»Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.«

BogoslovPosted by

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu (Iv 6,22-299

Pošto je Isus nahranio pet tisuća ljudi, vidjeli su ga učenici kako ide po moru.
Sutradan mnoštvo naroda, koje osta s onu stranu mora, zapazi da ondje bijaše samo jedna lađica i da Isus nije bio ušao zajedno sa svojim učenicima u lađicu, nego da oni odoše sami. Iz Tiberijade pak stigoše druge lađice blizu onog mjesta gdje jedoše kruh pošto je Gospodin izrekao zahvalnicu. Kada dakle mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđe u lađice i ode u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori:
»Zaista, zaista, kažem vam:
tražite me,
ali ne stoga što vidjeste znamenja,
nego stoga što ste jeli od onih kruhova
i nasitili se.
Radite,
ali ne za hranu propadljivu,
nego za hranu koja ostaje za život vječni:
nju će vam dati Sin Čovječji
jer njega Otac — Bog — opečati.«
Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.«

Riječ Gospodnja.

***

Nakon što je nahranio pet tisuća ljudi Isus je učinio još jedno znamenje. Dok su njegovi učenici lađom plovili s jedne strane Galilejskoga mora na drugu, on je po moru hodao vlastitim nogama. O tome u današnjem odlomku iz Evanđelja imamo samo kratku informaciju. Potom slijedi izvještaj o tome kako je sutradan čitavo mnoštvo naroda koje je ostalo na onoj strani, gdje ih je Isus nahranio s pet kruhova i dvije ribice, također pošlo u lađicama na drugu stranu u Kafarnaum. Još su im se pridružile i druge lađe iz Tiberijade. Zamislimo li tu scenu, vidimo čitavu flotu lađa kako plovi Galilejskim morem i pristaje na obali blizu Kafarnauma tražeći Isusa.

Kad su ga našli postavljaju mu pitanje: „Učitelju, kad si ovamo došao?“. Iz onoga što slijedi čini se da to pitanje ima ulogu kurtoaznoga uvoda u razgovor, jer iza toga jednostavnoga pitanja stoje druga pitanja koja se polako otkrivaju u njihovu razgovoru s Isusom. Zato Isus uopće na odgovara na postavljeno pitanje i ne kaže im kada je i kako došao u Kafarnuam, nego odmah započinje pouku na temelju jučerašnjeg dana kada ih je nasitio kruhom. Znamo da se Isus povukao u goru, kad su ga nakon znamenja s kruhom htjeli zakraljiti. Bio je to znak da nisu dobro razumjeli što je Isus učinio, jer su svu svoju pažnju usmjerili na pitanja koja se tiču samo ovozemaljske egzistencije. U znamenju s kruhovima oni su u Isusu prepoznali nekoga tko bi mogao riješiti njihove ekonomske i političke probleme. Čak su u njemu vidjeli i proroka, ali nisu iz Isusova znamenja s kruhom na pravi način razumjeli njegov odnos s Bogom.

To nas podsjeća na prvi čovjekov grijeh opisan u Knjizi Postanka (3,1-19) koji se sastojao upravo u tome da je pod utjecajem napasnika čovjek uzimanje hrane odvojio od svoga odnosa s Bogom, a povezao s pohlepom. Plod takvoga uzimanja hrane nije bio ono čemu hrana po svojoj naravi služi, a to je život, nego je takvo bezbožno uzimanje hrane postalo sredstvom smrti.

Isus je kod ljudi koji su došli za njim u Kafarnaum primijetio da je ono znamenje s kruhom kojim ih je jučer nahranio više u njima svorilo pohlepu, nego što ih je povezalo s Bogom. Zato im odmah i kaže: „Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se.“ Ali Isus ne ostaje na toj primjedbi. Služeći se već doživljenim iskustvom svojih sugovornika da ih je nasitio kruhom od kojega će ponovno ogladnjeti Isus želi podići razgovor na višu razini i progovoriti o nepropadljivoj hrani koja ostaje za život vječni i koji im samo on može dati. Propadljivu hranu ljudi mogu naći na različitim mjestima i zaraditi na različite načine. Da ih Isus nije nahranio, ono mnoštvo bi se vjerojatno nekako snašlo, ali nepropadljivu hranu može im dati samo on, Sin Čovječji. Rečenica „jer njega Otac — Bog — opečati“ to tako snažno potvrđuje da bude potpuno jasno kako, izvan Isusa, nema nekog drugog alternativnog izvora hrane koja ostaje za vječni život.

