»Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: što ti — čovjek — sebe Bogom praviš«

BogoslovPosted by

Iz Evanđelja po Ivanu (Iv 10,31-42)

U ono vrijeme: Židovi ponovno pograbiše kamenje da Isusa kamenuju. Isus im odgovori: »Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah. Za koje me od tih djela kamenujete?« Odgovoriše mu Židovi: »Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: što ti — čovjek — sebe Bogom praviš.« Odgovori im Isus: »Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh bogovi ste? Ako bogovima nazva one kojima je riječ Božja upravljena — a Pismo se ne može dokinuti — kako onda vi onome kog Otac posveti i posla na svijet možete reci: ‘Huliš!’ — zbog toga što rekoh: ‘Sin sam Božji!’ Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati. Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu.«
Nato ga ponovno nastojahu uhvatiti, ali im on izmaknu iz ruku.
I ode ponovno na onu stranu Jordana — na mjesto gdje je prije Ivan krstio. I osta ondje. A mnogi dođoše k njemu i rekoše mu: »Ivan doduše ne učini nijednog znamenja, ali se sve obistinilo što je rekao o ovome.«
Mnogi ondje povjerovaše u njega.

Riječ Gospodnja.

***

Odlomak prije ovog završio je scenom u kojoj su Židovi (koji su inače bili povjerovali Isusu) pograbili kamenje da ga bace na nj, ali im je Isus umakao i sakrio se (Iv 8,59). Ovaj odlomak preskače čitavo deveto i dio desetoga poglavlja Evanđelja po Ivanu i započinje time kako su Židovi jednom drugom zgodom ponovno pograbili kamenje da kamenuju Isusa (Iv 10,31). U međuvremenu Isus je ozdravio slijepca od rođenja i održao govor o sebi kao Dobrom pastiru, a ovaj ponovni pokušaj da ga kamenuju događa se nakon što je Isus rekao „Ja i Otac jedno smo.“ (Iv 10,30).

No ovaj se put Isus ne krije niti bježi, nego na njihovo grabljenje kamenja odgovara: „Mnoga vam dobra djela Očeva pokaza. Za koje me od tih djela kamenujete.“. Židovi mu kažu da ga ne kamenuju zbog onog što čini, nego zbog onoga što govori. I to je prvo što Isus s njima raščišćava. Nije u redu da se na riječ, kakav god ona bila, uzvraća kamenom ili udarcem.

Sjetimo se kako će Isus kasnije na suđenju pred Velikim svećenikom reći jednom nazočnom sluzi koji ga je pljusnuo: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?“ (Iv 18,22). U raspravi se na riječ uzvraća riječju ili šutnjom. Sve drugo je pogrešno. Ako se dogodio neki nesporazum na verbalnoj razini, onda ga na toj razini treba i riješiti. A ako je Isus nešto loše učinio, neka mu sude za to djelo.

Barem na neko vrijeme (jer znamo kako će sve na kraju završiti) Isusovi sugovornici složili su se s time. I Isus nastavlja govoriti. Objašnjava im svoje riječi „Ja i Otac jedno smo“, što Židovi nazivaju hulom jer time Isus – čovjek – sebe pravi Bogom. Oni ne znaju da je istina upravo suprotna. Isus je Bog koji je postao čovjekom. Međutim Isus sigurno nije očekivao od svojih tadašnjih sugovornika da shvate onaj članak Vjerovanja kada ispovijedamo da je Isus Božji Sin istobitan Ocu. Oni tada nisu poznavali tako sofisticiranu teološku terminologiju. Stoga ih Isus u tajnu svoga odnosa s Ocem uvodi postupno. Najprije ih poučava da na temelju vlastitoga Zakona tj. Svetoga pisma izvuku pouku o tome kakav je odnos Boga prema ljudima objavljen već u Starom zavjetu.

