Utješne misli i molitve u slučaju smrti drage osobe

BogoslovPosted by

Smrt je teška tema, ali baš zato što smo vjernici ne trebamo ju izbjegavati jer ćemo se s njom prije ili kasnije susresti. Premda ju moderni čovjek banalizira čineći je čas sveprisutnom a čas izgnanom na periferije svijesti pod ‘terorom zabave’  s njom nam se valja suočiti na vjernički način. Suočeni sa žalošću i gubitkom naših najbližih ne bi se smjeli prepuštati očaju već molitvom jačati svoju vjeru u Kristovu pobjedu nad smrću i ljubavlju prema živima ublaživati bol zbor privremenog rastanka s dragim osobama. U tu svrhu vam donosimo neke molitve i utješne misli koje vam mogu biti od pomoći u trenucima žalosti u tuge.

Iz dubine

Iz dubine, Gospodine, vapijem tebi: Gospodine, čuj glas moj!

Neka pazi uho tvoje na glas moga vapaja.

Ako se, Gospodine, grijeha budeš spominjao, Gospodine, tko će opstati?

Al’ u tebe je praštanje da bismo ti služili.

U Gospodina ja se uzdam, duša se moja u njegovu uzda riječ.

Duša moja čeka Gospodina više no zoru straža noćna

Jer je u Gospodina milosrđe i  obilno je u njega otkupljenje.

(Ps 130)

***

Kao što košuta žudi za izvor-vodom, *
tako duša moja čezne, Bože, za tobom.
Žedna mi je duša Boga, Boga živoga: *
o kada ću doći i lice Božje gledati?

Suze su kruh moj danju i noću, †
dok me svednevice pitaju: *
»Gdje ti je Bog tvoj?«
Duša moja gine kada se spomenem †
kako koračah u mnoštvu *
predvodeć ga k Domu Božjemu
uz radosno klicanje i hvalopojke *
u povorci svečanoj.

Što si mi, dušo, klonula *
i što jecaš u meni?
spasenje svoje, Boga svog!

Tuguje duša u meni, †
stoga se tebe spominjem *
iz zemlje Jordana i Hermona, s brda Misara.
Bezdan doziva bezdan bukom slapova tvojih: *
sve vode tvoje i vali preko mene prijeđoše.
Nek mi danju Gospodin naklonost udijeli, *
a noću pjesmom ću hvalit Boga života svog.

Reći ću Bogu: †
»Hridino moja, zašto me zaboravljaš? *
Zašto obilazim žalostan,
pritisnut dušmanima?«
dok me svednevice pitaju: *
»Gdje ti je Bog tvoj?« –

Što si mi, dušo, klonula *
i što jecaš u meni?
U Boga se uzdaj, jer opet ću ga slaviti, *
spasenje svoje, Boga svog!
(Ps 42)
Slava Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
tako i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.

***

“Jer je ugađao Bogu on ga je zavolio, jer je živio medu grešnicima on ga je uzeo k sebi. I jer mu je duša bila draga Gospodinu on ga je hitro izbavio od zloće da ne bi opačina ili himba zavela njegovu dušu. Ljudi to ne vide i ne razumiju. Oni odlazak takve osobe gledaju kao propast i nesreću. Oni smatraju da su ti ljudi kažnjeni, ali su za malo muka zadobili velika dobra. Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni”

(Mudr. 3,1-9; 4,7-15).

***

Uistinu je dostojno i pravedno, pravo i spasonosno, da vazda i svagdje zahvaljujemo tebi, Gospodine, sveti Oče, svemogući vječni Bože, po Kristu Gospodinu našemu. – U njemu nam zasja nada blaženog uskrsnuća. Koji tuguju zbog neizbježne smrti, njih neka tješi obećanje buduće besmrtnosti. Jer tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja a ne oduzima, i pošto se raspadne dom ovozemnoga boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima. – stoga s anđelima i arkanđelima, s prijestoljima i gospodstvima i sa svom nebeskom vojskom pjesmu tvoje slave pjevamo bez prestanka: Svet, svet…

