Zašto (ne) treba dokinuti krizmena kumstva (kumstva u Crkvi)?

BogoslovPosted by

U članku promišljamo o ulozi kumova u Katoličkoj Crkvi. Neposredni povod teološko-pastoralnoj analizi navedene teme je činjenica privremenog dokidanja crkvene službe kumstva u nekim talijanskim biskupijama. Nije rijetkost ni kod nas čuti, bilo vjernike bilo čak i neke svećenike, koji smatraju tu službu balastom prošlosti koja u suvremenim okolnostima samo otežava pastoral sakramenata. Na platformi različitih prava sve više se čuje govoriti i o ‘pravima’ roditelja ili krizmanika da slobodno i po svojim kriterijima (mimo crkvenih) biraju kumove na krštenju ili potvrdi. Tako bi, po tim ‘pravima’, bilo sasvim logično tražiti i ukidanje navedene službe ili barem promjenu kriterija po kojima se u Crkvi biraju kumovi jer ne odgovaraju više duhu vremena (dekristijaniziranom kontekstu) u kojem živimo.

Pritom se zaboravlja kako je crkvena služba kumova i uvedena upravo radi tog neprikladnog društvenog konteksta (nepostojanja jamstva odgoja u vjeri) i kako baš ona, ako je ispravno shvatimo i vršimo, može doprinijeti promjeni tog konteksta.

Navedena služba je danas očito u krizi. Zapravo u krizi je postojeći pastoral i naš način življenja kršćanstva a ona je samo jedan mali indikator istoga. Kako bismo osvijetlili barem donekle ovu problematiku, sukladno teološko-pastoralnoj metodologiji, u prvom dijelu govorit ćemo o motivaciji i razlozima pojedinih biskupa zbog čega su privremeno dokinuli kumstva. Zatim ćemo, u drugom dijelu govorit o tome koji je smisao slavlja sakramenata uopće i sakramenta potvrde napose, te u zaključnom dijelu barem naznačiti neke odgovore na otvorena pitanja i izazove crkvenog poslanja danas, osobito što se tiče priprave i slavlja sakramenta svete potvrde.

Zaboravili na ulogu kuma

Što se tiče kršćanske inicijacije, pažljivijim čitateljima ili poznavateljima stanja u pastoralu zasigurno nisu promakle vijesti o tome kako su u nekim biskupijama u Italiji dokinuta kumstva, bilo za sakrament krštenja ili potvrde, što je još češći slučaj. Naime, kako su i kod nas neki katolički mediji prenijeli, radi se  biskupijama Spoleto – Norcia, Lecce, Brindisi koji su ad experimentum privremeno dokinuli kumstva za potvrdu u trajanju od tri godine[1], a u biskupiji Sulmona -Valva su na isto razdoblje ad experimentum dokinuta kumstva za krštenje i potvrdu[2]. U obrazloženju odluka, koje smo imali prilike pročitati na njihovim stranicama i u crkvenim medijima, navodi se kako odluku o privremenom ukidanju kumstva nisu donijeli na prečac ili preko noći već je ona rezultat pomnog promišljanja i diskusije koja je vođena sa župnicima i katehetama u trajanju više od godinu dana. Osim toga navodi se i da je prezbitersko vijeće biskupije navedenu odluku odobrilo ad experimentum u trajanju od tri godine[3]. U obrazloženju odluke biskupi navode kako svakodnevna praksa pokazuje da je prisutnost kumova na slavlju sakramenata samo formalnog karaktera, tj. predstavlja samo formalno ispunjenje obveze ili društveni običaj, pri čemu je vjerska dimenzija gotovo nevidljiva.

