Posted by Isus je žrtva. Lažno optužen i nepravedno osuđen podnio je izrugivanje, bičevanje i smrt. Doživio je bol čak i od svojih učenika. Juda, jedan od njih, dolazi na mjesto gdje se Isus često s njima sastajao. S Judom je četa koja je Isusa uhvatila, svezala i cijelu ga noć vodila od sudišta do sudišta. Petar, prvi među učenicima, triput je iste noći rekao da ne poznaje svoga učitelja. Svi ostali učenici nestali su. Samo jedan – neimenovani ljubljeni učenik – slijedio je Isusa sve do smrti na križu. U procesu koji se odvijao čitavu noć i dan vidimo Isusa predana u ruke ljudima koji su na njemu pokazivali razularenu moć zla. Optuživali su ga licemjernom metodom zamjene teza. On koji je rekao da treba dati caru carevo, a Bogu Božje, optužen je da se protivi i caru i Bogu. Doduše, rimski upravitelj Poncije Pilat bio je uvjeren u Isusovu nevinost i htio ga je spasiti. Ali na kraju, i on je popustio pod pritiskom svjetine i predao Isusa da se razapne.
Isus je nevina i dostojanstvena žrtva, a pogubljen je sramotnom smrću na drvetu (usp. Pnz 21,22-23). Biti svučen i gol razapet na drvo križa nije obična kazna kojom se nekoga želi samo pogubiti. Njome se osuđenoga želi i osramotiti. Kroz čitav proces protiv Isusa provlači se motiv izrugivanja. Od oblačenja grimiznim plaštem i podrugljiva pozdravljanja „Zdravo kralju židovski!“, do svlačenja, deranja i bacanja kocke za njegovu odjeću. Pa ipak, čini se da nigdje u Evanđelju nije toliko istaknuto dostojanstvo Isusove osobe kao što je to u ovim događajima gdje je ono najviše ugroženo. Kada je četa na čelu s Judom došla tražeći Isusa Nazarećanina, na njegove riječi „Ja sam“ svi su najprije ustuknuli i popadali na zemlju.
Sluzi koji mu je kod Ane, tasta Velikoga svećenika Kajfe, dao pljusku Isus odgovara: „Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo zašto me udaraš'“ (Iv 18,23). Na Pilatovo pitanje je li židovski kralj, on govori o svome kraljevstvu koje nije od ovoga svijeta, i o tome kako se rodio i došao na svijet da svjedoči za istinu. Na križu mu je postavljen natpis „Isus Nazarećanin, kralj židovski“, a on se razapet doista ponaša kao da vlada na prijestolju okružen dvoranima među kojima stoji njegova majka, druge dvije Marije i ljubljeni učenik. U tom društvu vjernih i dragih osoba umro je pred očima javnosti kao što je i inače „javno govorio svijetu …“ (Iv 18,20). Premda su ga htjeli javno osramotiti, Isus je javno pokazao da je nevina i dostojanstvena žrtva.
Pojam žrtva često se danas čuje. I to možda više u političkom, negoli u vjerskom govoru. Ali čini se da se političkim govorom o žrtvama taj pojam često koristi tako da stvara nesporazume i začinje nove sukobe, koji proizvode nove žrtve. Stvar je veoma delikatna. S jedne strane žrtve različitih vrsta nasilja mogu svaki govor o žrtvama doživjeti kao ponovno otvaranje rana, ali isti učinak može proizvesti i to kada se o žrtvama šuti.
Bolno je primijetiti činjenicu da postoje žrtve koje se, premda potpuno nevine, srame onog što se pretrpjele, dok zločinci ne pokazuju nikakva kajanja. Ali, postoje i oni koji žrtvu koju su podnijeli uveličavaju, ili se čak lažno predstavljaju kao žrtve računajući da status žrtve može biti unosan za različite probitke. Tu su i žrtve sa dviju ili više suprotstavljenih strana i upravo je mučno kada se takve žrtve međusobno uspoređuju. Bilo da se o žrtvama govori ili šuti, uvijek postoji mogućnost da se netko osjeti povrijeđen. Žrtve vape za pročišćenjem i osmišljenjem.
Isusova žrtva odgovara na taj vapaj. Muka po Ivanu koja se pjeva na Veliki petak govori o Isusovoj žrtvi kao činu Božje ljubavi koja spašava čovjeka. Isusovi protivnici predstavljeni su kao oni koji su potpuno promašili svoj cilj. Mislili su Isusa ubiti tako da ga više nema, a on je svojom smrću svima dao život. Oni nisu htjeli ući u Pilatov dvor, jer je Pilat za njih bio poganin, pa bi se tako onečistili i ne bi mogli blagovati Pashu (Iv 18,28), a prava Pasha zapravo je sam Isus.
Evanđelist Ivan Isusovu smrt na križu kronološki smješta upravo u vrijeme kada su se u hramu klali pashalni jaganjci i pripremali za blagovanje u pashalnoj noći. Isus je izdahnuo prije nego što su došli vojnici da mu prebiju koljena, baš kao što se pashalni jaganjac treba zaklati tako da mu se ne slomi nijedna kost (usp. Iv 19,36; Izl 22,46). Nakon što mu se sva krv razlila po zemlji, Isus je položen u najbliži grob dok je još trajala Priprava za Pashu. Sve to govori o Isusovoj muci i smrti kao pashalnoj žrtvi. Pashalna žrtva jest žrtva bez mane koja oslobađa od ropstva i uspostavlja zajedništvo s Bogom. Pashalna žrtva slavlje je slobode i pomirenja. Prorok Izaija u četvrtoj pjesmi o Sluzi Jahvinom među ostalim kaže: “Sâm se ponudio na smrt i među zlikovce bio ubrojen, da grijehe mnogih ponese na sebi i da se zauzme za zločince.” (Iz 53,12), a Poslanica Hebrejima kaže: „premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja” (Heb 5,8-9). Isusova žrtva je davanje sebe u onoj ljubavi koja, kako kaže apostol Pavao, „ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo.“ (1 Kor 13).
Kada pak govorimo o žrtvama općenito, jasno je to da svaka žrtva zaslužuje razumijevanje, pomoć i svaku moguću nadoknadu pretrpljene tjelesne, duševne i svake druge štete. Ali postoji razlika između žrtava koje trebamo razumjeti i poštivati (to su sve žrtve) i onih koje slavimo, a slavimo one žrtve koje su suobličene spasiteljskoj žrtvi Isusa Krista.
fra Domagoj Runje