Uništenje tradicije stvara osjećaj beznačajnosti i vodi u narcisoidnost

Posted by

Zapadni liberalni svijet koji se sve više udaljava od onog bitnog tradicionalnog ne samo da kod pojedinca potiskuje osjećaj za opće dobro, ono što ispunja i drži na okupu, nego utječe i na stvaranje pogrešnih pogleda na život u kojem sve postaje normalno što god zadovoljava prohtjeve pojedinca.

Pretjerano individualistički pristup životu, kakav protežira postmoderna, ne samo da ugrožava dobro drugih, on šteti i samom pojedincu. Mnogi od psihologa s pravom tvrde kako moderno društvo producira upravo narcisoidne individue koje svoje interese stavljaju na prvo mjesto, a često i kao mjerilo društvenih odnosa. Formiraju se pojedinci s izrazitim narcisoidnim crtama karaktera koji vjeruju da se sve vrti oko njih i da je sve podređeno njihovim interesima. Ali na drugoj strani što je pojedinac manje navezan na zajedničko, to je ugroženiji, jer se ne može uvijek uspješno osloniti samo na samoga sebe i trenutno. Time se pospješuje osjećaj beznačajnosti.

Uvijek u središtu zanimanja

Budući se pojedinac sve više udaljava od zajednice, on gubi i onaj osjećaj vrijednosti koji proizlazi iz zajedništva, kroz obitelj ili pripadnost posebnoj grupi. Narcisoidni individualac pod kontinuiranim osjećajem praznine i potrebe za neprestanim priznanjem koje će mu dati društvo, jer je izgubio zajedničko koje mu daje vrijednost, osjeća potrebu biti uvijek u središtu zanimanja, zahtijevajući neprestanu pažnju i priznanje, pa i tada kad za to nema nikakvog razloga. Narcisoidne osobe, kakve često susrećemo i u crkvenim strukturama, jer religioznost ne oslobađa bezuvjetno od pretjerane samodopadnosti, u kontinuiranom su sukobu s drugima, pogotovo s onima koji ih upozoravaju da nisu mjerilo svih vrijednosti. Pretjerano narcisoidne osobe, kakve producira postmoderna, sklone su neprestanoj kritici svega postojećeg, jer moraju uvijek biti na distanci od normalnog. Njihova pretjerana sklonost kritici svega postojećeg stvara im neprijatelje, ali i mnoštvo obožavatelja, koji ne vide da se iza njihove kritičnosti krije neizmjerna želja za vlašću i pokušaj bijega od beznačajnosti. Nigdje se taj primjer ne može bolje uočiti nego kod onih koji uspiju doći do vlasti, bilo u društvenim ili religijskim strukturama. Od silnih kritičara svega postojećeg pretvaraju se u diktatore koji ne dopuštaju nikakvu kritiku protiv sebe. Moglo bi se čak s pravom reći kako su mnoge od narcisoidnih osoba imale sreću da nikada nisu okusile slast vlasti, jer bi im tek tada karakter bio razgolićen.

Društvo rađa narcisoidne ljude

Znanost upućuje na jednu vrlo važnu činjenicu glede pretjeranog samoljublja. Narcizam kao izraz te slijepe ljubavi i divljenja prema sebi nije stvar genetike, nego prije svega odgoja. Moderno društvo producira sve više narcisoidnih ljudi, jer se djeci već u djetinjstvu ukazuje pretjerana pažnja, bez koje kasnije ne mogu. Ako dijete dobije dojam da se čitav svijet vrti samo oko njega, da ne postoje i oni drugi s potrebama i željama, ono je na najboljem putu razviti se u narcisoidnu osobu, koja će s vremenom zagorčati život sebi i drugima. Narcisoidnost se ne smije poistovjetiti s genetski naslijeđenim temperamentom. Temperamenti ljudi vjeruju samo na trenutak da imaju pravo, dok su narcisoidni kontinuirano uvjereni u vlastitu karizmu i nepogrješivost. Oni ne mogu nikada imati krivo. Pogrješka leži uvijek kod onih drugih. Narcisoidni ljudi se redovito osjećaju žrtvama kontinuiranih urota koje im ne dopuštaju doći do željenog cilja. Njihovi su neprijatelji svi koji ih ne podržavaju, a prijatelji oni koji im klimaju glavom. Potreba za važenjem tjera narcisoidne ljude u ekstreme, jer se samo ekstremnim stavovima može privući pozornost na sebe. U vjerskim strukturama se to pokazuje najbolje u njihovim ili izrazito konzervativnim ili iracionalno liberalnim stavovima. Oni ne pristaju nikada na normalan odnos prema realnom, jer tada nisu zapaženi. Njihova snaga, tako misle, leži u njihovom individualizmu koji je uvijek uperen protiv općeg.