Nadbiskup Brindisija ukidanje kumstva u svojoj nadbiskupiji, između ostaloga, opravdava i brigom za siromašne. Naime, biskup navodi kako neki kumovi upadaju u dugove radi kumstva; dižu kredite da mogu kupit dar kumčetu[4]. Doista je neobično, mora se priznati, ovo opravdanje. Zar nije logičnije kroz nekoliko ciljanih kateheza upoznati krizmanike (i kumove!) s pravim smislom kumstva nego li ukidati (privremeno) kumove zbog neugodnosti koje im krivo shvaćeno kumstvo donosi? Također, neki biskupi objašnjenje za navedenu odluku pronalaze u činjenici kako vjernici ionako ne drže do kumstva; kako je to crkvena služba samo formalnog karaktera, koja je izgubila svoju prvotnu važnost te se svela  samo na društveni običaj[5]. Osim toga krizmanici, ne vodeći računa o kriterijima Crkve, uzimaju kumove po umnogome drukčijim kriterijima pri čemu prijateljstvo, interes i krvno srodstvo imaju prednost.

Je li ispravnije, osim što je lakše, dokinuti službu kumstva kako bismo smanjili ‘neugodu’ pojedinim distanciranim vjernicima (kao i župnicima) zbog vjernika koji žele biti kumovi a uopće ne dolaze na misu, ne sudjeluju u aktivnostima župe, nisu crkveno vjenčani itd., ili iste poučiti o pravoj svrsi kumstva? Kumstvo nije samo čast već i obveza, odgovornost. Ona nije stvar prestiža ili oportune prigode za stvaranje novih oblika povezanosti s poželjnim, javnim ili bogatim osobama. Usmjerena na osobe koje su aktivne u župnoj zajednici.

Upravo na katehete spada da se kroz vrijeme priprave potrude mladima pojasniti značenje Duha Svetoga i njegovih darova u odnosu na kumove. Zar nije Crkva ona koja oduvijek naglašava primat duhovnog nad materijalnim? Zar i preko pripreme za krizmu, a vremena u dvije godine ima sasvim dovoljno, ne bi trebalo i toj temi posvetiti više pozornosti? Uostalom, riječ je i o izmišljenoj obvezi, kad govorimo o daru kuma/e[6]. Umjesto duhovne pratnje životnog uzora čije bogatstvo je duhovne naravi mi smo, čini se, dopustili da nam prvenstvo uzme ono materijalno: pritisak na određivanje datuma, grozničavo traženje dvorane za slavlje, pritisak na kumove radi darova, biranje odjeće krizmanika itd. Ako je igdje pravo mjesto i vrijeme kroz kateheze ove teme kritički obraditi dajući uvijek prednost duhovnom, darovima koje od Boga primamo i čije prihvaćanje i razvijanje nas pretvara u zrele osobe, onda je to u vremenu priprave za slavlje potvrde. Svakako, u tom vremenu osim već predviđenih tema treba svakako dati mjesta i egzistencijalnim temama. Temama o tomu tko je čovjek, koje potrebe ima, kako se ostvaruje u Crkvi, u društvu? Kako prepoznati, vrednovati i razvijati svoje i tuđe darove, karizme?

I kad odustanemo od kumstava što ćemo posebno dobiti? Zar to nije put i da zbog sličnih razloga odustanemo i od sakramenta potvrde? Istom logikom. Ionako ga mladi ne shvaćaju pa se umjesto aktivnijeg vjerničkog života događa sasvim suprotno: svečani odlazak i još veće distanciranje od Crkve. Umjesto većeg angažmana, jer s pripravom i primanjem sakramenta potvrde postaju sve ‘zreliji’ u vjeri, imamo sasvim suprotno – još manju aktivnost[7].