(Iz predslovlja mise za pokojne)

***

MOLITVA ZA POKOJNE

Nebeski Oče, od Tebe dolazi naš život i Tebi se svatko vraća.
Dao si nam taj boravak na zemlji kako bismo se pripremili na sudjelovanje u Tvojoj vječnojljubavi.
Ne koristimo uvijek dobro ovo vrijeme i neki, na žalost, odbijaju Tvoje prijateljstvo. Drugi, pak, žele biti s Tobom, tražeći istinu, pravednost i dobrotu, no ljudska slabost zamračuje čistoću duše.
Zato nakon smrti trebaju najprije proći kroz čišćenje, kako bi se konačno mogli susresti s Tobom, licem u lice.
Molimo te za sve naše pokojne koji trpe u čistilištu, prepoznavajući jasno u svjetlu Tvoje ljubavi vlastitu nesreću, propuste i grijehe zemaljskog života.
Oče milosrđa, oslobodi od trpljenja one za koje je Tvoj ljubljeni Sin prolio svoju Predragocjenu Krv.
Znamo da prazna riječ ili mnoštvo riječi ne mogu pomoći ni spasiti naše pokojne. Zato želimo, zajedno s Isusovom Krvlju, prikazati i svoju krv kao znak ljubavi i solidarnosti.
Neka trud našega rada, vjernost Bogu, strpljivost u trpljenju i uzajamna ljubav probijaju granicu smrti, te pridonesu skorom i potpunom sjedinjenju naših pokojnih s Tobom.
Molimo prije svega za sve one kojima dugujemo posebnu zahvalnost, od kojih smo primili život, vjeru i druga dobročinstva. U svome milosrđu, također pogledaj na one kojih se nitko ne sjeti. Amen!

Oče naš… Zdravo Marijo… Pokoj vječni…

***

Moj (ime pokojnika/ce) usnuo je u Kristovu miru. Pun vjere i nade u vječni život, želim ga preporučiti velikoj ljubavi i milosrđu Oca i ispratiti ga svojim molitvama, On je po krštenju postao dijete Božje i toliko je puta pristupio Gospodnjem stolu da se nahrani. Nek bude sada pozvan k stolu sinova u nebu i neka zajedno s svetima bude baštinik vječnog obećanja. A ja te, Oče, sada molim da jednom skupa s pokojnikom i ja mognem poći u susret Kristu kad se On, život naš pojavi u slavi. Oče naš… Pokoj vječni … 

***

Hvala ti Gospodine, za  pokojnog/u s kojim smo dijelili tugu i radost svagdanjeg života, koji  nam je bio blizak i drag, a napustio nas je iznenada s ovog svijeta. Zahvaljujemo ti Gospodine za svu njihovu ljubav i razumijevanje koje je prema nama pokazivao, za njegovo prijateljstvo, za mir koji je među nas donosio, za lijepe riječi koje nam je upućivao. Dok osjećamo bol i prazninu zbog njegove odsutnosti tijelom, molimo te, daj nam svijest duhovne povezanosti s njim. Udijeli mu/joj Gospodine vječni život, a nas vodi do trajnog susreta s tobom i našim pokojnima u vječnosti. Amen. Oče naš… Pokoj vječni…

***

Zazivi za obiteljsku molitvu, koja se može moliti i litanijski, tako da se na svaki zaziv odgovori: Gospodine, smiluj se!
Vrelo utjehe, dotakni naša srca svojom utjehom.
Božanska sućuti, 
hvala ti što si nas na putu života združio s našim voljenima.
Trajna prisutnosti, 
budi nam blizu kada u žalosti za voljenima osjetimo samoću i prazninu.
Zvijezdo nade, svijetli u tami naše malodušnosti i straha pred smrću.
Presveta mudrosti, providi nam vodstvo kada ne vidimo izlaz iz boli.
Vječna ljubavi, ljubazno nas zagrli kad nas svlada tuga i obnovi nam sjećanje na preminule.
Snažna stijeno, učvrsti nas u blaženoj nadi novoga života za nas i naše pokojne.
Izvore vjere, podari nam pogled u vječni život i ispuni svojim mirom.
***

Jeruzaleme, grade vječnoga pokoja,

primi nas radosne

s pjesmom koja nikad neće zamuknuti.

