raste u svijesti drugih. Postaje poznat, prepoznatljiv, izvučen je iz anonimnosti, gleda ga se, sluša, pita, daje mu se važnost. Ulazi se u svijet u kojem ste okruženi dobrodošlicom, udivljenjem, naklonošću publike, medija, sponzora. Odjednom kao da su vam otvorena sva vrata i imate ulaz tamo gdje drugi nemaju. No problem s navijačima jest da njihovo oduševljenje traje kratko. Njihov je zaborav brz. Oni traže novo oduševljenje. Navijači su vjerni samo dok im se hrane i ispunjaju očekivanja. Ako se to ne dogodi, oni kažnjavaju svojim razočaranjem. Tako je sportaš nošen publikom i isto je tako izložen odbačenosti iste publike ako se ne ponaša prema njezinu očekivanju. Tko živi od raspoloženja drugih, od raspoloženja drugih će i umrijeti.
Nasuprot prolaznim, nestalnim dobrima drugi veliki mislilac, sv. Augustin, kaže da se blažen život, istinski sretan život, postiže težnjom za onim dobrima koja ne možemo izgubiti protiv svoje volje. Vidimo da naslovi, pobjede, slava mogu i u pravilu kad-tad jesu oduzeti, izgubljeni protiv volje sportaša. Koja bi to bila dobra u sportu koja sportaš ne može izgubiti mimo svoje volje? Ima li takvih dobara u sportu budući da on ne može biti konačni smisao ili su to ona ista dobra koja inače proizlaze iz čovjeka kao slike Božje, ali primijenjena na sport? Ili sport počiva samo na prolaznim ciljevima?
Ono što navijači, mediji, masa mogu dati to mogu i oduzeti. Ono što sportaš nije dobio od navijača to mu oni ne mogu oduzeti. Talent, umješnost, upornost, iskustvo, primjerice, nikada ne dobivamo od publike. A upravo je to ono što publiku oduševljava. Talent, međutim, nije ni nešto što sam sam stekao. Dobio sam. Stoga je odnos prema talentu važan. On je dobar ako je prožet zahvalnošću. Loš je ako je prožet umišljenim egoizmom.
Bavljenje sportom ima više učinaka. Nije riječ samo o uspjesima. Riječ je o odnosu prema tijelu, drugima, vremenu, zdravlju, Bogu. Sportaši su uglavnom svjesniji svoga tijela, bolje i jasnije poznaju ritam treninga i odmora, bolje prate učinke sporta na emocije, svijest i odnose. Sportaši su uz to i pozorniji na hranu i piće. Znaju da način prehrane i discipliniran život utječu i na uspjeh u sportu i na način života. Tko se neko vrijeme bavi sportom, zna da nakon treninga slijedi iznimno dobar osjećaj vlastitoga tijela. Čak i neobavezno bavljenje sportom nosi sa sobom opuštanje, odmor, druženje, dobar san.
Kad sebi osvijestimo da svatko ima zadatak dobro urediti svoj život, postane nam jasno da bavljenje sportom može imati izravan utjecaj na discipliniranje vremena, odnosa, prehrane i životnih usmjerenja.
Prema sv. Tomi, umna bića su ne samo podložna upravljanju, nego i svojim djelatnostima upravljaju sebe dužnom cilju. Drugim riječima, odgovorna su pred tim dužnim ciljem kao konačnim ciljem. Naravno, prema sv. Tomi, taj dužni cilj bi bio Bog koji je stvorio umna bića. Prije nego što odgovorimo na pitanje može li i na koji način Bog doista biti konačni cilj sporta, pitamo se je li sport posljedica ranjene ljudske naravi koja sportom nastoji nadomjestiti ili dopuniti nesavršenosti i nedostatke koje osjeća u svojoj naravi? Ili je Bog sport zamislio i želio, ali je oblik sporta koji imamo posljedica istočnoga grijeha? Ako ga je i zamislio, je li ga zamislio i želio ovakvim kakvim ga gledamo?