Umjesto razvijanja primljenih darova Duha Svetoga te odgovornijeg ponašanja prema drugima, društvu, sebi, okolišu – imamo često „lude godine“ i sve što s njima ide. Uostalom, koliko krizmanika, a ne isključujemo tu i svećenike i katehete, kažu: „neka smo se i toga riješili“? I roditelji isto tako jer i njih se proziva ili može prozivati zbog izostanka djece s priprave pa se i njih može čuti kako govore da su „i to skinuli s glave“. Doista, čini se kako je to svima ‘tlaka’. I svećeniku, kateheti/vjeroučitelju, krizmanicima, roditeljima, kumovima. Zašto onda uopće imati krizmu? Zar nije bolje odustati od priprave? Ako nije stalo svećeniku, kateheti/vjeroučitelju, roditeljima, kumovima, zašto bi stalo krizmanicima? Koju im poruku šaljemo ako to vršimo samo ‘reda radi’ i moleći se da što prije završi? I možda je baš tu naš najveći problem – u nedostatku volje, motivacije, radosti, čežnje za radom s mladima. Zbog toga ćemo u daljnjem tekstu govoriti o smislu priprave i slavlja sakramenata, o eklezijalnoj dimenziji službe kumstva čije je značenje, čini se, jako zamagljeno, te o obnovi pastoralnog djelovanja, osobito s obzirom na područje koje u ovom tekstu obrađujemo.

Koji je smisao pripreme i slavlja sakramenata?

Kako nam dokumenti drugog vatikanskog koncila govore kao i, primjerice, Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, Krist djeluje po sakramentima. Oni su znakovi Novoga saveza, susreta, dijaloga i zajedništva što ih Bog ostvaruje s ljudima snagom Duha Svetoga u Kristu Isusu. Sakramenti su aktualizacija Crkve, zajednice Kristovih učenika. Oni su čini Crkve jer je ona sakrament Kristova djelovanja. Isto tako, oni čine Crkvu jer po sakramentima ona ljudima objavljuje i svjedoči otajstvo zajedništva s Bogom[8]. Crkva je opći sakrament spasenja. Ona se izgrađuje po sakramentima i ima svoj izvor i vrhunac u sakramentu Euharistije. A sakramenti, kako Uredba o svetoj liturgiji Sacrosantum concilium u broju 59 ističe, imaju svrhu posvećivati ljude, izgrađivati Tijelo Kristovo i napokon iskazivati Bogu štovanje.

Sakramentalni znakovi vjeru ne samo pretpostavljaju, već je riječima hrane, jačaju i izražavaju. Kao takvi, oni nisu nešto što se pasivno prima ili samo formalno obavlja (usp. EN 47.) već predstavljaju stvarnost susreta s Bogom i zajedništva s ljudima koje se aktivno živi, posvećuje i osmišljava naš životni hod.

S teološko–pastoralnog stanovišta sakramente, ne promatramo kao odvojene stvarnosti već kao one koji upućuju jedni na druge i zajednički nude jasnu viziju kršćanskog života. Oni su trajni i bitni elementi cijelog životnog hoda a ne samo usputni događaji, ceremonije koje se iscrpljuju u pripravi i slavlju pojedinog sakramenta. Stoga je neobično važno ostvarivati integrirani pastoral, usklađeno odgajati vjernike tako da ih priprema i slavljenje sakramenata mijenja iznutra, uvodi u zajednicu i trajno usmjeruje prema kršćanskom životu[9]. Takva kateheza ima za cilj uvesti vjernika u Kristovo otajstvo (mistagoška dimenzija) krećući se od vidljivog prema nevidljivom, od znaka prema označenomu, od sakramenta prema otajstvu (usp. KKC 1075).

Zajedno s krštenjem i euharistijom sakrament potvrde tvori cjelinu “sakramenata kršćanske inicijacije”, jedinstvo koje treba čuvati. Potvrdu treba promatrati u kontinuitetu s krštenjem, s kojim je neraskidivo povezana. Ta dva sakramenta, zajedno s euharistijom, čine jedinstveni spasenjski događaj koji zovemo kršćanskom inicijacijom, u kojoj smo pritjelovljeni Isusu Kristu umrlom i uskrslom te postajemo nova stvorenja i udovi Crkve[10]. Eto zašto su u počecima ta tri sakramenta podjeljivana u istoj prigodi, na završetku katekumenskog hoda, najčešće na vazmenom bdjenju. Sakrament potvrde povećava krsnu milost: čvršće nas združuje s Kristom; privodi punini našu povezanost sa Crkvom; podjeljuje nam osobitu snagu Duha Svetoga da širimo vjeru, ispovijedamo Kristovo ime i da se nikada ne stidimo njegova križa (usp. LG 11, Katekizam Katoličke Crkve, 1303)[11].

