Posted by Ako postoji teolog i papa koji je cijeloga života promišljao i poučavao o razumnosti vjere, onda je to zasigurno bio Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) On je bio jedan od najvećih teoloških umova prošlog stoljeća. Pripadao je eliti katoličkih genija, mislioca kao što su Henri de Lubac, Yves Congar, Hans Urs von Balthasar, papa Ivan Pavao II. Svi su oni bili formirani dubokim kulturnim prijelomima Europe nakon strahota Prvog svjetskog rata. Svi su živjeli i formirali se kroz borbu Crkve s ateističkim ideologijama, totalitarizmima koji su uzrokovali strašno krvoproliće Drugog svjetskog rata i poraća. Sve navedeno učinilo ih je pozornijima na život i opreznijima na krajnosti koje ugrožavaju dostojanstvo čovjeka.
Navedena tema toliko je bila važna za papu Benedikta XVI. da o njoj i u svojoj duhovnoj oporuci govori: „Vidio sam i vidim kako je razumnost vjere izronila i ponovno izranja iz klupka hipoteza. Isus Krist je uistinu put, istina i život – a Crkva, sa svim svojim nedostacima, doista je Njegovo tijelo“.
Premda je papa Benedikt neprestano težio za racionalnošću i jasnoćom vjere držeći se drevnog načela (fides quaerens intellectum / vjera traži razum) to za njega nikada nije značilo reducirati vjeru na filozofski 'sustav', na arhitekturu ideja ili na popis moralnih normi. Ne, on je uporno ostajao na jednakoj udaljenosti od fideizma i racionalizma neprestano naglašavajući da je vjera prvenstveno susret s Osobom.
To najbolje možemo vidjeti, primjerice, u prologu njegove enciklike Deus caritas est gdje kaže. „Priroda vjere nije takva da se od nekog trenutka može reći: Ja je posjedujem, drugi je nemaju (…) Vjera ostaje put. Tijekom našeg života ostaje put, pa je stoga vjera uvijek ugrožena i u opasnosti. A zdravo je i što na taj način izbjegava rizik da se pretvori u ideologiju kojom se može manipulirati. Uz rizik da nas otvrdne i onesposobi za dijeljenje razmišljanja i patnje s bratom koji sumnja i koji se preispituje. Vjera može sazrjeti samo u onoj mjeri u kojoj se nosi i preuzima odgovornost za tjeskobu i snagu nevjere u svakoj fazi postojanja te se konačno prolazi kroz nju dok ponovno ne postane održiva u novoj epohi“.
Vjera je, dakle, dinamična a ne statična stvarnost. Ona se živi u odnosu prema Bogu ali i u međuljudskim odnosima. Nemoguće ju je živjeti izvan tog okvira; ne komunicirajući s Bogom i ne oplemenjujući druge.
Doduše, moguće je ali onda to više nije vjera već nešto sasvim drugo. To drugo može biti ideologija koja odvaja čovjeka od Boga i od ljudi umjesto da ih privlači i ujedinjuje. Može biti i paradiranje znanjem o vjeri i Bogu koje umjesto poučavanja i uvođenja u blizinu Božju samo iritira i odvlači druge na distancu od vjere reducirane samo na skup istina a lišene životnosti. Može to biti i zatvorenost u kultno, u autoreferencijalnost, doživljaj Boga samo kroz jedan uhodani obredni način zaboravljajući na sve one druge načine, odnosno susrete i odnose s onima s kojima se Gospodin poistovjećuje i u kojima ga susrećemo (Što god učiniste jednom od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25, 40). Svakako treba istaknuti kako se vjera prenosi samo privlačnošću, a ne prozelitizmom ili nametanjem.
Stoga vjernik nije netko tko posjeduje neke odgovore koji drugi nema. Nije ni netko tko nema pitanja, sumnji. Još je manje netko tko daje unaprijed pripremljene odgovore na složena ljudska pitanja. Vjernik je tragatelj. On nema toliko znanje koliko vjeru; ufanje da ga Bog prati i bdije nad njim. Kršćanin je, u tom smislu, poput zvijezde koja odsijeva tuđu svjetlost, koja svojim životom i darovima, koje je nezasluženo primio, svijetli drugima i upućuje je ih na izvor - Svjetlo koje nema zalaska.
Kao takav on je često nemiran čovjek koji traga neprestano za višim, boljim i dubljim shvaćanjem sebe, svijeta i Boga. On traži zajedno s drugima, preispituje se, traži Boga u dijalogu sa svakim dobronamjernim čovjekom. Strpljiv je prema sebi i drugima, ne uzbuđuju ga niti straše ljudi koji misle drugačije od njega; on preuzima odgovornost za druge, za opće dobro, ne smatra da bi uvijek drugi trebali dobra djela činiti, brinuti se o ljudima u potrebi već se prvi angažira, izlaže, pretječe druge i u molitvi i u djelima koje molitvu posljedično prate.
On je Božji čovjek koji se prije lišava suviška, što mu otežava tako uzvišenu zadaću svjedočenja, nego što prikuplja sve moguće i nemoguće kako bi bio dobar evangelizator. On je čovjek čija blizina oplemenjuje, čije riječi pletu gotovo nevidljivu mrežu dobrote koja dopire do onih na rubu u egzistencijalnom smislu, do prosjaka kruha i duha, i vraća ih u život. On je čovjek koji upravo zato što razgovara s Bogom zna ljude slušati i biti obziran prema njima; ne žuriti tražeći odmah krivca zbog neke nevolje, patnje već biti solidaran. Onaj koji umjesto teorijskog odgovora životom daje odgovor. I ne govori previše o onom što čini. Takav čovjek je čovjek vjere.
fra Ivica Jurić
List Marija
Foto: www.pexels.com/