Pitate me jesu li se Adam i Eva bavili sportom u raju zemaljskom? Vjerojatno da. Nisu se mogli natjecati međusobno zbog razlike u spolovima, a nisu imali drugih suparnika. Pa ipak, mislim da ih to nije sprečavalo u tome da se igraju. U temelju sporta je igra. Igra je izdvojeno vrijeme. Nije usmjereno učinku. Nije rad. Igra je proslava. Svojim tijelom mogu raditi kako bih mogao živjeti, ali mogu se i igrati. Igra donosi radost, zbližava ljude. Kao što mladić i djevojka u prvim danima zaljubljenosti spontano uđu u igru bez nekih pravila, tako se i čovjek zaigra dočim se odmakne od rada.
U tom je sport blizu liturgiji. Liturgija čuva šabat, taj dan oslobođen od rada kako bismo mogli slaviti život. Ako je rad kazna nakon izgona iz raja, onda je šabat ostatak raja u našem vremenu. A ako je to tako, onda je sport bliže raju zemaljskom negoli našoj svakodnevici. To bi upućivalo na to da je raj zemaljski bio pravo mjesto za bavljenje sportom. Mogli bismo to nazvati čistim sportom, bez svega negativnog što se hvata za nj. Sport je u svojoj srži igra koja slavi život, ali na nj se lijepe interesi, zavisti, suparništva, lakomost, gramzljivost i slično.
Nedavno sam naišao na vrlo zanimljivu priči, čini mi se iz Kine, a koja vrlo slikovito dočarava ovo što ste kazali. Naime, šetali su učitelj i učenik i prolazili su kraj igrališta s djecom. Primijeti učenik kako je ta dječja radost nevina, iskrena, nepatvorena te je zapitao učitelja zašto odrasli ne mogu biti tako istinski radosni. Učitelj je tada iz džepa izvadio šaku novčića i bacio ih na igralište. U tren je stala igra i smijeh djece i svi su se bacali i gazili jedan preko drugoga kako bi ugrabili što više novčića. Ne opisuje li sjajno ta priča ovo što ste kazali? Igra djece na igralištu prije bacanja novčića bila bi ostatak raja u našem vremenu, a bačeni novčići: interesi, zavist, suparništva, lakomost, gramzljivost. Neodoljivo me to podsjeća i na evanđeosku prispodobu o žitu i kukolju. Kako đavao, neprijatelj čovjeka, tijekom noći među žito posije kukolj. Nije li on taj koji je kontaminirao i sport?
He. Sviđa mi se ta kineska slika. Novac i interes u trenu promijene odnose. I brzim potezom eto nas do đavla. Najprije bih ga uzeo u zaštitu. Nije nam potreban vrag da se probude naše strasti, suparništva, nadmetanja, interesi. Prijeđemo li prebrzo preko onoga što mi sami unosimo u naše odnose, dozovemo li prebrzo đavla u naš svijet, lako previdimo sami sebe. Jer mi možemo skočiti za zvukom novca, ali mi ga možemo i prečuti, odlučiti se ne dati mu prednost. Vrag se, naravno, može pojaviti. Bilo da ga dozovemo, bilo da dođe sam i iskoristi naše slabosti protiv nas. Kada dođe, pojača naše mane, opravda ih, usmjeri protiv drugih, zasjeni nam uvid u nešto važno i tako nas učini poluslijepima.
Sport kontaminiramo najprije mi jer mi u sport unosimo sve što je naše. To se, naravno, može dodatno pogoršati tako da naše slabosti prerastu nas same i pretvore se u mehanizme, korumpirane hobotnice, strukture zla, idolopoklonstva, idolatriju po kojoj onda, primjerice, najprije „Hajduk živi vječno“, a tek onda bog i nitko više. I u sportu je kao i u životu. Malom zlu mi otvorimo vrata, a onda ono, gotovo neprimjetno, zato što smo ga mi pozvali, preraste naše nakane i zarobi nas svojom mrežom.
Sport je dakle djelatnost umnih bića. Osim ljudi imamo i anđele kao umna bića. Ima li sporta među anđelima?
