Posted by Uvod
Kanonski okvir zajedništva župnika i župnih vikara - župnih pomoćnika - čine propisi koji uređuju sakramentalno bratstvo prezbitera (PO 8) i suglasje u životu i pastoralnom djelovanju u određenoj župi ili župama. To su općeniti kanonski propisi o životu i djelovanju svjetovnih klerika i klerika koji su članovi ustanova posvećenoga života i družbi apostolskoga života, potom kanonski propisi koji se posebno odnose na zajedništvo života i djelovanja župnika i župnih vikara. Ti propisi zahtijevaju složnost, suglasnost, nesebičnost i uzajamno pomaganje u zajedničkom župnom pastoralu; oni se nalaze u: dokumentima II. vatikanskog sabora, posebno u PO 8 i CD 30, općem crkvenom pravu, partikularnom pravu te odlukama pojedinih dijecezanskih biskupa koji se odnose na zajednički život i djelovanje župnika i župnih vikara. Župni vikari su, po samoj naravi stvari, pridruženi župniku koji je jedini vlastiti pastir određene zajednice vjernika - župe - kojemu je dijecezanski biskup povjerio da pod njegovom vlašću vodi pastirsku brigu za župu (kan. 515, § 1, 619). Župnik je prvi moralno i pravno odgovoran za župu. Župni vikari pridruženi su župniku (kan. 545, § 1) da pod župnikovim autoritetom, zajedno, u suglasju, župniku pomažu u zajedničkoj brizi za određenu župu, prema propisima prava. Uz Opće crkvene propise, imali smo također u vidu i one koji se nalaze u: »Ti si Krist - za nas i za sve ljude. Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske« (dalje: Sinoda), a koji se odnose na zajednički život i pastoralno djelovanje župnika i župnih vikara. Nakon kanonskog okvira, u II. dijelu našega rada predložili smo praktične smjernice glede zajedničkoga života i pastoralnog rada župnika i župnih vikara. Tu se najviše treba očitovati zajedništvo među njima.
I. KANONSKI OKVIR
- Zajednički život i pastoralno djelovanje ujedinjenim snagama
U Zakoniku kanonskog prava iz 1983. (ZKP) propisi 0 župniku i župnim vikarima razlikuju se od propisa Zakonika iz 1917. godine[1] i sadržajno i nomotehnički. U VI. poglavlju II. knjige ZKP-a iz 1983. nalazimo zajedno propise o Župama, župnicima i župnim vikarima (kann. 515-552). U Zakoniku iz 1917. poglavlje IX. II. knjige, kann. 451-470, bilo je posvećeno župnicima (De parochis), poglavlje X., kann. 471- 478, župnim vikarima (De vicariis paroecialibus). Iz jedinstvenoga poglavlja u Zakoniku iz 1983. možemo čitati i zajedništvo župnika i župnih vikara - župnih pomoćnika - gdje obojica rade na istom poslu: u određenoj župi ili različitim župama. Zajedništvo je u Zakoniku iz 1983. nomotehnički naglašenije. Župni vikari pridruženi su župniku kao njegovi pomoćnici, da zajednički žive u župnoj kući, da složno 1 nesebično, zajednički, pastoralno djeluju. Župni vikari pomažu župniku prema »pravilu službe« te uzajamnom i nesebičnom dogovoru.
a) Župni vikari pridruženi su župniku - vlastitom pastiru određene župe - kao pomoć u pastoralnom djelovanju
Zakonodavac je u Zakoniku iz 1983., kan. 545, § 1, propisao da dijecezanski biskup može pridružiti župniku (parocho adiungi possunt) jednoga ili više župnih vikara - župnih pomoćnika - da mu budu pomoć kao suradnici i dionici njegove pastoralne brige za župu, te da zajedničkim savjetovanjem i nastojanjem sa župnikom, i pod njegovom vlašću, župniku pomažu u njegovo pastoralnoj službi kao vlastitu pastiru određene župe (kan. 515, § 1, 519). Glagol adiungo koji nalazimo u ZKP-u iz 1983., u kan. 545, § 1, 1014 i 1508, prevodimo s pridružiti, a u kan. 1609, s »pripoje parničkim spisima«. Adiungo, u našem slučaju, znači: župniku pridružiti župne vikare da rade zajedno u određenoj župi ili župama. Adiungo se može na hrvatski prevesti i s: privezati, pripojiti, biti dio nečega, predati, pridružiti, dodati.