Uloga katehete, roditelja i cijele župne zajednice u pripravi krizmanika

Kad govorimo o pripremi za krizmu važno je istaknuti i presudnost autentičnog navještaja osoba koje poučavaju krizmanike (svećenika, časne sestre, katehete, vjeroučitelja). Istinski navještaj stvara preduvjete kod krizmanika za ispravno slavljenje sakramenata kao i za život kasnije u skladu s kršćanskim naukom, čemu cijelo poučavanje i služi. Naravno, kad je riječ o pripremi i slavlju sakramenata kršćanske inicijacije nisu samo katehete odgovorni, pa ni roditelji, iako su oni najodgovorniji, prvi odgojitelji u vjeri, važna je i uloga cijele župne zajednice. Nekada je,  osobito u malim, bilo urbanim bilo ruralnim područjima (societas cristiana) društvo odgajalo u vjeri. To već dugo nije slučaj već se događa sasvim suprotno. Stoga je uloga župne zajednice još veća nego prije. Ona ima dužnost omogućiti djeci i mladima mjesto i različite aktivnosti kroz koje će oni moći rasti u vjeri; osjetiti radost i snagu vjere koja čovjeka oplemenjuje a ne samo sputava (kako mnogi od njih pod utjecajem medija misle) stavljajući mu različite zabrane.

Glavni cilj navedenih aktivnosti (slavlja sakramenata, pobožnosti, karitativnih akcija, sportskih druženja, različitih drugih susreta) jest izgraditi osobni odnos s Isusom Kristom[12] čija će riječ, prijateljstvo, prisutnost puno jače odzvanjati u srcima krizmanika od naših, nerijetko, nemuštih riječi. To i Katekizam Katoličke Crkve ističe: „Priprava za potvrdu treba ići za tim da kršćane dovede do tješnjeg sjedinjenja s Kristom, do življe prisnosti s Duhom Svetim, s njegovim djelom, darovima i pozivima, kako bi bolje mogli preuzeti apostolske odgovornosti kršćanskog života. Zato će kateheza o potvrdi težiti za tim da u krizmanika probudi smisao pripadnosti Crkvi Isusa Krista, i to kako sveopćoj Crkvi tako i župnoj zajednici“ (KKC 1309)[13].

Riječi, ma koliko dobro sročene, sadržajno bogate, dobno prikladne ne mogu ni približno uključiti krizmanike u proces učenja i rasta u vjeri kao što to mogu gore navedene aktivnosti. Drugim riječima, ono što smatramo jako važnim, a što se tiče uspješne priprave za slavlja sakramenata kršćanske inicijacije, osobito sakramenta potvrde, jest potreba da ista bude što je moguće više holistički koncipirana. To znači da priprava ne samo sadržajno već i po načinu izvođenja bude tako prikladna da integrira um i tijelo, osjećaje i savjest, pojedinca i zajednicu.

Nadalje, budući da u pripravi nije naglasak na usvajanju pojedinog gradiva (informativna dimenzija) već prvenstveno na rastu u iskustvu vjere (formativna dimenzija) onda i obrazovni sadržaj treba tako skladno prenositi da ga što veći broj mladih prepozna i prihvati kao osobno smisleno učenje; put samoostvarenja kroz suradnju s Bogom.

