Posted by Svetkovinom Uzašašća slavimo Isusov povratak k Ocu u nebesku slavu. Isus je svoje poslanje na zemlji izvršio i vratio se k Ocu. Uznesen je iz zemaljskog svijeta u nebeski svijet odakle je i došao. On na neki način spaja nebo i zemlju: u njemu je utjelovljeno nebo na zemlji i uzdignuta zemlja na nebu. Da, Krist je ušao u nebesku slavu svojega Oca i u njemu smo i mi dionici iste slave. Kristovo uzašašće i naše je uzdignuće, ističe sv. Leon. Premda je Isus nagoviještao svoju muku, smrt, uskrsnuće i povratak k Ocu oni su ipak bili veliko iznenađenje za njegove učenike.
Sveto pismo tu zaprepaštenost učenika uopće ne skriva, štoviše, opširno je prikazuje nastojeći čitatelja sasvim uvući u dramatiku događaja. Tako u prvom čitanju, nakon opisa Gospodinova Uzašašća, donosi riječi dvojice svjedoka, ljudi u bijelom, koji rekoše: „Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo“ (Dj 1,11). Pitanje upućeno Galilejcima, koji su bili svjedoci događaja, odnosi se i na nas, njegove današnje učenike, i na naše nedoumice i sumnje. Naime, i mi se često pitamo gdje je sad Bog i što je njegova volja za nas.
U periodima uspjeha i životnog zadovoljstva to pitanje redovito preskočimo. Međutim, u periodima neizvjesnosti to pitanje uvijek iznova izroni iz dubine naše duše i traži odgovor. Teško podnosimo Božju šutnju i odsutnost čekajući znak, pojašnjenje, odgovor.
Vrijeme priprave za poslanje
Nakon nenadanog odlaska Isusa u muku i smrt, zatim ukazanja i neopisivog veselja zbog uskrsnuća njegovi učenici doživjeli su novi bolan rastanak. Nakon svega što su proživjeli, u tako zgusnutom razdoblju obilježenom strahom i radošću, osamljenošću i zajedništvom, sada im pred očima opet izmiče Učitelj. No, Isus ih je pripremao na to četrdeset dana. Inače, broj četrdeset u Bibliji uvijek označava vrijeme čišćenja i pripreme za nešto novo. Tako je četrdeset dana padala kiša u Noino doba dok se svijet čistio od opačina (usp. Post 7,12); Mojsije je četrdeset dana proboravio na Sinaju dok nije primio Zakon (usp. Izl 24,18); Izrael se kroz četrdeset godina čistio u pustinji i pripremao za ulazak u obećanu zemlju (usp. Pnz 29,4) i konačno Isus se četrdeset dana u pustinji pripremao za javno djelovanje (usp. Mt 4,2). Sve to hoće reći kako je nakon uskrsnuća Isus pripremao učenike na ono što dolazi: njegov odlazak k Ocu, primanje Duha Svetoga i poslanje Crkve. Kroz navedeni period ih je čistio i od pogrešnih shvaćanja Božjega kraljevstva i pripremao za silazak Duha Svetoga, prijelaz u novi način života u Božjoj prisutnosti.
Skromnost je Gospodinov rukopis
Zanimljivo je kako se Isus nakon uskrsnuća nije ukazivao svojim neprijateljima već prijateljima. Nije se ukazivao neprijateljima da bi trijumfirao pokazujući im svoju moć nad smrću, čemu bi rijetki od nas odoljeli, već se ukazivao prijateljima pokazujući im rane. Da je i cijeli grad nakon uskrsnuća stvorio ljudi bi vjerojatno samo to pamtili i zaboravili da je stvorio - cijeli svemir. Skepticima i megalomanima bi vjerojatno i to bilo malo. Budući da ne prepoznaju njegov modus operandi (skromnost i poniznost), a još su ga manje spremni slijediti u istome, onda niječu njegovo uskrsnuće i mjesto duhovne očekuju samo materijalnu preobrazbu. Nisu ni učenici bili lišeni tih poteškoća, nerazumijevanja prave naravi njegova i njihova poslanja.