Župne vikare dijecezanski biskup može pridružiti župniku kao pomoć u pastoralnom djelovanju. Oni su prvi župnikovi suradnici i dionici njegove pastoralne brige. Samo je župnik vlastiti pastir određene župe i jedino je njemu pravno povjerena župa kao njenom vlastitom pastiru (kan. 519). Župnik vodi pastoralnu brigu za povjerenu zajednicu Kristovih vjernika - župu - pod vlašću dijecezanskog biskupa (kan. 515, § 1). S biskupom je župnik pravno i teološki u Kristu povezan: da za određenu župu obavlja službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja u suradnji s drugim prezbiterima ili đakonima, uz pomoć koju mu pružaju vjernici laici, prema pravnoj odredbi (kan. 519).
Župniku »posebno povjerena« djelovanja (kan. 528, §§ 1-2, 529, §§ 1-2, 530), župnik i župni vikari mogu vršiti u zajedništvu, u suglasju, dogovorno. Za neke pak čine, npr. one iz kan. 530, br. 4, o valjanosti sklapanja ženidbe - prisustvovanje vjenčanju - (kan. 1108, §§ 1-2), župni vikari nemaju, po službi, ovlasti, osim ako nije što drukčije određeno (u biskupijskim statutima ili pismu imenovanja), onda župnik može župnim vikarima izričito (usmeno ili napisano dati dopuštenje sudjelovanja u sklapanju ženidbe (kan. 137, 1111, §§ 1-2), u smislu kan. 1198, § 2. Za vođenje župnog ureda, posebno za korištenje župnog pečata te za potpise i ovjeru dokumenata župnim pečatom, župnim vikarima treba župnikovo ovlaštenje (kan. 535, § 3).
Na čelu ŽPV-a jedino je župnik (kan. 536, §§ 1-2), a ŽEV pomaže župniku. ŽEV i ŽPV pomažu župniku i moraju se ravnati prema propisima koje je donio dijecezanski biskup. Samo župnik zastupa župu u pravnim poslovima (kan. 532). Dijecezanski biskup može slobodno imenovati župnike i pridružiti im župne vikare svećenike te one koji su članovi neke ustanove posvećenoga života i družbi apostolskoga života, u smislu kann. 547 i 682, §§ 1-2. nakon što se posavjetuje, ako to smatra prikladnim, sa župnikom ili župnicima župa za koje se postavljaju te s dekanom, uz pridržavanje kan. 682, § 2. U pastoralnom djelovanju, članovi neke ustanove posvećenoga života ili družbe apostolskoga života pravno su izjednačeni sa svjetovnim župnicima ili župnim vikarima, osim ako što nije drukčije određeno u ugovoru o povjeravanju župe ustanovama posvećenoga života (kan. 520, §§ 1-2).
b) Obveze i prava župnih vikara
Prema kan. 548, § 1, obveze i prava (obligationes et iura) župnih vikara određuju se: (1.) kanonima iz II. knjige »Narod Božji«, VI. poglavlja Zakonika iz 1983. »Župe, župnici i župni vikari« (kann. 515-552), (2.) biskupijskim statutom, (3.) pismom dijecezanskog biskupa o imenovanju, (4.) župnikovim nalogom. Prema odredbi kan. 548, § 2: »Osim ako je pismom dijecezanskog biskupa izričito određeno što drugo, župni vikari su obvezani snagom svoje službe pomagati župniku u cjelokupnoj župnoj službi, izuzevši dakako namjenjivanje mise za narod, a isto tako, ako je to potrebno prema pravnoj odredbi, zamijeniti župnika.«
Zakonodavac kaže u kan. 548, § 3: »Neka župni vikar redovito izvješćuje župnika o namjeravanim i poduzetim pastoralnim pothvatima, tako da župnik i župni vikar ili vikari ujedinjenim snagama mogu udovoljavati pastoralnoj brizi za župu za koju su zajednički odgovorni. Radi zajedništva, obojica trebaju znati tko što i kada pastoralno radi.« Zakonodavac zahtijeva suradnju župnika također i s »drugim prezbiterima ili đakonima i uz pomoć koju mu pružaju vjernici laici, prema pravnoj odredbi« (kan. 519). Župni vikari su prvi župnikovi suradnici. Župnik i župni vikari trebaju biti u suglasju glede osjećaja za Crkvu Božju, biskupiju i za župu (sentire cum Ecclesia) jer su oni prezbiteri Isusa Krista, u čije ime djeluju - actio presbyteri actio Christi.