Propadljiva i nepropadljiva hrana razlikuju se po tome što jedna služi za prolazni, a druga za vječni život. Ali zajedničko im je da i za jednu i za drugu hranu treba raditi. Kad Isus kaže, „radite, ali ne za hranu propadljivu“ to ne znači da za tu hranu ne treba raditi, nego znači da je to tako jasno da to uopće ne treba napominjati. Svatko zna da za hranu treba raditi, ali je potrebno shvatiti da hrana više nije hrana, ako se odvoji od zajedništva s Bogom, kako se to dogodilo našim praroditeljima. Čini se da su to Isusovi sugovornici shvatili pa ga pitaju: „Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?“. Navedimo odmah i Isusov odgovor „Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.“ U tom pitanju i odgovoru rečeno je sažeto ono što se kasnije razvilo u široku raspravu o toma opravdava li se čovjek pred Bogom djelima ili vjerom. Isus je na to pitanje unaprijed genijalno odgovorio tako što je djelo izjednačio s vjerom.
Potrebno je ipak pojasniti pozadinu ovih pitanja.

Činiti djela Božja Židovi Isusova vremena uglavnom su izjednačavali s izvršavanjem djelā Zakona koji je Bog objavio Mojsiju. Naravno da je vršiti Zakon dobro, pogotovo ako je to Zakon Božji. Međutim izjednačavanje djelā Zakona s djelima Božjim može oblikovati takav religiozni mentalni sklop u kojem čovjek misli kako se izvršavanjem određenih djelā automatski stječe spasenje. Međutim, iskustvo pokazuje da netko može izvršavati sve pa i više nego što Zakon propisuje, a da ne stekne Božji pogled na drugoga čovjeka. A tko nema Božji pogled na drugoga čovjeka nije pred Bogom opravdan, kako to Isus lijepo tumači prispodobom o farizeju i cariniku u hramu (Lk 18,9-14). S druge strane, onaj tko kaže da vjeruje, a baš se ni malo ne trudi da to pokaže djelima, jednostavno je lažac. Vjera bez djela je mrtva, kaže Jakov u svojoj poslanici (Jak 2,17.26), a ako je mrtva pitanje je može li se uopće zvati vjerom.

Ipak, koliko god se čovjek trudio bez vjere spasenja nema. Zašto? Zato što čovjek može činiti dobra djela, ali tako da ne uspostavi ni s kim nikakav životni odnos. Možda zvuči paradoksalno, ali nekad možemo nekomu učini objektivno dobro djelo u smislu materijalne ili neke druge pomoći, ali ne iz ljubavi, nego s ciljem da ga se rješimo i isključimo iz svoga života, kao onaj zli sudac koji je pomogao ustrajnoj udovici samo da mu više ne dodijava (Lk 18,1-8). S vjerom to nije moguće, jer ona je po definiciji odnos povjerenja. Koliko god bili grešni i svojim se zlim djelima udaljili od Boga, s vjerom mu uvijek možemo pristupiti.

Običava se reći da je vjera dar. To je točno. Ali isto tako Isus ovdje vjeru naziva djelom, i to djelom Božjim koji mi možemo učiniti. Stoga, ako kažemo da je vjera dar, to ne smijemo pobrkati s nadarenošću za glazbu, slikanje, neki sport ili bilo što drugo što čovjek u nekoj mjeri ima ili nema. Vjeru zovemo darom zato što ona nije uvjetovana. To je dar koji Bog pruža svakomu čovjeku, a naše djelo sastoji se u tome hoćemo li taj dar primiti i što ćemo s njime napraviti.

fra Domagoj Runje