Bijele mi otvaraš dvore, pune blistavog sjaja, a ja sam bijedna sirota. S tobom – na Srce Tvoje ja naslonjen idem – gdje vlada vječna divota.

Znam: jednom ću Ti doći: Šutnja bit će u granama stabala i mir svečan. Prolazit ću s Tobom cvjetnim alejama, naslonjena na Tvoje rame. I život ljubavi naše bit će – vječan!

(S. Marija od Presv. Srca)

***

Hoću li i ja u raj?

Hoću li i ja u raj?
Htio bih, al` sve se bojim.
Jer tamo će biti slava i sjaj,
a ja nisko stojim.

Već ako imaš gdjekoji kutić,
I to je dosta za me:
Stisnut ću tamo se suhi ko prutić,
usko je moje rame.

Nikome neću praviti sjene,
Bez bude bi to bilo.
Gospode, ne zaboravi mene,
ako ti je milo.

Ako to nije milo prisuće
Takova odrpanca,
Pusti da bar na vratima kuće
Čekam kog tvoga znanca

Pa  da ga molim da za me moli.
Ako se ni to ne da,
Ja ću svejedno čekati doli,
Već poradi reda.

Pa kada uđu, kojim je dato,
I mjesta biti neće:
Nebo je malo, al` ništa za to –
Srce je tvoje veće.

fra Bonaventura Ćuk

***

Biti mi daj!

Oduvijek sam volio mjesečinu.
U njoj se sve stvari čine
u isto vrijeme da jesu
i kao da nisu.

I sebi sam tako izgledam:
da jesam
i kao da nisam.
I kad mislim da jesam,
skoro da želim da nisam,
Jer – jao! – ja koji jesam
više sam onaj koji nisam.
I moglo bi biti da k Bogu dođem
kao da jesam,
a on će mi reći da nisam
A tada –
bolje bi bilo
da nije me bilo.
A kada mislim da nisam,
bude mi žao,
jer volim da jesam.
O kako je dobro: biti!
To možda i ne znam pravo,
već samo slutim
kako je dobro: Biti!
Jer –
i ovo malo što jesam
dok nisam,
kako je lijepo biti.
O Ti koji jesi
i nikad nisi!
O daj mi, Dobri,
biti mi daj!
Da jesam i samo jesam!
Vječno i zauvijek jesam – u Tebi!
O ti koji jesi:
Biti mi daj!

fra Bonaventura Duda

***

Ja Bogu povjerih svoj štap

Ja Bogu povjerih svoj štap

I ne gatam ni o čemu svom

On Sam neka bira trag

Kako me dovesti u svoj dom.

A gdje je taj dom – svima skriveno;

Daleko li on, – zatajeno;

Što u njem ostavih – zaboravljeno,

Al opet bi otkriveno.

Kada, od čara zemnih izliječen,

Tu ću se vratiti licem,

Gdje – srce zna – bit ću primljen

Na doček mi spremnim Ocem.

(Vjačeslav Ivanov Ivanovič)

***

Pjesma stvorova

Hvaljen budi, Gospodine moj,

sa svim stvorenjima svojim,

napose s bratom gospodinom Suncem.

Od njega nam dolazi dan,

I svojim nas zrakama grije.

Ono je lijepo i sjajne je svjetlosti puno,

slika je, Svevišnji, tvoga božanskog sjaja (…)

Hvaljen budi, Gospodine moj,

po sestri i majci nam Zemlji.

Ona nas hrani i nosi,

slatke nam plodove, cvijeće šareno

i bilje donosi.

Hvaljen budi,  Gospodine moj,

po onima koji opraštaju iz ljubavi tvoje

i podnose rado bijede života.