Papa Franjo u svojoj pobudnici mladima o tome sasvim jasno i poučno ističe: „Što se tiče rasta, želim upozoriti na nešto važno. Na nekim se mjestima događa da se mladima nakon što im se pomoglo da steknu snažno iskustvo Boga, da dožive susret s Isusom koji je dotaknuo njihova srca, nakon toga ne ništa više od susretā ‘formacije’ na kojima se govori isključivo o doktrinarnim i moralnim pitanjima: o zlima današnjeg svijeta, o Crkvi, o njezinom socijalnom učenju, o čistoći, braku, o kontroli rađanja i o drugim temama. Posljedica toga je da mnogim mladima to dojadi, izgube žar svog susreta s Kristom i radost da ga slijede, mnogi napuštaju započeti put, a drugi postaju tužni i negativni. Obuzdajmo silnu želju da prenosimo veliku količinu doktrinarnih sadržaja i prije svega pokušajmo potaknuti i ukorijeniti divna iskustva koja podupiru kršćanski život. Kao što je rekao Romano Guardini: ‘kad se iskusi velika ljubav […] sve ostalo što se događa postaje dijelom toga’“. [14]

Vrši li se na takav način, poučavanje krizmanika prestaje biti samo teorijsko a postaje sve više životno, iskustveno. Osjećaji, zaokupljenosti i problemi mladih pritom ne bi trebali biti smetnja koja ometa pripravu, već most do rasta u osobnosti i vjeri[15]. Radi se o tome kako papa Franjo u istoj pobudnici ističe „da se zna razabrati putove tamo gdje drugi vide samo zidove, da se zna prepoznati potencijal tamo gdje drugi vide samo opasnost. Tako Bog Otac gleda na stvari, zna prepoznati vrijednost i njegovati klice dobra posijane u srcima mladih. Srce svake mlade osobe treba stoga držati ‘svetim tlom’, nositeljem sjemena božanskog života i pred kojim moramo ‘izuti obuću’ kako bismo mu se približili i ušli dublje u otajstvo“[16]. Dovodeći u skladan odnos iskustvo i sadržaj kateheze, razvijamo ne samo kognitivnu dimenziju već i afektivnu, tjelesnu i duhovnu komponentu te na takav način potičemo cjeloviti rast i razvoj ličnosti, spremnosti na preuzimanje odgovornosti[17].

Uloga kuma

Crkva je odredila uvjete za izbor kuma/e kod krštenja i potvrde. U prvom slučaju roditelji biraju kuma/u a u drugom sam krizmanik/ica. Kum mora imati potrebnu kanonsku dob (navršiti šesnaest godina), biti katolik (može biti i nekatolik Istočnih Crkava ali zajedno s katoličkim kumom), potvrđen i crkveno vjenčan (ako živi u braku) te provoditi život u skladu s vjerom i preuzetom službom (CCC 874.). Sve navedeno govori nam kako služba kuma nije samo čast, već i obveza. Naime, kum na sebe preuzima obvezu pomagati i duhovno pratiti krštenika, krizmanika te preuzeti i materijalnu brigu ako to roditelji nisu u stanju ili ako dijete ostane bez roditelja. Zadaća kuma, dakle, nije samo protokolarna niti se iscrpljuje u kupnji dara već podrazumijeva odgovornost i životnu brigu za osobu i njezin rast u vjeri. Sasvim je logično, stoga, da kum bude praktični a ne distancirani vjernik. O duhovnoj brizi, štoviše, o duhovnom roditeljstvu govore i sami naši nazivi – kum/a. Naime, navedeni pojmovi izvedenice su, nastale skraćivanjem, od srednjovjekovnih latinskih pojmova cumpater i comater. Oni u prijevodu znače su-otac i su-majka, odnosno drugi otac i druga majka te i samim nazivom izriču zadaću koju službom (kuma/e) preuzimaju.