Individua opasna po zajednicu

Moglo bi se čak reći da pretjerani individualizam, „oslobođen okova tradicionalnih vrijednosti“, postaje jedan od velikih problema modernog društva. Onu važnost koju je pojedinac imao kroz opće, kroz tradicionalne vrijednosti, koje su ga vezale uz zajednicu i činile ponosnim, individualac u vremenu postmoderne pokušava nadomjestiti pretjeranim isticanjem vlastite vrijednosti. Taj proces narcisoidnog individualizma provlači se kroz sve sfere društva, od ekonomije, politike, kulture, pa do religijskih zajednica. Prevelika samodopadnost stvara od prosječnih umova ljude velikih zahtjeva, ali istovremeno i one koji ne uviđaju doprinos drugih. Njihov egoizam ih čini slijepim za istinu. To postaje posebnim problemom u onom trenutku kad takav pojedinac stekne položaj u zajednici. Zahvaljujući narcisoidnom mesijanskom uvjerenju da je veći i zaslužniji od drugih, postaje narcisoidna individua opasna po zajednicu. Njezin samouvjereni nastup često fascinira, iako se iza toga krije nesigurnost. Naime, prvi dojam vara. Iza proračunate i nametljive osobe često se krije nesigurnost otuđene individue od zajednice, jer je izgubila onu bitnu nit koja ju povezuje sa zajedničkim iz čega može crpiti vlastitu vrijednost. I što je otuđenost veća, to je kod pojedinca veća potreba afirmacije i želja za priznanjem. A što je želja za priznanjem veća to je veća i mogućnost sukoba s drugima. Jer narcisoidna osoba uvijek želi imati pravo, skrenuti pozornost samo na sebe i svoje ambicije, previđajući potrebe drugih u društvu.

Nužno istinsko upoznavanje samoga sebe

Znatan dio psihologa misli da problem narcisoidne osobe leži upravo u gubitku socijalno-kognitivne sposobnosti koja jača društvenu stranu pojedinca. Utoliko je za ozdravljenje nužno istinsko upoznavanje samoga sebe. Jer u onom trenutku kad narcisoidna osoba bude sposobna iskreno zaviriti u sebe, upoznati svoje vrline i nedostatke, izgradit će pozitivan odnos prema drugima, imat će više razumijevanja za vrline i slabosti drugih. Opasnost narcizma ne leži samo u činjenici da šteti općem dobru, nego i u tome što iznutra razara samu narcisoidnu osobu, jer je udaljuje od zajednice, čini odbojnom i osamljenom, jer je tjera na kontinuiranu potrebu sukobljavanja. Konkurentnost koja je zdrava u životu normalnog čovjeka, koja motivira, postaje kod pretjerano sebeljubivog pojedinca opsesija. Nema sumnje da odgoj koji potiskuje potrebe drugih, koji ističe samo individualne potrebe, vodi u narcizam. Istina, samopouzdanje i osjećaj vlastite vrijednosti bitni su za normalan razvoj čovjeka. Ali prevelika briga za samoga sebe, što je u današnjem odgoju posljedica sve ubrzanijeg i konkurentnijeg života, producira egoističke osobe, koje ne znaju povući crtu razgraničenja između osjećaja za vlastitu vrijednost i vrijednost drugih. Samosvjestan pojedinac u društvu je blagoslov, jer bez osjećaja za vlastitu vrijednost teško možemo izgraditi osjećaj za vrijednost drugoga. Utoliko je nužno upoznavanje samoga sebe kako bismo mogli izgraditi pozitivan odnos prema općem.