c) Biskupova vlast, župnikova vlast i suradnja pastoralnih djelatnika
Dok župnik vodi pastoralnu brigu za povjerenu mu župu »pod vlašću dijecezanskog biskupa« (kan. 515, § 1), dotle župni vikari vode brigu za župu »pod župnikovim autoritetom, odnosno vlašću koju ima kao župnik«. I župnik i župni vikari trebaju vršiti »pravilo službe« u okviru određenih zakonskih propisa koje posebno nalazimo u kann. 515-552. Crkveni propisi nadahnuti su evanđeoskim duhom i treba ih u konkretni život primjenjivati s kanonskom pravičnošću radi spasenja duša, što u Crkvi mora uvijek biti svrha i vrhovni zakon (kan. 1752). Župni vikari djeluju na župi pod vlašću župnika kao njegovi prvi suradnici i dionici župnikove pastoralne brige za župu (kan 545; § 1). Iako se prava župnih vikara pobliže određuju »župnikovim nalogom« (kan. 548, § 1), ipak trebaju djelovati zajednički, u dogovoru. Premda župnik može dati nalog izvršenja, ovdje bih upozorio na odredbu kan. 127, br. 2-3. Iako je župnik vlastiti pastir župe, ipak treba reći da bi bez savjetovanja nerazborito postupao. Istini za volju, samo je župnik vlastiti pastir povjerene mu župe, pastirsku vlast on obavlja prema evanđelju i zakonima koji su nadahnuti Duhom Božjim, kao časno i ponizno služenje Bogu i ljudima.
Župnik ne smije biti kruti legalist. On mora biti milosrdan u duhu evanđelja i crkvenog zajedništva, pri čemu ipak ostaje na snazi da može nekada odlučiti i narediti sam. Pri tome, u možebitnom teškom slučaju, župnik mora poštovati ljudsko dostojanstvo svojih pomoćnika i postupati prema njima kao prema djed Božjoj - svojoj braći u svećenstvu i u Isusu Kristu, u čijoj osobi svećenici djeluju; kao svećenici, u načelu trebaju zajednički pastoralno djelovati, u određenoj partikularnoj Crkvi u kojoj je župa - bilo osobna bilo područna - njen dio. Radi zajedništva, župnik treba prihvatiti eventualnu kritiku svojih vikara kao nešto dobronamjerno, što mu može pomoći u pastoralnom rada. Više ljudi više zna! Župnik u svojim vikarima treba vidjeti braću u Isusu Kristu; ne smije gasiti njihov osjećaj pripadnosti dotičnoj župi i na župi gdje ih mu je dijecezanski biskup pridružio da s njim, i pod njegovim vodstvom, pastoralno rade. Župnik zajedno sa župnim vikarima, u okviru prava, treba služiti određenoj župi naravnim i nadnaravnim sredstvima, u zgodno 1 nezgodno vrijeme.
- Vršenje pastoralne službe u zajedništvu držeći se crkvenih propisa
Uz propise kanonskoga prava o župi, župnicima i župnim vikarima (kann. 515-552), treba se držati također i odredbi Dekreta II. vatikanskog sabora, posebno one koju nalazimo u Christus Dominus, br. 30, t. 3 i odredbe Sinode, br. 596: »Biskup će[2] radi potrebe i koristi pastoralnoga života u župi, kad je potrebno i moguće, imenovati i župnog vikara. (...) U dekretu njegova imenovanja bit će naznačeno i područje njegova djelovanja. Dužnost mu je sudjelovati u župničkoj pastoralnoj službi te ga zamijeniti u slučajevima predviđenim zakonom. Sudjelovanje i suradnja župnog vikara u pastoralnoj brizi za župu mora voditi računa o dva stožerna povezivanja, a to su: uloga župnika i dobro župe. Župnik i župni vikar u službi su iste zajednice vjernika, premda s različitim ulogama, skupa su odgovorni u pastoralnoj brizi za župu te stoga moraju raditi u jedinstvu namjera i u tijesnoj suradnji za dobro čitave župe. Župni vikar nastanjen je u župnoj kući i u zajedničkom domaćinstvu sa župnikom, s kojim dijeli troškove nagrade za domaćicu.«
Zakonodavac je u kan. 545, § 1 naglasio: Župniku se mogu pridružiti jedan ili više župnih vikara »kada je potrebno ili prikladno«[3]. 0 potrebi prosuđuje dijecezanski biskup. Župni vikari po svojoj su službi članovi župnih vijeća (ŽEV i ŽPV) i oni su župnikovi suradnici i dionici njegove pastoralne brige za župu (kan. 545, § 1). Zajedništvo se očituje npr. kada župnik zajedno sa župnim vikarima sastavlja liste za članove vijeća (Sinoda, br. 577). U Crkvi su vijeća znak sinodalnosti Crkve, gdje vjernici, »zajedno s onima koji snagom svoje službe (župni vikar i župnik, moja op.) sudjeluju u pastoralnoj brizi za župu, pomažu da se unaprijedi pastoralna djelatnost« (kan. 536, § 1) ili »u kojem vjernici, odabrani prema tim odredbama, pomažu župniku u upravljanju župnim dobrima, uz održavanje propisa kan. 532« (kan. 537). Kan. 532 propisuje: »Župnik zastupa župu u svim pravnim poslovima, prema odredbi kann. 1281-1288.« I jedno i drugo vijeće pomaže župniku.