U toj pouci Isus navodi Božju riječ upravljenu ljudima, a koja glasi: „Ja rekoh: bogovi ste!“. Za taj citat možemo navesti dva značajnija biblijska mjesta. Prvi je Psalam 82,6 gdje nalazimo gotovo istu rečenicu, a drugi je iz proroka Hošeje gdje stoje one poznate riječi: “Dok Izrael bijaše dijete, ja ga ljubljah, iz Egipta dozvah sina svoga.“ (Hoš 11,1). Tu Bog čitav izabrani narod kolektivno naziva svojim sinom, ali se na temelju toga sinom Božjim može nazivati i svaki pojedini član naroda. A onaj koga Bog naziva svojim sinom sudjeluje u Božjem životu.
Na temelju toga što je Židovima već moralo biti poznato iz Pisma, Isus im želi reći da zvati se sinovima Božjim nije nikakva hula, nego već poznat način na koji se izražava ljubav koju Bog pokazuje onima kojima upravlja svoju riječ.

To je točka do koje se Židovi čak mogu složiti s Isusom, ali oni se ne mogu složiti s time da Isus sebe naziva Sinom Božjim i da se tako, kako oni misle, pravi Bogom, a to za njih znači da on traži onu slavu koja pripada samo Bogu. Međutim, da su bolje slušali, mogli su čuti kako Isus jasno kaže da on slave od ljudi ne traži (Iv 5,41). On slavu već ima od Oca i to „prije negoli je svijeta bilo“ (Iv 17,5). Isusa proslavlja Otac (Iv 8,54), a on ljudima pokazuje Očevu slavu (Iv 11,40). Isus ne traži da mu se prinose ikakve žrtve, nego se on žrtvuje svojom mukom i smrću na križu. Isus od ljudi koji žele biti njegovi učenici traži to da ostanu u njegovoj riječi, da mu vjeruju i da čine njegova djela (Iv 14,12): da ljube jedni druge kako što je on njih ljubio, da jedni drugima peru noge, da polažu svoj život za svoje prijatelje…
Nesporazum između Isusa i njegovih sugovornika dolazi odatle, što oni pristupaju Bogu prvenstveno kao objektu štovanja, a ne kao Bogu koji je „tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Iv 3,16).

Neizmjerno više nego u religioznosti koja daje slavu Bogu tako što mu iskazuje ritualni kult, Bog se u Isusu Kristu proslavlja tako što se do kraja solidarizira s čovjekom u svemu pa i u njegovoj patnji i smrti. To je veoma lijepo rečeno u misnom predslovlju Muke Gospodnje koje se moli upravo u ovom korizmenom tjednu: „Tvoj je Sin spasonosnom mukom svemu svijetu objavio smisao štovanja Boga; u neizrecioj snazi križa otkrivaš sud svijetu i vlast Krista Raspetoga.“

Evanđelist Ivan opisao je Isusovu muku i smrt upravo kao Božju proslavu (13,31-32). Na puno mjesto u ovom evanđelju Isus spominje svoju i Očevu slavu. U današnjem odlomku iz Evanđelja riječ – slava – međutim nije ni jednom spomenuta. Ali je više puta spomenuta riječ koja se na slavu odnosi. To je riječ: djelo. Isus je riječima govorio o Božjoj slavi, a djelima ju je pokazivao. Zato je svoju današnju pouku i zaključio riječima „sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte“. To je put, kaže sam Isus, koji vodi do spoznaje da je Otac u njemu i on u Ocu. Međutim, oni koji ne vjeruju da je Isusova i Očeva riječ jedna te ista, teško će povjerovati da su im ista i djela. Stoga su ga opet pokušali uhvatiti, ali Isus im je opet izmaknuo. Otišao je s onu stranu Jordana gdje je Ivan Krstitelj prije krstio, i ondje je još jednom kod mnogih našao vjere.

fra Domagoj Runje

Foto: Emre Can, https://www.pexels.com