Praštanje i kajanje

Nužno je spoznati vlastite vrijednosti, ali i nedostatke. Naime, čovjek koji postaje svjestan svojih nedostataka, razumije lakše i one druge pored sebe. Isus u farizejima razotkriva vjerski problem narcizma koji je kritički usredotočen samo na druge. Njihova pretjerana samodopadnost sprječava ih da istinski sagledaju sebe i druge. Oni su primjer bolesne religioznosti u kojoj se čovjek u samodopadnosti stavlja u onu sferu nepogrješivosti koja ne pripada ljudskosti. Nepogrješiv je Bog, želi reći Isus kritikom njihova sebeljublja, a čovjek se pokušava pred njim samo istinskim životom potvrditi. Upravo u tom kontekstu je lakše shvatiti to da Isus daje prednost cariniku Zakeju koji se ljudski kaje, nego farizejima koji u svojoj narcisoidnoj savršenosti nemaju nikakvu potrebu za preispitivanjem samih sebe. Onaj tko se nije sposoban okrenuti svojoj nutrini, upoznati sebe onakvim kakav jest, teško će razumjeti slabosti drugoga i izgraditi potrebni osjećaj za praštanje. A praštanje zajedno s kajanjem jest temelj svake zdrave religioznosti, ali i međuljudskih odnosa. Vjerski fanatizam nastaje upravo u nesposobnosti pojedinca da sagleda dubinski samoga sebe. Kad Isus stoji pred mnoštvom razjarenih židovskih vjernika koji žele kamenovati ženu koja je učinila preljub, on ne drži opširno predavanje nego izgovara samo nekoliko riječi: "Tko je bez grijeha neka baci prvi kamen." Tih nekoliko riječi imale su veći učinak od mnogobrojnih filozofskih spisa i predavanja. Zašto? Jer su uspjele vjerski narcisoidnog pojedinca potaknuti da se okrene sebi, da upozna sebe, da shvati kako nema pravo na osudu drugih zbog onoga što i sam čini.

Kriza autentičnih osoba

Upravo bi čovjek religije morao prednjačiti u upoznavanju samoga sebe, u shvaćanju i prihvaćanju vlastitih nedostataka. Jer onaj tko poznaje sebe, taj ne osuđuje olako ono drugačije, spreman je na dijalog s drugima i drugačijima. Utoliko se može reći da narcisoidan može biti i čovjek molitve, ukoliko misli da je samo time, bez humanog djelovanja, otvorio sebi put k Bogu. U religijskim krugovima to stanje samodopadnosti dovodi do kontinuirane potrebe držanja lekcije drugima, pa i na onom području gdje se nije sposobno ovladati samim sobom. Kad Isus kaže u odnosu na farizeje „Činite ono što vam reknu, ali ne ugledajte se na njih“, djeluje pedagoški. Njegovo upozorenje ima snažnu poruku i za vrijeme postmoderne, jer upozorava da se religijsko ne može i ne smije nikada svesti na pitanje zanata ili retorike, Utoliko bi se moglo reći danas da je kriza religije ujedno i kriza autentičnih osoba. Na taj problem je svojevremeno upozorio i slavni njemački fizičar Friedrich von Weizsäcker, kad kaže da znanost neće uspjeti potisnuti religije, ali da dolazi vrijeme u kojem će utjecaj na ljude imati samo oni ljudi religije koji budu istinski živjeli ono što propovijedaju.

fra Luka Marković

Izvor: http://nedjelja.ba