Ovdje treba naglasiti da župni vikari nisu dužni slaviti svetu misu za narod - pro populo. Naglasak je zakonodavca: župni vikari trebaju pomagati župniku! Moguće nesuglasice trebaju rješavati zajednički, ne pred očima javnosti - pred župljanima. To bi bilo na sablazan. Svojim zajedništvom svjedoče kako je moguće obiteljsko zajedništvo i različitih. Župni vikar pomaže župniku kako bi, kao vlastiti pastir određene župe »pod vlašću dijecezanskog biskupa« (kan. 515, § 1), mogao bolje skrbiti za određenu župu. Kao prvi suradnici i pomoćnici u župi, župni vikari moraju biti svjesni koliko je potrebno njegovati svećeničko bratstvo i zajedništvo sa svojim župnikom. Treba pastoralno djelovati ujedinjenim snagama - aktivno zajedništvo života i djelovanja - radi dobra ne samo župne zajednice, nego također i biskupije te Crkve Božje.
- Stjecanje pastoralnog iskustva, obveza zajedničkog života u zajedničkoj kući i uzdržavanje
U dokumentima Sinode čitamo: »Kako bi stekao dostatno pastoralno iskustvo za samostalno upravljanje župom, prezbiter se prije imenovanja župnikom imenuje župnim vikarom« (Sinoda, br. 605). Prezbiteri koje dijecezanski biskup imenuje za župnike ili župne vikare trebaju biti svjesni da su i oni klerici, svećenici (kan. 521. i 546). Jedan i drugi su obvezni živjeti zajedno u župnoj kući. Zakonodavac je propisao u ZKP-u, kan. 550, § 2: »Neka se mjesni ordinarij pobrine da se u župnoj kući, gdje je to moguće, između župnika i vikara uvede neki oblik zajedničkoga života.« Prema kan. 550, § 1, i odlukama Sinode đakovačke: »Župnik i župni vikar obvezni su prebivati u župnoj kući. Ako ima opravdana razloga, biskup će dopustiti da borave drugdje, osobito u zajedničkoj kući za više prezbitera« (Sinoda, br. 289).
»Biskup će preko Biskupijske ustanove za uzdržavanje klera odrediti visinu doprinosa te osobe (ako se radi o civilima, moja op.) za uzdržavanje župne kuće i domaćinstva« (Sinoda, br. 598). U slučaju da župnik i župni vikar žive zajedno, onda se »mjesni ordinarij« treba pobrinuti da se uvede neki oblik zajedničkoga života (kan. 550, § 2). Podsjećamo na izjavu i odluku Sinode br. 288: »Župnik se treba pobrinuti za domaćinstvo te je pozvan osigurati sebi i župnom vikaru (vikarima) uvjete za normalan život i nesmetano svećeničko služenje u skladu s odredbama biskupijskog ekonomskog sustava.« Ta odredba vrijedi ako župnik i župni vikari žive u »zajedničkoj kući« (Sinoda, br. 289).