Iz prvog čitanja je sasvim nedvojbeno da su učenici njegovali određena mesijanska očekivanja koja nisu bila u skladu s Isusovim poslanjem. Sasvim konkretno: očekivali su obnovu Izraelova kraljevstva. Uostalom, tko može umnožiti kruh i ribe, ozdraviti slijepe i hrome zar ne može umnožiti i novac, oružje, moć?
Stoga ih Isus umjesto izgradnje zemaljskog kraljevstva sa svojim prioritetima strpljivo i neumorno upućuje na izgradnju Božjeg kraljevstva. Umjesto izvanrednih stvari usmjeruje ih na sasvim redovite, svakodnevne stvari, koje iznutra osvjetljuje. Umjesto spektakla i moći upućuje ih na predano služenje snagom Duha u svakodnevici i brigu za sve stvoreno; na neopterećeni rad u izgradnji Kraljevstva i njegove pravednosti (Mt 6,26-34).
Ukratko, Otkupitelj nije želio ni mogao zasjeniti Svoritelja jer je tu na djelu jedan te isti Bog (F. Hadjadj). Umjesto trijumfalizma zbog pobjede nad smrću i grijehom upućuje ih na poniznost i otvorenost Duhu Svetomu koji će ih voditi. Stvoritelj svih voda, koji ih kad zatreba smiri ili razdvoji, traži čašu vode od Samarijanke. Nakon uskrsnuća umjesto da sjaji još jače i spektakularnije nego na brdu Tabor on se Mariji Magdaleni ukazuje kao vrtlar, apostolima na Tiberijadskom jezeru kao stari ribar a učenicima iz Emausa kao sasvim obični, neupućeni građanin koji im strpljivom majeutikom otvara oči i srce za vidjeti i prihvatiti onoga koji je po prorocima obećan. Skromnost je njegov rukopis. Ona je način da se susretne s čovjekom, da mu se približi i bude prijatelj. Veliki ljudi to prepoznaju i u malenim stvarima i ljudima ga časte, a mali ljudi malene (i stvari i ljude) preziru i traže ga u 'velikima' i ne nalaze.
Biti svjedoci
Svetkovina Uzašašća govori nam i o drugačijem Kristovu prisustvu na zemlji. On više nije prisutan na tjelesan već na duhovan način. Krist koji je uzašao na nebo ostao je s nama zauvijek na očima nevidljiv način. On živi u Crkvi i po njoj nastavlja djelo spasenja.
Stoga je jako važno posvijestiti sebi, ne samo teoretski već prožimajući time svoju cjelokupnu životnu praksu, ono što je papa Benedikt XVI. jednom naglasio a to je da pored stvarne Isusove prisutnosti u Crkvi, u sakramentima, postoji i ona druga stvarna Isusova prisutnost u malenima, u pogaženima ovoga svijeta, u posljednjima u kojima želi da ga pronađemo. Odnos prema njima mjera je ljubavi prema Bogu i ujedno i kriterij naše autentičnosti.
Kako je Gospodin usmjeravao svoje učenike pedagoški ih pripremajući za poslanje (preobraženje, ukazanja) tako i Crkva danas treba voditi učenike i usmjeravati ih na ono bitno u poslanju. Pritom, poučena Kristovim primjerom, treba biti samokritična i proročki hrabra osobito prema očekivanjima kao i ostvarenjima svojih učenika te ih neprestano 'izvlačiti' iz komforne zone samodopadnog kršćanstva lišenog društvene odgovorenosti i fokusiranog samo na vlastite potrebe. Pomoću odozgor te imajući oči za „tuđu patnju“ (J.B. Metz) i otvoreno srce za „rane svijeta“ (T. Halik) Crkva će najbolje izvršiti poslanje koje je primila od Gospodina.
fra Ivica Jurić
Živo vrelo, svibanj 2024.