Ne smijemo zaboraviti koliko je kumstvo važno u zbližavanju ljudi niti koliko ono predstavlja socijalni kapital; potencijal za ostvarenje komunitarne dimenzije u Crkvi koja je sama communio, zajedništvo. Dvostruko zajedništvo: s Bogom i ljudima. Na osobit način to je važno danas u našem sve fragmentiranijem individualističkom društvu, društvu u kojem je sve više osamljenih pojedinaca i gdje osamljenost i otuđenost predstavljaju sve veći problem. Gledajući u perspektivi poslanja Crkve – izgradnje društva kroz vlastitu misiju, koji joj je sam Krist odredio nalažući joj da bude kvasac, sol i svjetlo – nije razumljivo zašto bi odustajali od crkvene službe kumstva. Ono je kod krštenja jako važno, osobito kad postoje nedoumice oko obveza roditelja tj. njihova prihvaćanja i provođenja obveze odgajati dijete u kršćanskoj i katoličkoj vjeri[18].

Naravno, važno je i kod karizme, premda u manjoj mjeri. Tu krizmanici na neki način biraju svoje uzore za kumove, a mi im po kriterijima koji su isti za sve (i sasvim su razumljivi!) sugeriramo da izaberu praktične vjernike. I, po mogućnosti, da krsni kum ujedno bude i krizmani kum jer se na taj način bolje označuje veza između krštenja i potvrde. Time se i svjedoči kontinuitet praćenja, duhovne obveze koja se kumstvom prihvaća. Ako teologija promatra sakrament potvrde u svjetlu potvrđivanja (ojačavanja) vjere krizmanika onda se u ovom slučaju, u nastavljanju službe kumstva, potvrđuje i vjera kuma u obvezama i odgovornostima koje ima pred crkvenom zajednicom[19].

Sve što smo naveli govori o očekivanjima i obvezi kumova prema krizmanicima. Nedovoljno bi bilo samo gajiti očekivanja, a ne potruditi se da i kumovi bolje upoznaju svoju službu i da budu i oni praćeni u vršenju iste. Konkretno, to podrazumijeva da se kumovi unaprijed znaju npr. na početku katehetske godine u kojoj će biti krizma te da sudjeluju zajedno s krizmanicima ili odvojeno (samo oni) na nekim susretima (katehezama, različitim duhovnim i karitativnim aktivnostima) kroz koje će bolje upoznati ulogu svoje službe. Na takav bismo način, uključivši u pripravu krizmanika i roditelje, animatore mladih, pokrete, zajednice u župi, dokinuli stari statični pastoralni model koji stavlja naglasak na sakramentalizaciju uz redovito malo neposredne katehizacije, usmjerene na pripravu za sakramente euharistije i potvrde, a otvorili bi put integralnom pastoralu u sinodalnom obliku.

Integralni  pastoral u sinodalnom obliku

Nakon ovog kratkog razmišljanja o značenju sakramenta potvrde i ulozi kumstva, ne umišljajući si da smo iscrpili temu, možemo zaključiti nekoliko stvari.  Prvo što možemo zaključiti jest kako je neobično važno pružiti krizmanicima dobru pripravu. To znači da ona ne bude samo informativna već prvenstveno formativna: da sve dublje uvodi vjernika u život zajednice kroz različite aktivnosti omogućujući mu rast kroz osobni odnos s Kristom. To znači da se kateheza za krizmu ne bi smjela odnositi samo na pripravu za sakrament potvrde već da se i nastavi kasnije u obliku mistagoške kateheze; sustavnog rada s mladima koji bi mladima pružio mogućnost produbljivanja kršćanskog života. Svakako treba znati i to kako potvrda, kao uostalom i svaki drugi sakrament, nije samo djelo ljudi, već prvenstveno Božje djelo, sredstvo kojim nas Bog suobličuje slici svoga Sina. On to čini ulijevajući u nas svoga Duha Svetoga, čije djelovanje prožima naš život kroz sedam darova: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji.

Crkva je zajedništvo po svojoj naravi, dvostruko zajedništvo – s Bogom i ljudima. Ona je sakrament, znak i oruđe najtješnjeg jedinstva s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda (usp. LG 1). Znak i oruđe. U njoj se može doživjeti, iskusiti odnos s Bogom i po njezinoj univerzalnosti osjetiti svakog čovjeka bratom i sestrom. Ona je, dakle, znak i oruđe, instrument preko kojeg se ostvaruje to dvostruko jedinstvo. Vjerna svom poslanju, ona nema zadaću usklađivati se sa svijetom, mijenjati se da bi što više i potpunije pripadala svijetu, modernom vremenu, već i sebe i svijet usklađivati s evanđeljem, Kristom, koji je uvijek nov, moderan, nadahnjujući.