Ovdje treba imati na umu odredbu Sinode, br. 596: »Župni vikar je nastanjen u župnoj kući i u zajedničkom domaćinstvu sa župnikom, s kojim dijeli troškove nagrade i domaćicu.« Za troškove nagrade ili plaće domaćici treba biti socijalno osjetljiv. Ako što nije drukčije određeno, onda župnik i župni vikari trebaju načiniti zajednički sporazum o određenoj svoti novca koja se daje domaćici, raspodjeli tih troškova iz župne blagajne ili plaće, prema financijskome sustavu pojedine biskupije. Posebno se treba držati propisa o zdravstvenom i mirovinskom osiguranju.
Ovdje treba spomenuti i drugi dio sinodske odredbe iz br. 289: »Ako ima opravdan razlog, biskup će dopustiti da borave drugdje, osobito u zajedničkoj kući za više prezbitera.« Što se tiče života župnika ili župnih vikara u zajedničkoj kući s više prezbitera, onda se treba, koliko je moguće, prilagoditi propisima i običajima života u dotičnoj kući, kao što je dnevni red, uzdržavanje i zajednička molitva. Tako isto ako se radi o župnicima i župnim vikarima koji su članovi neke ustanove posvećenoga života ili družbe apostolskoga života.
Treba imati u vidu odredbu Sinode, br. 596: »Župnik i župni vikar u službi su iste zajednice vjernika, premda su različiti po ulogama, skupa su odgovorni u pastoralnoj brizi za župu te stoga moraju raditi u jedinstvu namjera i u tijesnoj suradnji za dobrobit čitave župe: a) ako u pravu što nije drukčije određeno, skupna je odgovornost u pastoralnoj brizi za župu; b) moraju raditi u jedinstvu namjera, c) u tijesnoj suradnji za dobrobit čitave župe.
Prema kan. 552, koji se nadahnuo na kan. 477, §1, Zakonika iz 1917. i Ecclesiae Sanctae I, 32, dijecezanski biskup ili dijecezanski upravitelj mogu zbog opravdanoga razloga ukloniti župnoga vikara sa župe, uz održavanje (kada se radi o redovniku, moja op.) propisa kan. 682, § 2. Kada se radi o uklanjanju župnog vikara redovnika s određene župe - bilo na zahtjev dijecezanskog biskupa, koji je prije toga kontaktirao redovničkoga poglavara, bilo na zahtjev poglavara, nakon što je s tim upoznao dijecezanskog biskupa - ni dijecezanski biskup ni mjerodavni redovnikov poglavar ne trebaju zatražiti pristanak drugoga (usp. kan. 682, § 2). Smatra li da ga se treba ukloniti s određene župe, bilo koji župni vikar može to slobodno zatražiti od dijecezanskog biskupa, ili, ako se radi o župnom vikaru redovniku, od svoga mjerodavnog poglavara. Kod uklanjanja župnog vikara sa župe nije predviđen neki pravni postupak.
II. PRAKTIČNE SMJERNICE
Imajući u vidu spomenuti kanonski okvir pastoralne službe župnika i župnih vikara, te čitajući inteligentno znakove vremena, slobodni smo predložiti i neke praktične smjernice u smislu zajedništva, boljeg suživota i djelovanja župnika i župnih vikara koje je određenom župniku pravno pridružio dijecezanski biskup ili oni koji su mu u pravu izjednačeni. Tim više, jer Zakonik kanonskoga prava iz 1983., kao i partikularno pravo, donosi više apstraktne odredbe, a današnji obnovljeni pravni okvir dosta se razlikuje od onoga iz Zakonika iz 1917. o zajedničkom životu i djelovanja župnika i župnih vikara. Te propise - pravni okvir pastoralnoga djelovanja i života - treba ostvariti i primijeniti u konkretnom životu, na konkretnoj župi u kojoj pastoralno djeluju župnik i župni vikari.
Dijecezanski biskupi trebali bi prije samog imenovanja župnika i župnoga pomoćnika pažljivo ustvrditi koliko su te osobe sposobne za zajednički život i iskrenu suradnju koja traži dijalog i zajedničko dogovaranje radi učinkovitijega pastoralnog djelovanja i skladnog života u zajedništvu, posebno u zajedničkoj župnoj kući. Na župe gdje namjerava postaviti župne vikare, dijecezanski biskup ne bi smio imenovati župnika koji nije za zajednički život. Zato bi se trebao, prije nego nekoga postavi na župu kojoj treba župni pomoćnik, posavjetovati s profesorima i odgojiteljima da se uvjeri u spremnost župnika i župnih vikara za zajednički život i zajedničko planiranje pastoralnih aktivnosti na župi.