Blaženi koji sve podnose s mirom,

jer ćeš ih vječnom okruniti krunom.

Hvaljen budi,  Gospodine moj,

po sestri nam tjelesnoj Smrti

kojoj nijedan smrtnik umaći neće.

Jao onima koji u smrtnom umiru grijehu.

A blaženi

koje ti nađeš po volji presvetoj svojoj,

jer druga im smrt nauditi neće.

(Sveti Franjo Asiški)

***

Majka je sve.

Ona je naša utjeha kad smo žalosni,

naša nada u nesreći i naša

snaga kad smo slabi.

Onaj tko izgubi majku, izgubi

čistu dušu,

koja ga neprestano blagoslivlje

i bdije nad njim.

(Kahlil Gibran)

***

Ne mogu se rastaviti oči,

izvori koji istom moru

gledaju.

Nema rastanka,

nema smrti!

Ako osluškujem vjetar

čujem tvoj glas!

(Jure Kaštelan)

***

Jednom tamo poslije hiljada, hiljada i hiljada ljeta, opet ćemo naći

i taj nježni osmijeh, blagi i domaći…

(Tin Ujević)

***

Opomena

Čovječe pazi

da ne ideš malen

ispod zvijezda!

 

Pusti

da cijelog tebe prođe

blaga svjetlost zvijezda!

Da ni za čim ne žališ

kad  se budeš zadnjim

pogledima

rastajao od zvijezda!

Na svom koncu

mjesto u prah

prijeđi sav u zvijezde!

(Antun Branko Šimić)

***

Na dan moje smrti, kad bude nošen tabut,

ne misli da ću osjećati bol za ovim svijetom.

Kad vidiš da me polože u grob,

ja neću nestati.

Zar mjesec  i sunce nestanu kad zađu?

Tebi se čini smrt, a to je rađanje.

Koje to zrno ne nikne kad se stavi u zemlju?

Pa zašto da sumnjaš u zrno čovjekovo?

(Meša Selimović)

***

NE, MOJ SVIJET NIJE RAKA

Ne, moj svijet nije raka
Oko koje život kruži,
Moj je svijet polje silno.
Raspupalo, rascvjetalo,
Na kom Bog se sa mnom druži.

Ne, moj svijet nije raka,
Rastvorena koja čeka.
I put koje neminovno
Treba hrlit drhtajući
Od začetka svoga v’jeka!

Moj je svijet divna šetnja:
Čudesnim po livadama
Ja o Božjoj idem ruci,
Njeg’va staza mojom stazom
Usporedo puca sama.

Tihom stopom kroz čudesa
Prolazimo mi u dvoje;
S naše družbe razdragano
Pozdravlja nas sve stvorenje,
I divote niže svoje:

Iz daleka talas vesne,
Preko polja k nama kreće,
Nečujnim i silnim valom
Grli polje sve to šire
I polaže b’jelo cv’jeće.

Gledam – i Bog sa mnom gleda
Te se blago na me smije:
“Tebi d’jete cv’jeća treba,
“Ti ga uzmi! – Pamti samo:
“Ta krasota ništa nije!”

S drugog kraja vihor srlja,
Uzburkane magle mete –
Tutanj, lom i tres i groza,
Crni mrak i žica plamna
Što se b’jesna kroz mrak plete.

Slušam, i Bog sa mnom sluša
Kroz mrak blago mi se smije:
“Pusti divnu stravu groma
Do dna srca! – Pamti samo:
“Ta strahota ništa nije!”

Kroz čudesa dalje greduć
Svetu Patnju susrećemo:
Bol svih majka, muku djece,
Suze starca i put strašan
Stradanje kud luta n’jemo.

Stojim – a nad moju glavu
Bog polaže ruke dvije:
“Pođi k njima. Al’ ne plači,
“Jer je patnja dar jedini
“Iz kog iskra živa bije.”

Tako plaho srce moje
Na svom putu v’jek na novo
Zanosi se, klikće, ljubi,
Strepi, žali – al mu pokoj
Uv’jek vraća Božje slovo.