Ne znam što bih vam rekao o sportskim natjecanjima anđela. Ili nekoj nebeskoj olimpijadi. Tu staje moje znanje o sportu. Znam, međutim, za mnoge ljude koji u trenutcima kada zamišljaju raj, odmah pomisle na to da će im zasigurno biti moguće nastaviti se baviti sportom koji im je ovdje toliki izvor radosti.
Sada se vraćamo na ono pitanje može li Bog doista biti konačni cilj sporta i na koji način? Na koji način se sport, sportaš, navijač dovršavaju u Bogu? Na koji način sport sam po sebi kao takav upućuje na Boga?
Novi zavjet poznaje sport kao sliku duhovnoga života. Pavao se služio slikama sportaša kako bi prikazao narav kršćanskoga življenja. Valja se boriti, truditi, nastojati, ustrajavati kako bismo dobili vijenac slave. S tim da to više neće biti prolazni vijenac sportskoga uspjeha, nego vječni vijenac ulaska u nebesku slavu. Ako je sport slika ljudskoga života usmjerena prema Bogu, onda je i slika sa svojim granicama. Na sportu se u našoj smrtnoj zbilji vidi što znači odlučiti se za Boga i na sebe preuzeti životni trud. Ali sport nije zamjena za život. I sportaš može sasvim jasno razlikovati sport od odnosa s Bogom. U sportu je zahvalan za talente i uspjehe, a u životu je svjestan svoje smrtnosti, odgovornosti pred Bogom i potreba da svoj život oblikuje na najbolji način.
Kardinal Fulton Sheen spominjao je kako posao mora s vremena na vrijeme biti prekinut nekom zabavnom aktivnošću u koju spada i sport. No danas upravo sport, i ne samo profesionalni, već i u dječjim kategorijama, postaje izvor opterećenja i frustracija. Eto, nedavno je osamnaestogodišnja austrijska skijašica počinila samoubojstvo zbog prevelika pritiska koji je osjećala. Kamo se uteći kada i sama zabava postane izvor opterećenja? Očit je to znak da treba mijenjati pristup zabavi odnosno sportu.
Sport u sebi krije opasnosti. Može ga se precijeniti. U liberalnom svijetu sport se lako može pretvoriti u izvor od kojega živim. Lako je upasti pod pritiske uspjeha i očekivanja. Još lakše je upasti u vrtlog uspjeha i novca. Novac ne mogu zaraditi samo svojim sportom, ali mogu sponzorima. Sponzori daju novac, ali očekuju uspjeh. Kada dođe uspjeh, moram ga moći unovčiti svojim licem u reklamama za koje dobivam novac. Tako se lako može dogoditi vrtlog od očekivanja, novca, uspjeha ili njegova izostanka. Ako u jednom trenutku izostane uspjeh, sponzori se povlače. Drugim riječima, oni s novcem dolaze samo tamo gdje mogu dobiti više nego što ulažu. Potrebno je veliko umijeće i nutarnja ravnoteža kako bi se izbjegle sve zamke koje se kriju u tom golemom stroju koji je prerastao sport kao jednostavnu igru i zabavu. Tko to ne uspije, lako upadne u napasti dopinga, kako bi osigurao uspjeh, u napasti praznovjerja, kako bi imao neku duhovnu zaštitu ili ojačanje, u napasti traženja dodatnoga izvora snage koji mu može pomoći da dođe do uspjeha.
Samo dan i pol nakon pobjede nad Englezima u polufinalu SP-a, točnije u petak poslije podne, u svem onom zanosu koji je vladao u Hrvatskoj, iz prve sam ruke čuo priču koja me je potresla i navela na razmišljanje. Naime, jedan je svećenik pričao kako je te noći, s četvrtka na petak, dobio poziv da se jedan muškarac želi ubiti. Odmah je ustao i otišao do stana toga muškaraca i zajedno s još nekim ljudima uspjeli su ga odgovoriti od toga čina. Pomislio sam u tom trenutku: „Bože, zar samo dan nakon one veličanstvene pobjede, onoga uspjeha, one radosti, čovjek može potonuti tako duboko? Zar ni ishod finala ne može biti dovoljno snažan motiv i lijek čovjeku protiv očaja da poželi poživjeti barem do završetka finala?“ Pomislih: „Možda čovjeka ne zanima nogomet? Ali zanimao nekoga nogomet ili ne, ovo ostvarenje naših nogometaša daleko je nadišlo sam sport, preraslo je u sveopće društveno veselje, ali izgleda da ne diže iz mrtvih. Možda ne voli Hrvatsku? Svejedno, oko njega je sve ispunjeno radošću.“ Izgledno je dakle, kako god je ta radost velika, enormna, ipak je takve naravi da ne može čovjeku dati one žive vode. Ne može probiti zatvorena vrata. Kako vi to vidite?