Ukratko, promjena koja nam je potrebna i predstavlja pravi izazov za poslanje Crkve nije samo smanjenje „birokracije“, već promjena mentaliteta. Metanoja, preobrazba pastoralnog načina djelovanja u kojem treba umjesto odvojenog stvarati integralni pastoral u sinodalnom obliku u kojem će što više vjernika biti uključeno u njegovu provedbu.

Treba nam pastoral koji prati vjernika tijekom svih životnih etapa. Crkva nije tu da samo djecu, mlade, zaručnike… pripremi za sakramente već da bude njihov dom, duhovni zavičaj, mjesto gdje rastu, razvijaju svoje sposobnosti, prepoznaju sve druge ljude kao braću i sestre. Mjesto u kojem se druže, pomažu jedni drugima i cijelome svijetu učiniti život ne samo podnošljivim nego i lijepim. Mjesto u kojem mogu prepoznati pravi, nepresušni Izvor iz kojeg dolazi voda živa, snaga i smisao koji čovjeka izdiže iznad okolnosti života i pruža sigurno jedro, kormilo i luku u sve nemirnijem moru života, uzburkanom velikim društveno-kulturnim promjenama.

Čini se da se postojeća praksa priprave za potvrdu provodi na način stjecanja određenog znanja o Duhu Svetom i njegovim darovima, njegovoj ulozi u povijesti Božjeg naroda kroz povijest i danas. Zasigurno bi trebalo kroz različite aktivnosti, o kojima smo prethodno govorili, omogućiti krizmanicima konkretno iskustvo zajedništva s Duhom Svetim. Naime, događa nam se da mladi izlaze iz razdoblja priprave bez istinskog osobnog i zajedničarskog iskustva molitve, slavlja i zajedništva, a upravo bi im to trebala omogućiti kršćanska inicijacija[20].  Dokidanjem kumova ništa se glede priprave i života nakon primanja sakramenta potvrde ne bi nabolje promijenilo. Naprotiv, dokinula bi se jedna obveza (duhovno skrbiti o osobi kojoj ste kum/a) koja nas je kao vjernike još više zbližavala, poticala na solidarnost, prijateljstvo. Ako se navedena obveza u međuvremenu, što je sasvim očito, našim nemarom zanemarila, relativizirala, potrebno je kritički u teološko-pastoralnom smislu analizirati stanje, ukazati na njegove uzroke, te u dijalektici crkvenog nauka i konkretnih okolnosti ponuditi smjernice za poboljšanje postojeće prakse. Ako smo to u ovom kratkom članku uspjeli, vrijedilo je truda.

 

[1] Usp. A. Sanfrancesco, Spoleto, il vescovo “abolisce” i padrini per la cresima, u: https://www.famigliacristiana.it/articolo/spoleto-il-vescovo-abolisce-i-padrini-per-la-cresima.aspx    (26. 01. 2021.)

[2] Usp. M. Fusco, Decreto ad experimentum per tre anni l’abolizione dei padrini e delle madrine nei sacramenti del Battesimo e della Confermazione, u: http://www.diocesisulmona-valva.it/decreto-ad-experimentum-per-tre-anni-labolizione-dei-padrini-e-delle-madrine-nei-sacramenti-del-battesimo-e-della-confermazione/; (26. 01. 2021.)

[3] Usp. A. Molè, Padrini e madrine, aboliti, intervju s mons. Michelom Fuscom, biskopom Sulmona-Valve, u: https://www.cittanuova.it/padrini-madrine-aboliti/?ms=002&se=004 (11. 02. 2021.)