Ne, moj svijet nije raka
Otvorena koja čeka,
I put koje neminovno
Treba hrlit drhtajući
Od začetka svoga v’jeka.

Ja i ne znam što je ono
Što u raku može saći?
Zar međ zemljom, c’vjećem, suncem,
Izmjena gdje vječna kruži,
Ne ću i ja mjesta naći?

Dušu svoju još za živa
Spustit ću u Božja njedra,
A mog žića sile krhke
Lasno li će na svom valu
Jednom odnijet proljet vedra!

(Ivana Brlić-Mažuranić)

***

Zemlja je smrtnim sjemenom posijana.

Ali smrt nije kraj, jer smrti zapravo nema.

I nema kraja. Smrću je samo obasjana

staza uspona od gnijezda do zvijezda.

(Mak Dizdar)

***

KAD MAJKA UMIRE

I danas me nešto stegne čim se toga sjetim. U planinskom selu, na Veliki četvrtak, pozvaše me da hitno dođem k mladoj majci. Rekoše mi: “Velečasni, umire. Ne će ni ovaj dan preživjeti. Kost i koža. Bog joj bio na pomoći. Požurite!”

Nije trebalo dvaput reći. Kratka molitva. Uzimam Presveto i bolesničko pomazanje i put pod noge. Bit će do njezina doma i četvrt sata. Spuštam se niz brdo, potom se penjem uzbrdicom. Vedar i sunčan dan, kao ono uskrsno proljeće, samo što naglas ne zapjevate… A ja eto, moram ići umirućoj.  Jest taj svijet zanimljiv, ali i zagonetan. Život, proljeće, cvat, radost… a onamo tuga i smrt. Razumi ga!

Stigao sam. Šarov leži. Ni da bi zalajao. Kad uđoh u sobu spazih kraj kreveta dvoje dječice. Uz postelju kolijevka, u njoj treće, najmanje. U to nadođe još dvoje izvana. Pitam se pogledom jesu li to svi. Najstariji, vidim sve lijepo razumije pa šapće mladima: “Idemo vani. Sada će se mama ispovjediti.”

Bolesnica leži u polusjeni, sama, blijeda, žuta, samo joj materinske oči sjaje, blistaju. Kad je vidjela  kako Spasitelja stavljam polako i oprezno na bijeli stol, jače stis­nu ruke. Je li onda prva suza kapnula na bijeli pokrivač?

Hajdemo, draga mama…  In nomine Patris… U ime Oca… Kad sam gotovo dršćući unosio velikim znakom križa najveći mir u to materinsko srce, moje se srce grčilo i treslo. Rekoh: “Bože! Zašto uzimaš ovaj mladi život što ima tridesetak i koju? Zašto ostavljaš rasplakana muža i petero siročadi? Odlazi ali ne svojom voljom… nije ništa kriva već, eto, nemila se sušica oborila kao jastreb na nju… Stalno joj nesretnica kljuje pluća… sve kroz krv i kašalj…”

Potom doživjeh nešto radi čega sve ovo pišem: Majko, velim, da pozovem dječicu i ostale unutra? Klimnula je glavom. Svi tiho uđoše i spletoše vijenac oko matere, oko njene dobrote. Zajedno molimo Ispovijedam se. I ona šapće s nama. Mislim kako sada dobri Bog sluša, kako skriveni Isus tu na stolu pazi na ovu dirljivu ispovijest i kajanje. Dajem joj Spasitelja kao Popudbinu. Zatvorila je oči kao da želi sav svijet povući u srce i tako sjati Njemu koji je jedino Svjetlo za nju… Bože, što mu ona sada u sebi govori? Što On govori njoj? Znam da je tješi. Ne sumnjam da je jača, jer to je Njegov sveti posao. Ali kako? E, te Njegove presvete riječi, ta najdublja utjeha života…

Dadoh joj bolesničko pomazanje. Sve je pratila budna, mirna i sabrana. Odgovarala je s drugima. Križala se umorno, polako, a tako lijepo. Znam da vjeruje u sve što joj Sakrament pruža. Izmolismo još neke molitve, zahvalne, dirljive, pune srca i preporuke. Dao sam joj i Papinski blagoslov. Time rekao bih, kao da kucamo na nebo. Mislim da i oni s one strane čuju. Ah, ne mogu ni oni pred njom zaključati vrata kad je na njezinoj duši sam Spasitelj, kad je u njenoj nutrini bijela, topla Božja milost.