Nakon roga bi se trebao posavjetovati sa župnikom i župnim vikarima te ih upitati imaju li neki opravdani razlog protiv života i rada s određenom osobom s kojom zajedno trebaju pastoralno živjeti i djelovati. Time bi se izbjegle moguće negativne posljedice po zajedništvo župnika i župnih vikara. Nije dovoljna činjenica što je netko zaređen za svećenika da bi mogao ispravno vršiti pastoralnu službu s drugima, u zajedništvu. I župnik i župni vikari trebaju se već izdaleka - u školsko-obrazovnom procesu - spremati za zajednički život i rad kako bi u određenoj pastoralnoj službi gajili zajedništvo života i djelovanja, time još više što su župnik i župni vikari klerici, svećenici Isusa Krista, koji trebaju djelovati u ime Isusa Krista (actio presbyteri actio Christi) u posebnom dijelu Božjega naroda - župnoj zajednici. Radi zajedništva, i župnik i župni vikari trebaju biti sposobni iskreno razgovarati, iz srca, kako o svim problemima koji tište njih osobno, tako i o potrebama zajedničkoga pastoralnog djelovanja na određenoj župi. Za takvo nešto treba im svećenička hrabrost i poniznost, bez maski. Ali i profesionalna svijest o obvezama i pravima kako bi ih ponizno i iskreno mogli obavljati u zajedništvu te ono dogovoreno izvršiti. Rekli bi političari, pacta sunt servanda.
1. Župni su vikari obvezni, snagom pastoralne službe, odgovorno i dogovorno pomagati župniku u pastoralnom služenju u određenoj župi ili različitim župama, izuzevši namjenu svete mise za narod (pro populo). Posebno zajednički trebaju raditi u župnom pastoralu, prema propisima prava, biskupova dekreta i župnikova naloga i dogovora sa župnikom koji je jedini pastir određene župe. Zajednički su pravno i moralno odgovorni za župu i zajednički život u zajedničkoj župnoj kući. U tom smislu, treba se držati onoga što je propisao II. vatikanski sabor u Dekretu Christus Dominus, br. 30:
a) »... neka župnici sa svojim pomoćnicima tako obavljaju službu naučavanja, posvećivanja i upravljanja da se vjernici i župne zajednice uistinu osjećaju članovima biskupije i sveopće Crkve. Neka stoga surađuju s ostalim župnicima kao i sa svećenicima koji obavljaju pastoralnu službu na tom području (kao što su, primjerice, područni vikari i dekani) ili su dodijeljeni djelima od nadžupnog značenja - da pastoralnoj skrbi u biskupiji ne bi nedostajalo jedinstvo i da bude što učinkovitije.«
b) »Da bi dušobrižnička služba bila što učinkovitija, svesrdno se preporučuje zajednički život svećenika, osobito onih koji su dodijeljeni istoj župi; pospješujući apostolsko djelovanje, to ujedno vjernicima pruža primjer ljubavi i jedinstva.«
c) »Župni vikari, kao župnikovi suradnici, danomice ulažu značajan i djelatan trud u pastoralno služenje pod župnikovim autoritetom. Stoga neka između župnika i njegovih vikara budu bratski odnosi, neka uvijek vlada uzajamna Ijubav i poštovanje i neka međusobno pomažu savjetom te se složno i zajedničkim nastojanjem skrbe za župu.«
2. Kao što je staro pravilo u djelovanju u biskupiji nihil sine episcopo, nešto slično bi trebalo biti u djelovanju u određenoj župi: nihil sine parocho.
3. Župni vikari imaju slične obveze kao i župnik na određenoj župi, posebno one koje je zakonodavac donio u kan. 528, §§ 1-2, 529, §§ 1-2, 530, s tim da se treba držati točaka a, b, c:
a) Samo župnik zastupa župu u pravnim poslovima (kan. 532).
b) Župni vikari ne mogu valjano prisustvovati sklapanju ženidbe snagom službe. Ako drukčije nije propisano u biskupijskom statutu ili pismu imenovanja, onda im treba izričito župnikovo dopuštenje u smislu kan. 137, § 3.
c) Za upotrebu župnog pečata i potpisivanja župnih spisa uime župe, potrebno je župnikovo dopuštenje. U vođenju župnog ureda treba se držati općega i partikularnog prava.
