Velikani koji nadahnjuju - o. Ante Gabrić

Posted by

Kako je krasno ići od sela do sela, gladan i izmoren, goreći od groznice! To je slatka tajna križa, neizreciva sreća, da barem donekle možemo biti slični kalvarijskom Misionaru – jedna je od misli vodilja dalmatinskog isusovca o. Ante Gabrića koji je slavu svetosti zaslužio u Indiji, gdje je punih pedeset godina služio najbjednijima u regiji Bengal, u delti rijeke Ganges, najnapučenijem i najsiromašnijem dijelu azijskog potkontinenta.

Još za života smatran je svecem; njegovo žgoljavo tijelo dodirivali su kao relikviju, ali ono što fascinira kod ovog Neretvanina koji je ‘gorio i izgorio za duše’ njegov je optimističan duh.

Proveo je život gotovo svakodnevno gladujući, pobolijevajući i iscrpljujući se, ali svaki njegov govor prožet je nježnošću i humorom. Otac Ante bio je bliski suradnik Majke Terezije, pored misionarenja, gradio je brane, škole, radionice, kuće za siromašne, prikupljao humanitarnu pomoć, a nedavno je i službeno pokrenut proces za njegovo proglašenje blaženim.

Zaređen naobroncima Himalaje

Ante Gabrić je rođen u Metkoviću 1915. godine, stupio je u isusovačko sjemenište u Travniku, novicijat je završio u Zagrebu, a u Italiji diplomira filozofiju. Ostvaruje dječačku želju da postane misionar i putuje u Indiju 1938. godine, gdje u Kurseongu na obroncima Himalaje završava teologiju i redi se za svećenika.đ

Premda je još za studentskih dana bio uključen u humanitarne aktivnosti isusovačkih misionara, eksploziju Gabrićeve energije Indijci su upoznali kad je 1947. godine stigao u Bošonti, prvu župu u kojoj je služio šesnaest godina. Pripravlja i krsti katekumene, gradi crkve, kapelice, škole i bolnice, organizira gradnju putova, mostova i nasipa uz Ganges čija ga nepregledna močvarna delta podsjeća na rodnu neretvansku dolinu.

Nevjerojatnom sposobnošću sklapanja prijateljstava bez obzira na vjeru i nacionalnost o. Ante ubrzo formira mrežu dobročinitelja u obližnoj Calcutti, njegova nastojanja nalaze podršku u bengalskoj vladi, pa osnovnu školu podiže na stupanj gimnazije, te joj pridodaje industrijski i poljoprivredni odjel, a za gradnju tehničke škole angažira mještane.

Uz pomoć bogatog hinduista Kanai Guha u Bošontiju podiže bolnicu u kojoj se već prve godine liječilo 25 tisuća pacijenata. Da bi siromašno stanovništvo oslobodio robovanja veleposjednicima, unapređuje ‘rižinu banku’, koja posluje tako da u vrijeme žetve otkupljuje i sprema rižu, a onda je u vrijeme sjetve prodaje istim ljudima po otkupnim cijenama. Premda se područje nalazi u delti goleme rijeke, voda nije pitka jer se u vrijeme plime miješa s morskom vodom iz Bengalskog zaljeva. Gabrić stoga potiče iskapanja arteških bunara kako bi cijele godine imali pitku vodu.

- Godinu dana idem uz Ganges, niz Ganges, po Gangesu i preko njega. Mrmor njegovih valova postao mi je najomiljenija pjesma. Kad me sile ostavljaju od silnog napora, ispržen i istrošen od silnog sunca, čim osjetim zadah gangeških voda kao da mi se život obnovi – piše u travnju 1948. godine, a o nepresušnoj duhovitosti Ante Neretvanskog svjedoči i citat o jednoj od mnogobrojnih sunčanica koje su mu udarale u glavu:

- Donijeli su mi vode kroz koju se uopće nije moglo vidjeti. Procijedio sam je kroz rubac, nije puno pomoglo. Ipak moram nešto popiti jer od silne žeđi i groznice jedva stojim. Stavio sam nekoliko kapi lijeka protiv kolere koji strašno zaudara, tri puta prekrižih vodu i popih je nadušak. Bila je dosta gusta, pa je poslužila i kao hrana...