[4] Usp. A. Sanfrancesco, Spoleto, il vescovo “abolisce” i padrini per la cresima.

[5] Usp. M. Fusco, Decreto ad experimentum per tre anni l’abolizione dei padrini e delle madrine nei sacramenti del Battesimo e della Confermazione, u: http://www.diocesisulmona-valva.it/decreto-ad-experimentum-per-tre-anni-labolizione-dei-padrini-e-delle-madrine-nei-sacramenti-del-battesimo-e-della-confermazione/; (26. 001. 2021.); Igor Traboni , Sulmona-Valva. Il vescovo abolisce per 3 anni padrini e madrine di Battesimo e Cresima, u:  https://www.avvenire.it/chiesa/pagine/fusco-abolisce-per-tre-anni-padrini-e-madrine-di-battesimo-e-cresima  (26. 001. 2021.);

[6] Usp. HBK, Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, Glas Koncila, Zagreb, 2008.,60.

[7] Upravo o tomu piše Alojzije Čondić: „Inicijacija sakramentalnoga oblika, bez životnoga sudjelovanja obitelji, uglavnom ne postiže smisao pripadnosti župnoj zajednici. Mladi ’odrade’ ono što se od njih traži, potom se brzo uklope u vjersku kolotečinu, a u rijetkima sazrije istinski osjećaj za crkvenu suodgovornost i sudjelovanje u župnoj zajednici pa se događa protuslovlje: kršćanski inicijacijski hod ne uvodi u Crkvu, a pastoral inicijacije ne stvara zajednicu odraslih u vjeri“. A. Čondić, Inicijacija odraslih – model pastorala u župnoj zajednici, u: Bogoslovska smotra, 79 (2008.) 3, 657.

[8] Usp. Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, 1, 4, 6.

[9] Isto, 6, 7.

[10] Usp. Franjo, Kateheza na općoj audienciji, 29. siječanj 2014., u: http://www.vatican.va/content/francesco/hr/audiences/2014/documents/papa-francesco_20140129_udienza-generale.html  (2. veljače 2021.)

[11] Usp. Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, 61. – 64.

[12] O naravi, svrsi i zadaćama kateheze vidjeti detaljnije u: Kongregacija za kler, Opći direktorij za katehezu, KS,Nacionalni katehetski ured HBK, Zagreb, 2000, 77-87.

[13] O zaprekama za plodonosno uključivanje krizmanika u otajstvo Crkve (tekući/promjenjivi identitet, pastoralna ukočenost, pesimizam, duhovna svjetovnost, stvaranje skupina/klanova unutar župe) vidjeti u: I. Šaško, Obnova krsnih obećanja u slavlju sakramenta potvrde, u: Živo vrelo XXXV (2018), 9, 6-7.

[14] Franjo, Cristus vivit, posinodska apostolska pobudnica mladima i cijelom Božjem narodu, KS, Zagreb, 2019., 212.

[15] O obilježjima kateheze mladih vidjeti detaljnije u: Kongregacija za kler, Opći direktorij za katehezu, Kršćanska sadašnjost, Nacionalni katehetski ured HBK, Zagreb, 2000, 181-185.

[16] Cristus vivit, 67.

[17] O mogućnostima rasta u vjeri kroz kršćansku geštalt pedadogogiju vidjeti: I. Jurić, Iskustveno učenje na primjeru snova u geštalt pedagogiji, u: Bogoslovska smotra, 90 (2020.) 4, 823–839.

[18] Usp. Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici, 41.

[19] Usp. A. Crnčević, Kumovi i briga za dar vjere, Prema ponovnom otkrivanju smisla crkvene službe kumstva, u: Živo vrelo XXXV (2018), 9, 16.

[20] Usp. N. Vranješ, Za novi život u Kristu, Prilozi pastoralu sakramenata, Glas Koncila, Zagreb, 2017., 25.

fra Ivica Jurić

Izvor: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije: časopis za pastoralnu orijentaciju, 149 (2021), 4; 10-15.