4. U slučaju odsutnosti župnika, ako nije imenovan posebni župni upravitelj, župom upravlja najstariji župni vikar. U takvu slučaju župni vikar dužan je voditi pastoralnu brigu za župu kao župnik, osim što nije dužan govoriti misu za narod (pro populo) ili ako je što propisano drukčije.
5. Župni vikari dužni su na rezidenciju u župi te sa župnikom boraviti u zajedničkoj župnoj kući, osim ako je, iz opravdanoga razloga, dijecezanski biskup odredio što drugo (iusta de causa). Redovnici, bilo župnici bilo župni vikari, podložni su vlasti dijecezanskog biskupa (kan. 678, §§ 1-2) i propisima vlastitih Konstitucija.
6. Život u istoj župnoj kući zahtijeva zajedništvo, u smislu kan. 280, o zajedničkom životu klerika. Ordinarij mjesta brine se kako bi se između župnika i župnih vikara ustanovio, ako je moguće, nekakav zajednički život u župnoj kući.
7. Župnik i župni vikari imaju pravo na godišnji odmor. U tom smislu, trebali bi se dogovoriti o vremenu i načinu njegova korištenja. Ne bi bilo razborito da župni vikari i župnik koriste godišnji odmor u isto vrijeme.
8. I župnik i župni vikari obvezatni su predati u župnu blagajnu priloge koje primaju od vjernika, »osim ako se utvrdi protivna volja darovatelja s obzirom na dobrovoljne priloge«. Na dijecezanskog biskupa spada, nakon što se posavjetuje s prezbiterskim vijećem, da donese propise kojim će se odrediti namjena tih priloga i nagrada klericima koji obavljaju župnu zadaću (kan. 531; PO 20 i 21; ES I, 8). Uz to se trebaju držati odredaba biskupijskog gospodarskog (financijskog] sustava: biskupijski taksovnik, davanja vjernika prigodom dijeljenja sakramenata, blagoslova i blagoslovina, posebno blagoslova kuća.
9. Ako žive u istoj župnoj kući, župnik i župni vikari trebaju u bratskom zajedništvu odrediti barem neki fleksibilni dnevni red kojim trebaju predvidjeti: vrijeme za molitvu, doručak, ručak, večeru, pastoralni rad, osobni rad i vrijeme za odmor. Pastoralni rad na župi ispred je kućnoga dnevnog reda.
10. Župnik i župni vikari trebaju odrediti prema općim i partikularnim zakonima, običajima i liturgijskim propisima ritam liturgijskog života župe, kao što su to određene dnevne, tjedne, mjesečne i godišnje svete mise te razne pučke pobožnosti, gdje i kada?
11. Zajednički se trebaju dogovoriti tko, kome i kada drži vjeronauk, pripravu za sakramente (krštenje, prva pričest, krizma, ženidba) te ostale župne aktivnosti, posebice tko kada ispovijeda i s kojim vjernicima radi, npr. s raznim molitvenim skupinama, udrugama, karizmatskim pokretima... Naročito je važno da se dogovore tko će i kada raditi s djecom, mladima, starijima, obiteljima, bolesnicima u bolnicama, siromasima, itd. Također, valja precizno odrediti tko i kada radi u župnom uredu. Radno vrijeme treba napisati na vrata župnoga ureda, istaknuti u župnim obavijestima ili, ako se tiska, u župnom listiću.
12. Ako župnik i župni vikari žive u istoj zajedničkoj župnoj kući, onda se trebaju, u duhu svećeničkog zajedništva, dogovoriti (ako dijecezanski biskup nije uredio što drukčije) koliko i kako trebaju pridonositi za uzdržavanje kuće, domaćinstva te posebno domaćice, s kojom trebaju napraviti precizan ugovor o stanovanju, o zapošljavaju, o uzdržavanju. U tom smislu, valja se držati crkvenih, posebno biskupijskih i građanskih propisa o zapošljavanju.