Radost i sreća: trpjeti i raditi

Zbog nemogućih uvjeta obrade tla ovaj kraj često je bio suočavan s glađu; rižine nasade uništava slana voda, poplave uništavaju nasipe i putove, nevoljama se pridružuje i suša, ali Antin duh je neumoran: pješice, u lađicama i na biciklu neprestano krstari svojim područjem i popravlja srušeno, hrabri nesretne, prikuplja i dijeli pomoć.

- Koji put se onesvijestim od prevelikog napora i vrućine, kao prošle nedjelje. Rekao sam tri mise na tri različita mjesta uz 60 kilometara bicikliranja. Pa se moja metkovska ‘tikvica’ malo previše ugrijala. Uhvatila me sunčanica... Težak je ovdje život misionara, baš sam završio današnji ručak: šačica riže i nešto paprene smjese.

Ali u tome se sastoji naša misionarska radost i sreća: trpjeti i raditi za Spasitelja i duše – svjedoči o. Ante, koji u izvještaju iz 1960. godine navodi kako je sagradio kapelicu – od kartonskih kutija doniranog američkog mlijeka u prahu! Objašnjava: ‘No, kolika je njegova dobrota: On silazi i u te male siromašne kapelice kao da su velike katedrale...’

Nakon Bošontija o. Ante je od 1963. do 1971. godine u Morapaiju. Opet utrka s nemogućim protivnikom: na sve strane gradi infrastrukturu, a krajem 1970. godine nakon strahovitih ciklonskih oluja koje su srušile čitava naselja skrbi za 22 tisuće djece i deset tisuća obitelji! Gradi škole, udovičke kuće i dva sirotišta za više od 400 djece, a dnevno hrani i 450 siromašnih školaraca. Ante Gabrić tih godina postaje poznat širom svijeta, odakle mu pristižu hrana i donacije, a svake noći, nakon napornog rada ispisuje stotine pisama: što molbi za pomoć, što zahvalnica.

Uređuje list ‘Tamo gdje palme cvatu’ preko kojeg ga upoznaju i vjernici u rodnoj Hrvatskoj, gdje počinje redovito objavljivati članke u Glasu koncila. Najčešće se vozi na biciklu koji je bio tako iskrivljen da nitko osim njega nije mogao održavati ravnotežu. Kad bi voda odnijela put, uprtio bi bicikl na rame i probijao se kroz blato i močvaru:

- Ne mogu baš preskakati kanale s biciklom i misnom torbom na leđima kako sam mogao prije kojih desetak godina, no još kao nekakva neretvanska žaba gazim po kanalima i blatu – objavljuje prijateljima.

Prvi put se na nekoliko mjeseci vraća u domovinu 1969. godine. Kad se pojavio na splitskom aerodromu, poznanici i obitelj su ga opisali: kost, koža i duša! Obilazi Metković, Travnik, Zagreb, posjećuje župe, samostane, sjemeništa, bolesnike, sad je već postao slavan, njegovo ime sinonim je za katoličkog misionara. Ipak, jedva se čekao vratiti u deltu Gangesa, a tri godine kasnije je ponovno u Bošontiju, projekti su mu sve veći: gradi čitava naselja s desecima kuća i koliba, a broj ljudi koji žele da ih krsti sve je veći pa se njegova župa neprestano dijeli na nove.

Rezime svega što je ondje napravio: misijska postaja, škola za katehiste, rižina zadruga, škola za novokrštenike, djevojačka škola i samostan časnih sestara, dvije veće crkve i niz kapelica, gostinjac za putnike, stanovi za učitelje i službenike, dom za beskućnike, bolnica, dvije pučke škole, dvije srednje škole, visoka škola za djevojke, tehnička škola za dječake, deseci brana, nasipa, mostova, cesta...

Idemo doljeprema džunglama

Njegov dolazak u sela pravi je blagdan, dočekuju ga obožavatelji svih religija, satima razgovara s njima, drži karizmatične propovijedi, liječi ih, donosi pomoć, a čim izađe iz vlakova u većim naseljima i gradovima u zagrljaj mu trči lokalna sirotinja... Majka Terezija je nakon osnivanja muškog ogranka svoje družbe priželjkivala da o. Ante preuzme vodstvo ‘Misionara ljubavi’, ali njegovi poglavari ne dozvoljavaju.

Godinama je želio ići dublje ‘dolje prema džunglama’ gdje su ljudi živjeli još jadnije i želja mu se ostvaruje 1975. godine kad utemeljuje misijsku postaju Maria Polli. Odmah počinje gradnju sirotišta, poliklinike i samostana za redovnice Majke Terezije koje bi ondje trebale liječiti. Materijal prikuplja na sebi svojstven način – obilazi kalkutska skladišta i otpade, prosi stare tračnice, limove, daske...

