Zašto su ubili Isusa?

BogoslovPosted by

Iz evanđelja po Ivanu (Iv 11,45-56)

U ono vrijeme: Mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj. A neki od njih odu farizejima i pripovjede im što Isus učini. Stoga glavari svećenički i farizeji sazvaše Vijeće. Govorili su: »Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod! «

A jedan od njih – Kajfa, veliki svećenik one godine – reče im: »Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne! « To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod; ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno.

Toga dana dakle odluče da ga ubiju.
Zbog toga se Isus više nije javno kretao među Židovima, nego je odatle otišao u kraj blizu pustinje, u grad koji se zove Efrajim. Tu se zadržavao s učenicima.

Bijaše blizu židovska Pasha i mnogi iz toga kraja uziđoše prije Pashe u Jeruzalem da se očiste. Iskahu, dakle Isusa te se stojeći u Hramu zapitkivahu: »Što vam se čini? Zar on ne kani doći na Blagdan?«

Riječ Gospodnja.

***
Nakon niza rasprava Isusa sa Židovima, koje smo slušali posljednjih dana, čitamo danas jedan odlomak iz Evanđelja u kojem se ne navodi ni jedna Isusova riječ. Ali on je glavna tema o kojoj govore svi likovi koji se u ovom odlomku spominju. Nakon što je uskrisivši svoga prijatelja Lazara učinio svoje sedmo znamenje opisano u Evanđelju po Ivanu, među Židovima je, kao i u ostalim slučajevima, zbog Isusa nastala podvojenost. Mnogi Židovi koji su bili tješili Lazarovu sestru Mariju i s njom plakali na njegovu grobu, povjerovali su u Isusa kad su vidjeli što je učinio, a neki od njih otišli su farizejima i ispripovjedili im što se dogodilo. U tekstu je to tako neutralno rečeno da nije jasno jesu li ti Židovi postupili kao doušnici koji su farizejima zlonamjerno javljali što Isus čini, ili su možda farizejima htjeli dobronamjerno posvjedočiti za Isusa da i oni u njega povjeruju.
U svakom slučaju, farizeji su s glavarima sazvali Vijeće koje je na kraju donijelo konačnu odluku da Isusa ubiju.

Tijek njihova vijećanja ispripovijedan je s izvjesnom ironijom. Sve ono što su članovi Vijeća svojom odlukom da Isusu ubiju htjeli spriječiti da se ne dogodi, dogodilo se nakon Isusove smrti i to još u većoj mjeri. Farizeji i glavari bojali su se da će, ako puste Isusa da nastavi dalje govoriti i činiti znamenja, svi u njega povjerovati, a onda će oni – elitne skupine društva – ostati bez naroda i bez hrama (to znači izraz „ovo mjesto“), jer će doći Rimljani i sve to im oduzeti. I upravo to se dogodilo. Više je ljudi povjerovalo u Isusa nakon njegove smrti i uskrsnuća, negoli za vrijeme njegova javnoga djelovanja, a Rimljani su stvarno nekoliko desetljeća poslije razorili jeruzalemski hram, a potom i protjerali sve Židove iz Jeruzalema. A kad je nestao hram, s njim je nestalo i hramsko svećenstvo.

Isto tako, Veliki svećenik Kajfa odlučno je i gotovo svečano rekao ostalim članovima Vijeća da se nemaju što misliti jer je za njih „bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!“. Evanđelist Ivan sâm komentira te Kajfine riječi i kaže da je to on i ne htijući prorokovao kao veliki svećenik one godine. Zanimljivo je kako evanđelist time pokazuje poštovanje prema instituciji velikoga svećenika, premda tu službu u ovom slučaju obnaša osoba koja ima negativnu ulogu u procesu protiv Isusa. No tu nam se potvrđuje i uobičajeno biblijsko poimanje proroka kao čovjeka koji ne govori sam od sebe, nego onako kako nadahne Bog, sve ako se on sam tomu opire ili čak sam ni ne razumije riječi vlastitoga proroštva.

Tako je veliki svećenik, u nakani da ubije Isusa jer je u njemu vidio opasnost da će izgubiti narod i hram u kojem se Bogu prinose žrtve, zapravo postigao to da je Isus umro kao žrtva za spasenje naroda. I to ne samo za jedan narod, nego za sve ljude koji se ovdje nazivaju raspršenim sinovim Božjim koje treba skupiti u jedno.

Kada je odluka da se Isusa ubije donesena, ostalo je još samo pitanje dana kada će ona biti izvršena. Time je otvorena nova tema u ovom odlomku. Ona započinje već informacijom da se Isus od dana kad je odlučeno da ga se ubije više nije javno kretao među Židovima. Već smo vidjeli kako je Isus više puta umakao onima koji su ga htjeli uhvatiti ili kamenovati. Kao i tada tako i sada razlog je uvijek isti. Isus se uklanja jer još nije došao njegov čas. Izraz „Isusov čas“ nabijen je značenjem u Ivanovu evanđelju. Ali ako ga uzmemo u jednostavnom vremenskom značenju koje odgovara na pitanje kada taj čas dolazi, onda vidimo da je on povezan s datumom slavlja Pashe. A Pasha je bila blizu.

Mnogi su Židovi dolazili u Jeruzalem barem tjedan na prije Pashe kako bi se kroz to vrijeme mogli očistiti od eventualnih obrednih nečistoća i čisti proslaviti taj veliki blagdan oslobođenja iz ropstva. Stoga je već danima prije Pashe u gradu bilo puno ljudi. Današnji odlomak završava predstavljanjem takve dinamične i pomalo napete atmosfere u kojoj ljudi, koji su došli iz čitave zemlje, po Hramu traže Isusa i pitaju se hoće li on doći na Blagdan. Znamo da hoće, i da će ovo za Isusa biti posebna Pasha, jer će, prema Evanđelju po Ivanu, biti razapet i umrijeti na križu upravo u ono vrijeme kada su se u hramu klali janjci za pashalnu žrtvu.

fra Domagoj Runje