Zaključak
U prvom dijelu ovoga rada upozorili smo na norme koje su obvezujuće u zajedništvu između župnika i župnih vikara - zakonski okvir - što uključuje običaje i potrebe zajedničkoga života i pastoralnoga djelovanja; u drugom smo dijelu ponudili nekoliko praktičnih savjeta. Ovim radom smo ukazali i župnicima i župnim vikarima kako su im pastoralno djelovanje i život zajednički, što posebno proizlazi i činjenice da župne vikare dijecezanski biskup pridružuje župniku koji je vlastiti pastir zajednice vjernika - župe - i pravno je odgovoran za određenu župu. Kao prezbiteri, i župni vikari i župnik djeluju u osobi Isusa Krista te ih obvezuje svećeničko bratstvo, zajedništvo života i djelovanja u općoj Crkvi i njenim strukturama (biskupija i župa). Zakonodavac kaže da se župniku mogu, ali ne moraju, pridružiti jedan ili više župnih vikara, koji mu, kao njegovi suradnici i dionici njegove brige, savjetom i radom pomažu u pastoralnoj službi (kan. 545, § 1) na određenoj župi ili župama. Dakle, župni vikari pridružuju se župniku te se u obvezujućem zajedništvu, uz kreativnost čemu pomaže eklezijalna svijest te psihologija zajedničkog djelovanja, trebaju držati »pravnog okvira« - rekli bismo da treba profesionalno poštivati i provoditi u djelo »pravilo pastoralne župne službe«.
U obvezujućem zajedništvu nema mjesta samovolji, na određenoj župi ili župama i župnik i župni vikari trebaju zajedno raditi i obojica živjeti od ploda svoga rada prema zakonima, dogovorno, pod župnikovom vlašću. Među njima trebaju vladati bratski odnosi, uzajamna Ijubav, poštovanje, sloga, međusobna pomoć što zahtijeva zajednička služba pod župnikovim, odnosno biskupovim autoritetom. Svojim zajedništvom svjedoče biskupijsko i crkveno zajedništvo te konkretno župno zajedništvo. Obvezujuće zajedništvo župnika i župnih vikara treba biti uzor obiteljskog zajedništva, jedinstva i ljubavi. Što propovijedaju, neka i žive, jer njihov autoritet kod župljana ovisi o njihovu pastoralnom djelovanju i svjedočenju zajedničkog života, kao svećenika Isusa Krista.
Literatura
Codex iuris canonici Pii X Maximi iussu digestus Benedicti Papae XV auctoritate promulgatus, Romae, Typis Polyglottis Vaticanis, 1934.
Zakonik kanonskoga prava proglašen vlašću pape Ivana Pavla II., s izvorima, Glas Koncila, Zagreb, 1996.
Drugi vatikanski koncil. Dokumenti, VII. izdanje, popravljeno i dopunjeno, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.
Ti si Krist - za nas i za sve ljude. Izjave i odluke Druge biskupijske sinode đakovačke i srijemske, Nadbiskupski ordinarijat, Đakovo, 2008.
Crkva danas i sutra. Akti 55. Splitske sinode »Različiti su darovi ali je isti duh« (IK or 12,4), Crkva u svijetu, Split, 1988.
J. B rk a n, Župa u zakonodavstvu Katoličke Crkve, Služba Božja, Split, 2004.
[1] Zakonik crkvenoga prava iz 1917. godine razlikovao je pet kategorija župnih vikara koji su na različite načine zamjenjivali župnika ili mu pomagali u vršenju dušobrižničke službe (kann. 471-478). Prema Zakoniku iz 1983., kan. 545, § 2, dijecezanski biskup može župniku pridružiti župne vikare: (1) ili za obavljanje sveukupne pastoralne službe, (2) ili za svu župu, (3] ili za određeni dio župe, (4) ili za određenu skupinu župljana, (5) ili da se posveti obavljanju određene zadaće u različitim župama istodobno. U svim slučajevima, lat. riječ »vicarius« ovdje označava onoga koji pomaže ili zamjenjuje župnika ili više župnika. Župni vikari pridruženi su župniku da mu nesebično pomažu i zajednički rade u župi, prema pravnim propisima i dogovorno.
[2] Dobro bi bilo vidjeti br. 784 55. Splitske sinode.
[3] Pastoralni pisac Ž. Bezić u knjizi Suvremena župa, Služba Božja, Makarska, 1987., na str. 100., piše za župnog vikara: »... i daje se kao pomoć župi, ne župniku (stoga se i zove vicarius paroecialis, a ne parochil)«. To nije tako! U kan. 545, § 1, lat. »parocho adiungi possunt« - prevodimo: župniku se mogu pridružiti.
Jure Brkan, umirovljeni redoviti profesor kanonskoga prava
Izvor: Vjesnik Đakovačko-osječke nadbiskupije i Srijemske biskupije, 6/2015., str. 638-644.