- Iz svih novih sela ljudi su nas dočekali s vijencima, bubnjevima i cimbalima. Privremeni šator naša je katedrala. Uz nju je daščara – moj župni stan. Nadbiskup se malo preplašio: ‘Kako ćete izdržati u toj kolibi?’ Rekoh mu:

‘Samo me vi blagoslovite! Mnoge su ruke sklopljene za mene i za meni povjerene duše. Sve će biti dobro.’

Nekoliko mjeseci kasnije u Marija Polli stiže društvo sličnih Božjih trubadura – Majka Terezija sa svojim sestrama.

Dolazak neobičnog karavana o. Ante ovako je opisao:

‘Ukrcale su u jedan kamion ono nešto siromaštva što sa sobom nose: lijekove, dva, tri stara ormara, mlijeko i hranu za bolesne i siromašne. S krunicom u ruci, sa smiješkom na usnama i u srcu uputile su se u to udaljeno selo sunderbanskih polja i močvara delte Gangesa...’

Čim su sestre preuzele polikliniku, prema Maria Polliju krenule su rijeke bolesnih – njeguju i po pet stotina pacijenata dnevno - a posebnu pažnju pridavale su gubavcima, koje prije njih nitko nije želio ni dotaknuti, a kamoli liječiti.

Ante Neretvanski nastavlja svoju praksu: dovršava župni stan i gradi crkvu, otvara večernju školu, a talentirane učenike šalje u više škole, proradila je ciglana, pokreće ‘blagajnu solidarnosti’, opet gradi sela za poplavljene, a s tvorničarem cipela dogovara otvaranje pogona po malim mjestima. Njegov primjer nadahnjuje mlade seoske katolike, četrdesetak ih se odlučuje za svećenički poziv.

Pored toga što je bio veliki organizator o. Ante uranjao je u duboku molitvu i meditaciju, najčešće noću, nakon posla, o čemu je vodio nadahnute zapise. Duhovit je u svakoj nevolji, padne li noću u blato veli: ‘Srećom je mračno, pa nitko nije vidio...’ A kad mu procuri krov ne zabrinjava se: ‘Curi baš nad krevetom. Razapeo sam kišobran pa je bar glava ostala suha, dok su kišne kapi padale po nogama i hladile me u ovoj vrućini...’

U Solinu, na rukama puka

U Hrvatskoj je opet 1976. godine, dolazi u Solin na obilježavanje tisućite godišnjice Gospina svetišta: nose ga na rukama, a kroz dva mjeseca gost je na 140 susreta. Dvije godine kasnije u Zagreb stiže s Majkom Terezijom, a domovinu je posjetio još 1984. i 1986. godine, kad ga papa Ivan Pavao II. poziva u Vatikan i s njim služi misu u privatnoj kapeli.

Iscrpljen neprestanim radom, kretanjem i bolestima umire na putu do bolnice u Calcutti 20. listopada 1988. godine u 73. godini, točno na dan kad je prije pola stoljeća brodom krenuo za Indiju. Ispratile su ga tisuće Bengalaca, kršćana, hindusa i muslimana, a po svojoj želji pokopan je u Maria Polliju s bočicom Jadranskog mora i grudom hrvatske zemlje. Nedugo nakon smrti Maria Polli je posjetio slovenski isusovac o. Jože Kokalj.

- Obilazim njegovu sobu, gledam njegove stvari i razmišljam: umro je siromašan, nevjerojatno siromašan. U sobi nešto jednostavnih komada odjeće visi na klinovima, drvena ležaljka, stol, stolica i polica. Hrpe pisama. Gladam kopiju Gabrićeva pisma datiranog desetak dana prije smrti. Na kraju piše: ‘Ja sam sa zdravljem prilično slabo: astma i srce, pa je teško disati, spavati i hodati, čak i ćakulati. Ali moje srce još kuca, pa dragi moj, dok kuca, nek kuca i iskuca za Isusa i duše...’

Sve njegove osobne stvari iz ormara nakon smrti su prenesene u Hrvatsku. Stale su u malu najlonsku vrećicu.

Damir Šarac

Izvor: Slobodna Dalmacija

Foto: www.metkovic.hr, www.smn.hr