Na kraju rekoh: “Majko, da blagoslovite svoju djecu!’ Sada će vaš blagoslov biti ljepši. Isus će ih blagosloviti i cijelo nebo s njime iz vašega srca.”

Nasmiješila se. Bio je to smiješak s ove još uvijek strane ali je u njem zaiskrilo nešto, rekli bismo kao sunce iza planini što se zorom javlja. Tu sam! Suho i ispijeno lice postalo je sve blijeđe. Onda su djeca dolazila k njoj. Da ste to vidjeli! Jedno po jedno, od najstarijega pa do najmlađega… Ona bi svakom stavila ruku na glavu i učinila mali križ na čelu. Svakome bi rekla pomalo, ispresijecano, kao da kida od vlastitog života, kao da želi iz duše sve izvaditi: Neka te, sine, blagoslovi Bog! Neka te, kćeri blagoslovi Bog! Neka te, čuva dobra Majka! O ta mila, tiha procesija! Taj mimohod posljednje ljubavi, taj blagoslov srca, koje je hrabro dalo život ovoj djeci, a sada prenosi život za djecu.

Najmanje je ležalo u kolijevci. Pristupim bliže, prihvatim sitnu, malu Katicu, onako malo nespretno, kao što to mi muškarci radimo… Ali mala nije zaplakala. Gledala je velikim plavim očima. Ne znam jesu li to u njima zvijezde ili čitavo modro nebo… “Majko”, velim, “i nju”… Ona je najmanja… Posljednja… Njoj treba najviše blagoslova”, i zaboravljam kako je mama opasno bolesna. Ona je za mene čudotvorka, samo to znam i pružam sitnu Ijubav -Katicu do njenih usana, tankih i modrih. Pritisnula je poljubac. Ne znam koji je to bio po redu u njenom mučeničkom životu. I njoj kroz suze ostavi oporuku: “Neka te blagoslovi Bog!“ Na kraju pred svim svjedocima je upitam: “Draga mama, je li vam teško umrijeti? Sve ih ovako ostaviti?” Ne znam jesam li nemilosrdan kad ovako pitam, ali upitah i gotovo…

Ona me je pogledala. Gledala je strpljivo i nekud predano. U tom pogledu još se žario topli euharistijski sjaj. Reče glasnije no što sam očekivao: “O velečasni… Znate i sami… Ali vam velim, moglo bi biti i teže… Nije tako teško kako bi moglo biti. Znate, ja njih ne ostavljam same. Ja ću na njih s neba misliti. Bit ću uz njih. Ljubit ću ih i molit ću se za njih. A nikome nije zlo, kad na njega paze dvije majke.”

Još je jednom blagoslovim, oprostim se sa svima i odlazim jači, a mislim i bolji… Ova je duša i mene okrijepila. Za dva dana, na Veliku subotu, bio je sprovod. Ljudi su tugovali… Plakali… I djeca… Osobito kad počeše zatrpavati grob. Mnogi su tješili, kako su već znali, i oca i djecu.

Vraćam se u župnu kuću i razmišljam: “Bože moj, na toj djeci ipak ne vidim očaja. Kako to? Nisu li čuli blagi glas: Hrabro, naprijed, doviđenja, djeco moja! Nije li to utjeha dva puta jača od zemaljske kad se s neba smiješe dvije mame? Doviđenja, draga naša mama, na nebu!”  (o. Mijo Škvorc)

Priredio fra Ivica Jurić