Naravno da nacionalno oduševljenje ne može biti izvorom za život. Uostalom, u istom trenutku kada smo u Hrvatskoj tako zdušno slavili uspjeh nogometaša, bilo je i onih koji se nisu mogli radovati. Oni su prizivali neko zlo kako bi se ta radost pokvarila. Neki su povećalom tražili nešto što bi mogli izvući van i tako baciti sjenu na cijelo slavlje. Drugo što mi pada na pamet jest da uspjeh jednoga često može značiti očaj drugoga. Sport uvijek ima dvije strane. I mi smo ih vidjeli. U finalnoj utakmici nismo slavili. Naši su igrači bili tužni. Ipak, vrlo brzo tuga se je pretvorila u radost. Oni su realno svoje drugo mjesto doživjeli kao velik uspjeh. Zapravo, najveći za tako mladu naciju. I treće, euforija izravno vodi u depresiju. Nagle promjene nutarnjega stanja nisu rijetkost. I konačno, možda cijela priča toga čovjeka koji se našao na rubu života nema nikakve veze s nogometom i njegovom proslavom. U tom smislu mi ne živimo od sporta. Nakon utakmice osjećamo se bolje, ali i dalje moramo izlaziti na kraj sa svojim svakodnevnim pitanjima.
Ipak, koliko sam čuo, vi ste bili odradili svoje obaveze na fakultetu u Splitu, sjeli u auto s prijateljem i odvezli se u Zagreb na doček naših nogometaša (smijeh). Htjeli ste biti dio te priče. Zašto? Što takva priča ipak može dati svećeniku koji je uz to duboko uronio u filozofiju i teologiju?
Krivo ste čuli. Bilo je moje braće koja su to napravila. Ja nisam. Ne zato što se nisam radovao, nego zato što ne volim mase. Ne idem na utakmice, ali volim nogomet. Ne idem na sportska natjecanja, ali volim sport. Meni je sport sastavni dio svakodnevnoga života. Kretanje, planinarenje, vožnja biciklom, plivanje, a onda i neka dobra utakmica na televiziji i druženje s braćom uz pivo ili vino. To su trenutci zajedništva i slavlja. Uhvatio sam se više puta kako sam skakao sa stolice kličući od radosti. Zamišljam da će se dogoditi slična reakcija kada ugledamo Spasiteljai kada shvatimo da smo spašeni. Masa spašenih ne može drukčije izreći svoje oduševljenje doli klicanjem. Premda ne idem na utakmice, mislim da mogu dobro razumjeti euforiju koja zahvati publiku.
Sport mi je vrijeme druženja, zajedničkoga iskustva i blizine s prirodom. Planinarenje je uvijek povezano s ljepotom prirode. Slično je i s vožnjom biciklom. Dovoljno je da odete na malo duži put i da opazite kako svijet izgleda drukčije. Mi prebrzo projurimo kroz prostor i vidimo samo jedan sitni dio svijeta. Biciklom možemo doći gdje autom ne stignemo i kušati prirodu i elemente na vrlo izravan način. Kada odu turisti, kada započne svakodnevica pa imam slobodan dan i posloži se društvo i vrijeme, odem na neki otok biciklom. To je za mene proslava života. U ljepoti neba, zemlje i mora, u mirisima, u zvukovima, u okusima, u znoju i radosnu umoru tijela i, konačno, u povratku kući i duboku snu.
Svakako, zahvaljujući sportu upoznao sam ljepote života i zemlje u kojoj živim.
Ilija Posavec
Izvor: http://www.kultura-sporta.net/